<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ljubav Sergeja i Isidore

PLES

Teško je reći, ko je od njih bio slavniji – američka plesačica Isidora Duncan (Isadora Dunkan ,1877-1927) ili veliki ruski pjesnik Sergej Jesenjin (1895-1925). Nije bilo ničeg zajedničkog što bi ih vezivalo, nisu ni govorili istim jezikom, ali im to nije smetalo da već od prvog susreta opčine jedno drugog. Odnosi među njima su bili burni i promjenjivi. I, kako se to često događa, strast ovih izuzetnih ličnosti se pretvorila u dramu.

27. maj 2016, 12:00

U julu 1921. gatara je predskazala Isidori: “Vi se spremate na dugi put u zemlju pod blijedo-plavim svodom. Postaćete bogati, vrlo bagati. I udaće se … “Na sve to se plesačica grohotom nasmijala. Poslije mnogih romana i promašenih brakova nije više ni računala na neku trajnu vezu i poznanstvo. A ponajmanje u Rusiji gdje je otputovala na poziv narodnog komesara za prosvjetu i kulturu Lunačarskog otvoriti školu plesa.



Na jednom od prijema u ateljeu slikara Georgija Jakulova Isidora je uz zvuke Internacionale izvodila svoju briljantnu pjesmu – ples sa šalom. Dvadeset šestogodišnji Sergej Jesenjin, koga je ovamo doveo njegov najbolji prijatelj, imažinist Anatolij Mariengof, netremice je gledao na punačku plavooku ženu sa riđe ofarbanom kosom koja se okreće na parketu u crvenom poluprozračnom kostimu. “Boginja” – uzdahnuo je.

Isidora je znala samo desetak ruskih riječi

Anatolij Mariengof ovako je opisao prvi suret pjesnika i plesačice: “U jedan sat noću stigla je Duncan … Isidora je legla na divan, a Jesenjin kod njenih nogu. Ona je provukla ruku kroz njegovu kosu i rekla: “Solotaia golova“.

“I jednu ženu od preko četrdeset ljeta zvao je laficom i svojom dragom”

Bilo je sasvim neočekivano da ona koja nije znala više od desetak ruskih riječi, izgovorila baš te dvije. Zatim ga je poljubila u usne. I ponovno su njena usta, malena i crvena, poput ranice od metka, umiljato lomeći ruske glasove prozborila: “Anđeo”!. Još jednom ga je poljubila i rekla: “cort! (Đavo). U četiri sata ujutro Isdora Duncan i Jesenjin su otišli … “

Dankan ništa nije znala o pjesničkoj slavi svog izabranika. Ali ona je vrlo brzo shvatila da je zaljubljena isto tako strasno kao i on. Zaljubljenima nije smetala ni starosna razlika koja je iznosila skoro 18 godina, (“I jednu ženu od preko četrdeset ljeta zvao je lafica i svojom dragom”, Jesenjin: “Crni čovjek”), ni to što ona praktično nije govorila ruski, a on engleski. Uskoro se Jesenjin preselio u Isidorinu vilu na Prečistenki.

Postupno je Isidora naučila dvadesetak ruskih reči.Voljenog je zvala “Sergej Aleksandrovič” ali još češće “Anđele”. Jesenjin je nju zvao “Isadora”. Par je posjećivao prijeme i književne večeri gdje je Duncan plesala, a Jesenjin čitao stihove. Kući bi se obično vraćali pred jutro.

Vatreni ples njegove izabranice, njena neposrednost su dovodili Jesnjina do ludila i ushićenja. Ona se pak odnosila prema pjesniku sa zaštitinički nježnošću, izgledao joj je kao slabo, bespomoćmo dijete …  Bez sumnje njih su vezivala iskrena osjećanja.

Vjenčanje prije odlaska u Pariz

U međuvremenu ruska karijera Duncan nije išla najbolje – tačnije rečeno, sovjetske vlasti joj nisu dozvoljavale tako široko polje djelovanja kako je ona očekivala. Pošto joj je 1922. u Parizu umrla majka, slavna plesačica je riješila da otputuje iz Rusije. Ali nije htjela da se rastaje sa Jesenjinom, i da bi on mogao dobiti vizu kako bi zajedno s njom pošao na put, riješili su da sklope brak. Novopečani supruzi su nosili dvojno prezime: Duncan – Jesenjin.

Nakon što je provelo dva sretna mjeseca u Parizu, društvo je riješilo da otputuje u Ameriku. Ali, ljubavna idila nije trajala dugo. Isidora je na svaki način nastojala poticati muža – pjesnika, organizovala je prevođenje i publikovanje njegovih pjesama, priređivala književne večeri, ali su izvan granica Rusije Jesenjina smatrali isključivo kao “privjesak” slavne plesačice. Zato je on smatrao da nije nikome potreban, tugovao je, padao u depresiju. Počeo je piti, između njega i Isidore sve češće su se odigravale mučne scene, žustre svađe, koje bi se obično završavale time što netko od njih dvoje odlazio iz stana, poslije čega bi se opet mirili. Na jednom od Isidorinih koncerata pjesnik, po pravilu često pijan, izazvao je skandal. Duncan je sama pozvala policiju, i Sergeja su odvezeli u psihijatrijsku bolnicu. Poslije tri dana su ga odatle pustili. Vrativši se kući, on je prvi put ženu gledao drugim očima: vidio je u njoj ne voljenu dragu, nego jednu ostarjelu, ne suviše privlačnu ženu.


U avgustu 1922. supruzi su vratili u Sovjetsku Rusiju. Ali njihovi odnosi su se u to vrijeme mnogo izmijenili. Dok se ranije njome oduševljavao, sad je počeo da se žali prijateljima: “ofucala se, gnjavi, postala je kao patoka”. Napivši se, često je pravio skandale i povremeno je i tukao. Umorna od svega, Isidora mu je jednog dana rekla: Sergej Aleksandrovič, ja otići u Pariz.

Otputovala je sama. Uskoro je od Jesenjina dobila telegram: “Ja volim drugu stop; ženim se njome, stop; sretan sam, stop”. Tako je on pokušao da je istisne iz svog života.

Mariengof se sjeća: “Jesenjin je otišao s Prečistenke sav klonuo. A sa svog nesretnog svadbenog puta po Evropi i dvjema Amerikama (neka je prokleto, to svadbeno putovanje!) On se 1923.g. vratio u Moskvu – slomljen. “

Je li to bila ljubav, ili nije / I kakva je: mala il ‘velika?

Njihovi odnosi su bili veoma složeni, da li to bila ljubav ili nije (“I kakva je, mala il ‘velika; otkuda velika u takvome tijelu”, jadao se svojedobno futurista Majakovski u “Oblaku i hlačama”), i šta je ona značila za Sergeja Jesenjina, – teško je i nezahvalno suditi. Neko je smatarao da je Jesenjinu laskala pažnja slavne Amerikanke koju bi egoistički koristio kao mogućnost otkrivanja za sebe svjetskih vidika. Možda u tome ima i dio istine. Ali da su osjećanja, koja istina nisu dugo trajala, bila iskrena, u to nema nikakve sumnje.

Tako Mariengof konstatuje “Jesenjin se zaljubio ne u Isidoru Dunkan, nego u njenu slavu, u njenu svjetsku slavu. On se i oženio njenom slavom, a ne njom – ne postarijim, uveliko već i otežalom, ali još uvijek lijepom ženom sa ofarbanom kosom … Isidora je bila žena pronicljivog uma: jasnog, oštrog, i hrabrog.  U tu pedesetogodišnju ženu Jesenjn nikad nije bio zaljubljen.


Ali ne dijele svi mišljenje s Mariengofom. Pjesnik Sergej Gorodecki, na primjer: “Po svim mojim kasnijim dojmovima, to je bila duboka uzajamna ljubav. Istina, Jesenjin nije bio toliko zaljubljen u samu Isidoru koliko u njenu slavu, ali uopće nije bio manje zaljubljen nego što je on bio u stanju da se zaljubi. Uopće, taj sektor je kod njega bio manje važnosti. Žene nisu igrale toliku značajnu ulogu u njegovom životu kao na primjer kod Bloka … “

Ljubavni uragan je trajao kratko kao i komunistički entuzijazam Dankanove

Slikar Jurij Anekov se sjeća: “Roman je bio pravi uragan i tako kratak kao i komunistički idealizam Dankanove.”



Sergej Jesenjin je 28. decembra 1925., kao što je poznato, okončao svoj život samoubistvom u hotelu “Angleter” u Lenjingradu tako što se objesio o cijev centralnog grejanja. Uzrok samoubilačkog čina bila je, sasvim je sigurno, teška depresija.

Ivan Jevdokimov se sjeća susreta s Jesenjinom u Moskvi 23. decembra 1925. uoči samog njegovog odlaska u Lenjingrad: “Jesenjin me je upitao – Sviđa li ti se moj šal? To je poklon od Isidore … Dankan. Ona mi ga darivala. Pjesnik je iskosio oči na mene … Eh, kako me je voljela ta starica! – Gorko je rekao Jesenjin. – Ona mi je i poklonila šal. Ja ću joj napisati … pozvat ću je, i ona će razdragana dotrčati k meni otuda da mi padne u zagrljaj … “

Kobni Isidorin šal


Šal koji mu je poklonila Isidora stalno je pjesnika podsjećao na nju. Šal je postao i njen “ubica”. Naveče, 14. septembra 1927. Isidora Duncan je tragično pognula – dugački šal se zamotao oko automobilskog kotača i udavio je. Sticajem nesretnih okolnosti sudbina je htjela da i uzrok njezine smrti bude gušenje.

Tekst je preuzet sa Rusija.hr