U većem dijelu te knjige pisac nabraja i kratko, birokratski opisuje
okolnosti nekoliko stotina ubojstava žena, djevojčica i djevojaka, što
su se između 1993. i 1997. zbila na sjeveru Meksika. Bolanov jezik tad
biva uredski suh, iskaz sažet, neprobojan za svaku emociju, baš poput
jezika Marine Kraljević Gudelj, bivše splitske policijske
glasnogovornice. Tekst djeluje redundantno, okolnosti umorstava se
ponavljaju, čitatelju se po više puta na svakoj stranici učini da čita
nešto što je već pročitao, da se dogodila greška u štampariji, ili da je
pisac više puta, greškom, ukopirao isti tekst.
Zločini su dosadni, ali nikako da odustaneš i prestaneš čitati. Ne, nije
priča ono što te vuče dalje, niti očekivanje da se nešto promijeni, ni
znatiželja što će iz svega ispasti. Neće ispasti ništa, jer to je samo
ubijanje stotina žena, koje po svoj prilici, neće nikome pasti na dušu,
niti će stvarni ubojice biti otkriveni. Ovo nije detektivski roman, niti
je ovo sretan svijet, u kojem bi se dobro i zlo odnosili kao u
detektivskim romanima.
Ovo je okrutan svijet, svijet Staroga zavjeta, ali kojem su i Boga
uskratili. I što nas onda vuče dalje da čitamo? Moralni obzir,
praznovjerica da bi nam se moglo dogoditi neko zlo ako bismo nečitanjem
prezreli tolika umorstva ili nas na iščitavanje tog niza zločina navodi
pornografski užitak u ubijanju?
Palanka svetoga Duje
Selena Margarit Graciano Macedo je s bratom doputovala u Split, da bi
bila umorena na način koji je opisan u Bolanovu romanu. Dugo su,
cijeloga života, ispovijeda se nesretni brat, skupljali novac za to
putovanje. Amerikanci žude za Europom, poput vjernika za Jeruzalemom, i
svaki će se jednom, barem kao penzioner, uputiti na taj hadžiluk.
Meksikanci, oni koje opisuje Bolano - pa i sam Bolano, iako nije bio
Meksikanac, nego Čileanac - žude da pređu granicu Sjedinjenih Država i
da nasele obećanu zemlju, pa zato od Amerikanaca preuzimaju njihove
mondene čežnje.
Otputovati u Europu. Kada je, nakon nekoliko dana potrage, bilo izvjesno
da je Selena mrtva, u treći dnevnik Hrvatske televizije, to
tradicionalno utočište svakojakih moralnih nakaza, glasom su pozvali
nekakvoga Kerumova adlatusa, čini mi se da mu je prezime kao u onoga
neuspjelog košarkaša - Šundov. I taj nas je Šudov izvijestio da je Split
miran, dobroćudan, iznimno gostoljubiv grad, a da je umorstvo malne
očekivana posljedica ljetnoga turističkog buma. To je “zakon velikih
brojeva”, rekao je, s tolikim turistima stiže i zločin.
Dok je Šundov to govorio, upravo tih dana, splitska je policija
sumnjičila Emmanuela da je ubio Selenu. Jest da je u kriminalističkoj
statistici, pa i u detektivskim romanima, iznimna rijetkost da brat
ubije sestru, jest da je spektakularna zamisao scenarista po kojoj bi
brat Meksikanac u Hrvatsku doveo sestru Meksikanku baš da ju u Hrvatskoj
ubije (ali tko zna, možda i toga ima u hrvatskim sapunicama na meksičke
teme), ali tko bi drugi, ako nije rođeni brat, mogao biti ubojica u
mirnome, dobroćudnom i iznimno gostoljubivom Splitu? Policija ga je
podvrgla poligrafskom ispitivanju - kad tamo ništa.
Ne laže, grom ga ubio! Ili je, možda, poligraf neispravan? Hrvatska
javnost je zbunjena, Split je, čitamo u novinskih eksperata, grad koji
se boji zalaska sunca. Sigurne su samo kćeri jedinice. Ili one koje
imaju sestru, a ne brata. A onda se netko dosjetio spasonosnog rješenja:
Selenu Margarit Graciano Macedo zaklali su, silovali, iskasapili i
zakopali - marjanski narkomani. Ta zabludjela, izgubljena mladež, koja
se Bogu ne moli i Hrvatsku ne voli, niti išta radi, a dušu bi svoju
prodali za piz heroina...
Mislilo se tako dan ili dva, i taman da se malo misto, taman da se
palanka svetoga Duje nadigne u potjeru, da očisti Marjan i Split od
narkomana, kad se javio neki psihijatar, doktor za narkomane, da kaže
kako njegove pacijente zanima samo to kako da dođu do droge i nije ih
briga ni za seks ni za silovanje, a uglavnom su u takvom fizičkom stanju
da su slabe prilike da bi svladali, silovali i ubili jednu zdravu mladu
djevojku. I doista: Splićani su se zamislili, novinari su se zamislili,
pa se zamislila čak i splitska policija, i pritom nikako da zamisle
roman, film ili seriju, u kojoj marjanski narkoman stječe nadljudske
moći i kolje, siluje, kasapi.
Šund-objašnjenja
Selena je, kako čitamo, ubijena znalački naoštrenim, starim
kuhinjskim nožem. O tome tko je držao nož, istinu, vjerojatno, nećemo
doznati, čak i ako policija, nekim čudom, razriješi slučaj i uhiti
ubojicu. Istina je, međutim, u Bolanovoj knjizi “Zločini”, u tom
dosadnom nizanju svirepih umorstava žena, djevojčica, djevojaka, koje se
čitatelja, međutim, ne tiču. Ili ga se tiču kao tvrda pornografija iz
crnih kronika u našim novinskim i televizijskim tabloidima.
Selena Margarit Graciano Macedo pogubljena je u Šundovljevu mirnom,
dobroćudnom, iznimno gostoljubivom gradu, ali ne kao žrtva velikih
brojeva, Bolanovih literarnih ili splitskih turističkih. Pogubio ju je
duh tih naknadnih šund-objašnjenja. Zbog šovinizma prema narkomanima
(kada je već nestalo Srba, a homoseksualci ne siluju žene...), zbog
ljupke katoličke predodžbe o nedužnome i čistom Splitu, zbog tihe
strepnje, koja se osjeća u zraku, da bi ubojica mogao biti netko od nas,
uzoran i dobar hrvatski muž, vjernik, čuvar poretka, Selena više nije
živa.
Ili kako su u ljeto 1984., prije skoro trideset godina, pjesmom
upozoravali iz Zabranjenog pušenja: “Selena, vrati se, Selena / Mandinga
je smislila Amerika / Da te odvede daleko...” Ali nju je vuklo, htjela
se slikati na Marjanu, tačno na onome mjestu da joj se iza leđa vidi
cijeli Split. I onda je nekome pružila svoj fotografski aparat i
pokazala mu gdje da pritisne...