Ali Podrimja

Miljenko Jergović: Naš pjesnik

Objavljeno: 03.09.2012. - 10:23
I drugim su očevima umirali sinovi. Čuli smo o tome, čitali, filmove gledali. I očeve smo takve gledali. Pa bi žalili, na kraju već i prežalili. Ili bi poludjeli, ubili se, okopnili, jer nisu mogli prežaliti sinove, ali nigdje, kao u dinarskim krajevima i u Dalmaciji, kao u Crnoj Gori i na Kosovu, nije bilo očeva koji će se pretvoriti u žive nadgrobnike svojim mrtvim sinovima. Takva doživotna žalost u tim se krajevima uvijek poštovala, a mi smo je, u Sarajevu i po pjesničkim susretima širom bivše Jugoslavije, prihvaćali. Činili smo to iz nekoga dubokog straha prema neizmjernoj nesreći i tugi Alije Podrimje, ali više i od toga: iz poštovanja prema gandioznom pjesničkom nizu koji se iz te nesreće i tuge godinama rađa, i rađat će se dok je pjesnika živog.
Veličina slova: a a a

Ovoga ljeta jedna crtica iz francuskih crnih kronika nakratko je razigrala maštu ovdašnjih tabloida: u Lodeveu, u vrijeme pjesničkih susreta Glasovi Mediterana, nestao je kosovski pjesnik i akademik Ali Podrimja. Uz tu je vijest slijedila izjava nekoga od članova porodice da pjesnik pati od senilnosti, što bi, možda, moglo imati veze s njegovim nestankom, o kojemu su francuske vlasti izvijestile i kosovskoga ministra vanjskih poslova Envera Hoxhaja. Dva-tri dana kasnije objavljeno je da je Podrimja pronađen mrtav, u okolnostima koje ne upućuju na nasilnu smrt. Skoro da se moglo osjetiti uredničko razočarenje u tih nekoliko riječi hladno umetnutih između dva skandala, tri senzacije i četiri para suncem nagorjelih ženskih grudi. Znači, pjesnika i akademika nisu ubili ni Srbi, ni njegovi sunarodnjaci, krijumčari afganistanskog opijuma. Čim se to shvatilo, Ali Podrimja je, ovoga puta zauvijek, iščezao iz hrvatske kulture, da mu se više nikad ni imena ne spomenu.

U ono vrijeme kad smo ga krajem osamdesetih upoznali, bio je blag čovjek i tih. Lice tvrdo, grubo kao Prokletije, a on gospodin. Većinom su, po Bečkoj kafani hotela Evropa i u dvorani Radničkog univerziteta Đuro Đaković, bivšemu sefardskome hramu, drugi pjesnici, gosti Sarajevskih dana poezije, oko njega hodali na vrhovima prstiju, da ne remete njegovu tihost. Ako bi kojega upitao što je na stvari, odgovarali su da je Aliji umro sin. Kad mu je umro? 1982, dakle prije šest ili sedam godina, ali ga on ne prestaje žaliti. Piše mu pjesme, sve tužnija od tužnije. Evo jedne, u prijevodu Qazima Muje, koju je Ali napisao u srpnju one godine kada je otišao Lumi. Pjesmi je naslov “U Bejrut da pođeš”

Hiljadu devetsto četrdeset prve
Negdje na sprženim poljima Srema
Negdje u tamnim šumama Šare
Pade naš borac za slobodu

Ti ispuštaš dušu s glavom na jastuku
sramota maleni
moj

Mogao si napokon opasati oružje
Asimovo
I poći u Bejrut
Umrijeti za Palestinu


I drugim su očevima umirali sinovi. Čuli smo o tome, čitali, filmove gledali. I očeve smo takve gledali. Pa bi žalili, na kraju već i prežalili. Ili bi poludjeli, ubili se, okopnili, jer nisu mogli prežaliti sinove, ali nigdje, kao u dinarskim krajevima i u Dalmaciji, kao u Crnoj Gori i na Kosovu, nije bilo očeva koji će se pretvoriti u žive nadgrobnike svojim mrtvim sinovima. Takva doživotna žalost u tim se krajevima uvijek poštovala, a mi smo je, u Sarajevu i po pjesničkim susretima širom bivše Jugoslavije, prihvaćali. Činili smo to iz nekoga dubokog straha prema neizmjernoj nesreći i tugi Alije Podrimje, ali više i od toga: iz poštovanja prema gandioznom pjesničkom nizu koji se iz te nesreće i tuge godinama rađa, i rađat će se dok je pjesnika živog.

Albanski, na žalost svoju ne govorim, niti albanske tekstove mogu da čitam, ali na osnovu onoga što je do 1990. prevedeno na naše jezike, te na slovenski i makedonski, mirne duše ću reći da je Ali Podrimja bio od nekolicine najvećih živih jugoslavenskih pjesnika. Tako ga se, uostalom, i tretiralo – bez obzira na famozni nacionalni ključ i suštu potrebu da i jedan Albanac uvijek bude među nama – a je li isti takav status imao na Kosovu i među albanskim pjesnicima, to ne znam, i to ne možemo ni znati, ali ne zato što ne govorimo albanski, nego zato što nam nije bjelodana ni hijerarhija koju bi da u svome pjesništvu uspostave Hrvati, čiji jezik dobro poznajemo i razumijemo.

Bilo je suosjećanja u tom hodu na vrhovima prstiju oko Alije Podrimje, ali je pomalo bilo i straha. Veliki pisci i pjesnici često su opsesivni u svojim temama. A svaka je opsesija posestrima ludosti, ako nije i ludost sama. Katkad se učini da se upravo po odsustvu tematskih opsesija lažni pjesnici razlikuju od istinskih pjesnika, a loši pisci od dobrih. Pisao je Alija Podrimja i o drugome a ne samo o sinu, i bio je izvanredan o čemu god je pisao (pa čak mu je, ako nas sjećanje ne vara, dojmljiva bila i pjesma nastala po narudžbi povijesnoga trenutka, posvećena smrti druga Tita), ali Lumi je bio njegova vječna tema, i u svemu što je opjevao čuo se Lumi. U svakoj pjesmi, u tišini za kafanskim stolom, u blagome pogledu sa tog tvrdog lica, uvijek. Vrijedilo bi da netko jednom na ove jezike prevede i objavi izabrane pjesme Alije Podrimje.

U njegovoj šutnji nije bilo poze. Podrimja nije žalio kao da je na sprovodu, na dženazi. Nije žalio kao da ga svi mi gledamo. Žalio je kao da je uvijek sam. Kada bi ga, u rijetkim časovima, nečija šala razgalila, ili ono onda, u vrlo kasna doba, u kafeu galerije Colegium Artisticum, kada se već bilo dobro i popilo, pa se u pripovijedanju pomalo i selilo s jednoga na drugi svijet i brzo se vraćalo natrag, Podrimja se od srca smijao, ili bi ispričao neku urnebesnu, ludu anegdotu o ljudima koje nismo poznavali. Bio je duhovit čovjek, dobar usmeni pripovjedač, u jeziku koji mu je bio stran i kojim se, kao i mnogi Albanci našega doba, pomalo sramežljivo služio. Krivi čim progovore, kao da su u ovome jeziku uljezi.

Drag čovjek, a silan pjesnik, u ona je vremena bio Ali Podrimja. Prevodilo ga se i čitalo po Sarajevu i po Beogradu, dolazio je, u vrijeme uprave dobroga Marka Damjanovića, na Goranovo proljeće, pa kao što se znalo za grandioznu veličinu romanesknoga djela Ismaila Kadarea, znalo se u toj prokletoj Jugoslaviji, jako se dobro znalo, za pjesničku veličinu Alije Podrimje. A nakon što se ta zemlja, koja prema naknadnim svjedočenjima bješe nepravedna prema svim svojim narodima i narodnostima, napokon raspala, na hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski, kao ni na prokleti srpskohrvatski jezik, više nije prevedeno nijedno cjelovito pjesničko ili romaneskno djelo nekoga albanskog pisca. Prema Podrimjinom narodu Jugoslavija je, ali zaista, skoro u svim godinama svoga postojanja, bila zla i nepravedna, ali se, barem, znalo da taj narod ima svoje pisce i pjesnike.

Jedan od njih u hrvatskoj će se kulturi nakratko pojaviti samo još jednom: kao ime iz crne kronike, jednodnevna zvijezda mračnih balkanskih tabloida i internetskih portala, koji i nemaju drugi smisao do tog da ispod objavljenih vijesti anonimni ljudožderi ostavljaju svoje komentare. Ali Podrimja je, na kraju, iznevjerio sva njihova očekivanja. Umro je od svoje tuge i od svog života, a tako se po tabloidima ne umire. Mi smo, međutim, gluhi za Alijinu smrt, i to je naša nesreća, nije njegova. Uzalud nam je tješiti se tabloidima.

Ali Podrimja rođen je 1942. u Đakovici. Albanski jezik i književnost studirao je u Prištini, prvu je knjigu objavio još kao srednjoškolac, a zatim je, kontinuirano, nastavio objavljivati sve do pod kraj života. Prevođen je na sve frekventnije europske jezike, hvaljen i nagrađivan. U Francusku, zemlju u kojoj je igrom slučaja umro, dolazio je i početkom osamdesetih, tražeći lijeka sinu koji je bolovao od raka. Ta zemlja bila je slučajna domovina Alijinoga životnog bola.

Quazim Muja preveo je i njegovu pjesmu “Tražiš ono što ne mogu naći”:

Lumi
Ti tražiš nešto
što nikada ne mogu naći

Ti tražiš nešto što sam odavno izgubio

Zašto Lumi
uvijek tražiš ono što ne mogu naći
kad znaš
izvan kože ne mogu izaći

Neka te Lumi
samo ti nastavi po svome
ja ipak do smrti
tražiću ono što izgubih.

 

 

Tekst je preuzet sa www.jergovic.com

 

Komentari (0)
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.