Eto, ote mi se zamalo i blasfemija. A ništa nisam nacrtao. Napisao jesam štošta, ali dobro pazim da se ne izblasfemiram, da na mene ne bacaju fetve i anateme.
Znate, ja sam pisac, dakle ne kolumnista, što nema veze s vremenom. Dakle, ne književnik, što znači da ne živim od onoga što drugi napišu, ni od politike. Ni to nema veze s kišom ovog petka.
Ali, nisam bosanski pisac, što itekako ima veze s vremenom. Imam oko 300 sunčanih dana u godini, za razliku od kontinenta, onoga poslije «i» i tunela na Ivanu, koji, kažu, dijeli Bosnu i Hercegovinu. Naime, ja živim u onom dijelu Bosne i Hercegovine koji se izbacuje zbog jezičke ekonomije. Ko zna, možda će se jednom Romeo i Julija zvati Romeo? Rat i mir će se, možda, zvati samo Rat? Jer, ekonomija je najvažnija…
Navukao sam cipele i izašao u baštu. Čika se ni jutros nije vratila.
Čika je dobroćudno stvorenje, iako je iz Njemačke i ima preko 40 kila i očnjake od pet centimetara. Prije mjesec dana je išla u obilazak kvarta, i nije se vratila.
Sumnjam da ju je, možda, ubio moj vrli komšija, inače muhadžer iz Gacka, zato što misli da sam, po definiciji, nešto kriv njemu i njegovima…
Vanda je tu, maše repom i čeka da joj prospem pseću hranu. Ne zna čitati, pa ne zna da je hrani istekao rok trajanja i da mi je zato u sjemenarni daju u pola cijene. Ne smeta joj ni što sam nezaposlen, drago joj je što me često vidi.
Kad je Vanda sve pojela, ušao sam u kuću. Žena i kćerkica su bili budne, kafa je bila na stolu. Tad sam shvatio da nije sve tako loše. Jer, i njima je bilo drago što me vide. Doduše, ženi je bilo mrsko što sam mokar.
Upalio sam radio, da vidim kako mi se zemlja zove. Jer, živio sam u SFRJ, u Herceg-Bosni pa u Republici Bosni i Hercegovini. Znate, kod nas je rok trajanja države od dvije, pet, maksimalno pedeset godina, treba biti na oprezu.
Na TV vijestima u 9, poželjeli su mi dobro jutro i počeli nabrajati prirodne katastrofe, terorističke napade, nasilje zbog blasfemičnih crteža i tako to. Poželjeli su mi i prijatan ostatak dana.
Nisam zahvalio, jer redovno plaćam pretplatu, kao i većina penzionera i nezaposlenih.
Ostatak dana je bio kišovit i tmuran, kao i vijesti. Uvečer sam pokušao gledati mini seriju o Atili Hunskom. Pokušao… Konji u seriji su se kratali galopom, Hunski su kasali. U redu je što su svi glumci imali evropske crte lica, nema puno glumaca u Mongoliji… Ali, mogli su bar igre da skinu kako valja, bez evropske i američke koreografije…
Zaspaću sa željom da idući dan bude vrijedan ustajanja. Možda uspijem zaspati i sanjati zemlju u kojoj ljudi ne liježu sa strahom i ne bude se sa psovkom, gdje djeca ne puše i nemaju lica staraca, gdje nam ne utjeruju pamet u glavu i ne istjeruju dušu iz tijela, u zemlji koja će nešto dati svojim građanima, a ne stalno nešto tražiti i otimati od njih.
Laku vam noć vi koji zaspete s knjigom u rukama, i vi koji sanjate bolji svijet.
Jer, vaše su noći teže od buđenja u mojoj zemlji.
