Slavni režiseri u vidu reprezentativnih aparatčika još su jednom stigli u naše gradove, općine, sela i naselja, ali ovog puta umjesto društvene tragedije odlučili su narodima, iscrpljenim od silnih državničkih repriza, ponuditi - komediju.
Skidajući maske i okončavajući održavanje iluzije da su općinski izbori u Bosni i Hercegovini bilo šta drugo osim farse prezasićene apsurdnim momentima koja ni na koji način ne daje konstruktivan doprinos stanju u lokalnim zajednicama, političke partije pribjegle su karikiranju, parodiji i duhovitim promidžbama sopstvenih poslušnika. Tako se društvenim mrežama šire promotivni plakati SBB-ovog kandidata za općinsko vijeće Novi Grad u punoj mornarskoj spremi sa sumnjivo dovitljivim nadnaslovom „Rajin izbor“, na džambo-plakatima u naseljima i duž regionalnih puteva smiješe se trajno rumeni plakati Socijaldemokratske partije koja statičnost i politički nazadne stavove tokom protekle dvije godine nastoji raspršiti skoro duhovitim sloganom „Samo naprijed“, dok Mirad Hadžiahmetović, nezavisni kandidati za načelnika u općini Zenica, obećava sugrađanima Diznilend, tramvaj, podzemnu željeznicu i testiranje državnih službenika poligrafom kako bi se utvrdilo da li su isti u općinsku službu ušli posredstvom članstva u Stranci demokratske akcije koja, pak, ni sama ne zna šta joj je tačno izborna strategija i da li im plakati trebaju odražavati samosvijest višegodišnje pozicije ili reformatorsku svijest opozicije.
Osmijeh na licima građana katkada ipak nije podrugljiv. Izborna godina jednaka je radnoj godini. Na ulicama brojnih bh. općina tamo-amo šetaju vrijedni radnici i predani neimari. Ulice se osvježe ponovnim asfaltiranjem. Gradnja i obnova infrastrukture se intenziviraju. Pompezno se najavljuju važni građevinski projekti, i zadovoljavanjem estetskih prohtjeva mjesnog stanovništva zamagljuje se fakat da drugim njihovim potrebama i prohtjevima neće biti udovoljeno. Kada izborna vreva utihne, utihnut će i žar lažnih lokalpatriota, te će isti, umorni od bitke za glasove, utonuti u dvogodišnju siestu.
Učinkovitost lokalnih organa u prethodnim godinama i više nego jasno pokazuje da je jedino opravdanje za postojanje tih institucija i uopće svega što se označava terminom „općinska vlast“ neodređena konstatacija da je ona nešto što je bolje imati nego nemati. Bosna i Hercegovina, međutim, specifična je zajednica koja dovodi u pitanje čak i taj sumnjivi zaključak; pokazuje se, naime, da je stepen anarhije u općinama i u sektorima koji bi trebali pospješiti njenu dugoročnu stabilnost i održivost taman tolika kao da općinska vlast ne postoji. A doima se da vlast ne postoji, zato što ništa značajno ne poduzima da bi se sa krizama obračunalo.
Nažalost, a to je vidljivo iz obrazložene prakse iz prošlosti i sadašnjosti, građani su mogli biti i svjesni eventualnog neuspjeha. Programske deklaracije stranaka za općinske izbore, kao i za opće, suštinski su i sadržinski demagoške tvorevine, kule u zraku dizajnirane za malobrojne koji se odluče pročitati ih, pune velikih najava, ambicioznih i rijetko razrađenih ideja, grandioznih konstatacija, busanja u prsa i posipanja pepelom, iz kojih se ni pored najbolje volje ne može izdvojiti ama baš ništa što bi iole inteligentnom građaninu ukazalo u kojem će to tačno pravcu i na koji to tačno način ( izuzimajući kozmetičke promjene ) teći razvoj lokalne zajednice i njeno hipotetičko ozdravljenje. Čitajući te programske deklaracije, čitamo riječi, riječi, riječi, a narodima, građanima i uopće svim živim bićima u Bosni i Hercegovini trebaju djela, djela i djela.
Lokalne vlasti, pa bila one iz ma koje godine, ne udovoljava potrebama građana koje nadilaze kozmetiku.
Lokalne vlasti, ma u kojoj godini izabrane, nikada nisu ni nudili stvarna i provodiva rješenja; to i odviše jasno govore programske deklaracije, koje su bile samo dobar povod za demagošku razradu koja najviše i prija prosječnom biračkom uhu u BiH, i koji tokom predizbornih kampanja želi da čuje nešto što će mu zadovoljiti oko, srce ili primitivne nagone, a nikako nije spreman na nešto što bi mu zadovoljilo intelekt, ili pak razbudilo brižnost za stanje i budućnost mjesta u kojem živi, i u kojem će možda živjeti njegovo potomstvo.
Bilo gdje u državi u kojoj postoji razvijena građanska svijest, političara se ne bi pitalo: za šta će voditi političku borbu, nego bi ga se pitalo: kako? Kako unaprijediti lokalnu zajednicu suštinski, a ne površno? I nedavanje odgovora, ili davanje nemuštog, nejasnog, zaobilaznog odgovora koštalo bi ga povjerenja građana. Danas, u BiH, promoviraju se povodi, propagiraju se inicijalne misli, a ne vodi se računa o posljedicama i ne razmišlja dugoročno. Greška građana nije što biraju uvijek ista lica i uvijek iste boje, nego je greška građana što to čine slijepo i neinformirano. Da su imalo informirani, da imalo žele ostvariti uvida i razumjeti politički proces da bi kroz izbore u njemu aktivno učestvovali, građani bi morali steći određeno znanje koje bi im pomoglo u odlučivanju. Znanje o nužnosti pitanja „Kako?“ podučilo bi ih da nije važno samo imati vlast. Naprotiv, izbor i ustroj lokalne vlasti je tek trivijalnost, proceduralna orgija u kojoj se obraz mijenja za fotelju, čast za znatan mjesečni prihod, poštenje za moć kormilarenja državnom silom i niz općinskih službenika koje, za potrebe službe, upošljavaju novoizabranici. Građani tu prestaju participirati onog trenutka kada su izabrali predstavnike i utjelovili u njima svoju volju. Utjeloviti i jaku volju u slabom tijelu opasno je i pogubno za državu; utjeloviti slabu volju, nemar i neznanje u slabo, krhko i korumpirano tijelo vodi konačnoj propasti.
Ne pomaže građanima ni to što je u okvirima lokalne zajednice, u kojoj obitava relativno mali broj stanovnika, mnogo lakše izdiferencirati aktuelne probleme i rješenja. Ne pomaže to što je daleko lakše prepoznati kolektivne interese, i fokusirati resurse tamo gdje su najpotrebniji. Ne pomaže to što je svaki građanin bolno svjestan da današnja država BiH nije čudotvorac, niti posjeduje čarobni štapić kojim bi životni standard učinio podnošljivim. Jasno je da se svi problemi moraju rješavati jedan po jedan, neovisno od toga da li je riječ o psima lutalicama ili javnoj rasvjeti u prigradskim naseljima. Ne pomaže ništa, nikakve olakotne okolnosti, i nikakve otegotne, kad ne postoji stvaran interes lokalnih političkih moćnika usklađen sa stvarnim interesima građana. Zašto se, primjerice, u općini Zenica tako lako pronađe novac da se u izbornoj godini saniraju ceste, a nedavno i skupo nabavljeni semafori zamijene kružnim tokovima na svim važnijim raskrsnicama? Zašto saobraćaj u sarajevskim općinama kolabira dok se izvode krupni radovi čije se izvođenje, eto, zadesilo baš u izbornoj godini? Zašto se autoput Banja Luka-Doboj počinje graditi ove godine, takoreći na samom pragu općinskih izbora? Kažu entuzijasti da takve poteze treba pohvaliti, jer koriste građanima. Međutim, korist će građanima biti mala u vremenu u kojem cijene goriva vrtoglavu skaču i izmiču bilo kakvoj državnoj artikulaciji i kontroli, i u kojem troškovi registracije vozila također rastu, sve na štetu lokalnog stanovništva. Pohvalno je da lokalna vlast nešto poduzme, pa makar i u vrijeme predizborne kampanje, ali se mora pokuditi, osuditi i žestoko sankcionirati nedavanjem glasa ona lokalna vlast koja zanemaruje prioritete, i koja zabašuruje nerad suvišnim blještavilom.
Takva upozorenja, takve grožnje, takav oprez ipak izmiče građanima. Bosna i Hercegovina, te njene lokalne zajednice, dopuštaju da ih se zabljesne i da zbog trenutka slućenog sjaja izgube iz vida odgovore na važna pitanja i rješenja za bitne probleme. Lako varani, lako obmanjivani, lako zavedeni i teški na dizanju bune i otporu spram ugnjetavača, stanovnici Bosne i Hercegovine sami i svojom zaslijepljenošću oživotvoruju stari vic o nazivu zajedničke države Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Crna Bosna ostaje zavejana u svoju tamu, a ništa manje crna nije ni Hercegovina, ali ne stoga što im je takvu sadašnjost i goru budućnost neko nametnuo.
Ne, nego jer su takvu sadašnjost i takvu budućnost zaslužili svojim nemarom.
Od istog autora : Bosna i Hercegovina je, kažu, i bošnjačka, i hrvatska, i srpska
