<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Miljenko Jergović: Selena, vrati se!

Arterioskleroza

Knjiga Roberta Bolana “2666”, ovoga sumornog hrvatskog ljeta, u prijevodu na naše jezike može se čitati samo u izdanjima sarajevskog “Buybooka” ili beogradske “Lagune”. Hrvatsko izdanje i dalje ne postoji, ali stvarnost će se, na žalost, referirati na tu grandioznu prozu, romaneskno petoknjižje od tisuću i sto stranica, bez obzira na to što hrvatskoga prijevoda nema i što naši ljudi slabo divane španjolski, a muka ih spopadne na bosanski i srpski. Četvrta, valjda i najfurioznija knjiga u “2666”, nosi naslov “Zločini”.

08. septembar 2012, 12:00

U većem dijelu te knjige pisac nabraja i kratko, birokratski opisuje okolnosti nekoliko stotina ubojstava žena, djevojčica i djevojaka, što su se između 1993. i 1997. zbila na sjeveru Meksika. Bolanov jezik tad biva uredski suh, iskaz sažet, neprobojan za svaku emociju, baš poput jezika Marine Kraljević Gudelj, bivše splitske policijske glasnogovornice. Tekst djeluje redundantno, okolnosti umorstava se ponavljaju, čitatelju se po više puta na svakoj stranici učini da čita nešto što je već pročitao, da se dogodila greška u štampariji, ili da je pisac više puta, greškom, ukopirao isti tekst.

Zločini su dosadni, ali nikako da odustaneš i prestaneš čitati. Ne, nije priča ono što te vuče dalje, niti očekivanje da se nešto promijeni, ni znatiželja što će iz svega ispasti. Neće ispasti ništa, jer to je samo ubijanje stotina žena, koje po svoj prilici, neće nikome pasti na dušu, niti će stvarni ubojice biti otkriveni. Ovo nije detektivski roman, niti je ovo sretan svijet, u kojem bi se dobro i zlo odnosili kao u detektivskim romanima.

Ovo je okrutan svijet, svijet Staroga zavjeta, ali kojem su i Boga uskratili. I što nas onda vuče dalje da čitamo? Moralni obzir, praznovjerica da bi nam se moglo dogoditi neko zlo ako bismo nečitanjem prezreli tolika umorstva ili nas na iščitavanje tog niza zločina navodi pornografski užitak u ubijanju?

Palanka svetoga Duje

Selena Margarit Graciano Macedo je s bratom doputovala u Split, da bi bila umorena na način koji je opisan u Bolanovu romanu. Dugo su, cijeloga života, ispovijeda se nesretni brat, skupljali novac za to putovanje. Amerikanci žude za Europom, poput vjernika za Jeruzalemom, i svaki će se jednom, barem kao penzioner, uputiti na taj hadžiluk. Meksikanci, oni koje opisuje Bolano - pa i sam Bolano, iako nije bio Meksikanac, nego Čileanac - žude da pređu granicu Sjedinjenih Država i da nasele obećanu zemlju, pa zato od Amerikanaca preuzimaju njihove mondene čežnje.

Otputovati u Europu. Kada je, nakon nekoliko dana potrage, bilo izvjesno da je Selena mrtva, u treći dnevnik Hrvatske televizije, to tradicionalno utočište svakojakih moralnih nakaza, glasom su pozvali nekakvoga Kerumova adlatusa, čini mi se da mu je prezime kao u onoga neuspjelog košarkaša - Šundov. I taj nas je Šudov izvijestio da je Split miran, dobroćudan, iznimno gostoljubiv grad, a da je umorstvo malne očekivana posljedica ljetnoga turističkog buma. To je “zakon velikih brojeva”, rekao je, s tolikim turistima stiže i zločin.

Dok je Šundov to govorio, upravo tih dana, splitska je policija sumnjičila Emmanuela da je ubio Selenu. Jest da je u kriminalističkoj statistici, pa i u detektivskim romanima, iznimna rijetkost da brat ubije sestru, jest da je spektakularna zamisao scenarista po kojoj bi brat Meksikanac u Hrvatsku doveo sestru Meksikanku baš da ju u Hrvatskoj ubije (ali tko zna, možda i toga ima u hrvatskim sapunicama na meksičke teme), ali tko bi drugi, ako nije rođeni brat, mogao biti ubojica u mirnome, dobroćudnom i iznimno gostoljubivom Splitu? Policija ga je podvrgla poligrafskom ispitivanju - kad tamo ništa.

Ne laže, grom ga ubio! Ili je, možda, poligraf neispravan? Hrvatska javnost je zbunjena, Split je, čitamo u novinskih eksperata, grad koji se boji zalaska sunca. Sigurne su samo kćeri jedinice. Ili one koje imaju sestru, a ne brata. A onda se netko dosjetio spasonosnog rješenja: Selenu Margarit Graciano Macedo zaklali su, silovali, iskasapili i zakopali - marjanski narkomani. Ta zabludjela, izgubljena mladež, koja se Bogu ne moli i Hrvatsku ne voli, niti išta radi, a dušu bi svoju prodali za piz heroina...

Mislilo se tako dan ili dva, i taman da se malo misto, taman da se palanka svetoga Duje nadigne u potjeru, da očisti Marjan i Split od narkomana, kad se javio neki psihijatar, doktor za narkomane, da kaže kako njegove pacijente zanima samo to kako da dođu do droge i nije ih briga ni za seks ni za silovanje, a uglavnom su u takvom fizičkom stanju da su slabe prilike da bi svladali, silovali i ubili jednu zdravu mladu djevojku. I doista: Splićani su se zamislili, novinari su se zamislili, pa se zamislila čak i splitska policija, i pritom nikako da zamisle roman, film ili seriju, u kojoj marjanski narkoman stječe nadljudske moći i kolje, siluje, kasapi.

Šund-objašnjenja

Selena je, kako čitamo, ubijena znalački naoštrenim, starim kuhinjskim nožem. O tome tko je držao nož, istinu, vjerojatno, nećemo doznati, čak i ako policija, nekim čudom, razriješi slučaj i uhiti ubojicu. Istina je, međutim, u Bolanovoj knjizi “Zločini”, u tom dosadnom nizanju svirepih umorstava žena, djevojčica, djevojaka, koje se čitatelja, međutim, ne tiču. Ili ga se tiču kao tvrda pornografija iz crnih kronika u našim novinskim i televizijskim tabloidima.

Selena Margarit Graciano Macedo pogubljena je u Šundovljevu mirnom, dobroćudnom, iznimno gostoljubivom gradu, ali ne kao žrtva velikih brojeva, Bolanovih literarnih ili splitskih turističkih. Pogubio ju je duh tih naknadnih šund-objašnjenja. Zbog šovinizma prema narkomanima (kada je već nestalo Srba, a homoseksualci ne siluju žene...), zbog ljupke katoličke predodžbe o nedužnome i čistom Splitu, zbog tihe strepnje, koja se osjeća u zraku, da bi ubojica mogao biti netko od nas, uzoran i dobar hrvatski muž, vjernik, čuvar poretka, Selena više nije živa.

Ili kako su u ljeto 1984., prije skoro trideset godina, pjesmom upozoravali iz Zabranjenog pušenja: “Selena, vrati se, Selena / Mandinga je smislila Amerika / Da te odvede daleko...” Ali nju je vuklo, htjela se slikati na Marjanu, tačno na onome mjestu da joj se iza leđa vidi cijeli Split. I onda je nekome pružila svoj fotografski aparat i pokazala mu gdje da pritisne...

slobodna dalmacija