Jergović: Kako zvuči pljesak s jednom rukom

Objavljeno: 15.09.2012. - 08:43
U paraolimpijskim sportskim disciplinama u pravilu se natječu vrlo različiti sportaši. I dok je, pogotovo u moderna vremena, olimpijski sport zasnovan na borbi, na utakmici protiv drugih, u paraolimpijskom sportu se sportaš, uglavnom, natječe protiv samoga sebe. Možda je to čudno, možda paradoksalno, ali paraolimpijski je sport i u svom duhu, i u filozofiji natjecanja i igre, neusporedivo bliži antičkom, pa i kubertenovskom idealu, nego onaj olimpijski
Veličina slova: a a a

Dugometražni film “Kralj” glumca i redatelja Dejana Aćimovića počinje jednom od neobičnijih scena suvremene hrvatske kinematografije: gledamo krupnoga, kratko ošišanog muškarca, pomalo zastrašujućeg, savršeno bezizražajnog lica, kako se ranom zorom, ili usred noći, diže iz postelje i sklapa snajpersku pušku. Izvježbanih pokreta, kao da je to radio tisuću puta, čini to bez ikakvih vidljivih emocija, unaprijed pomiren s posljedicama svoga posla. Masovni ubojica, prolupali ratni veteran, bijeli terorist, jedan od onih koji će unijeti nered i trajno unesrećiti ovaj naš, ionako uneređen i preplašen svijet. Ambijent u kojem se kreće, tjeskobni interijeri, pa garaža, očito su naši, balkanski, kao u nekom rumunjskom filmu. Lik šepa, vidi se da nema nogu, ali i to čini jednako odlučno i izvježbano kao kad sklapa snajpersku pušku. U tih nekoliko minuta, u toj jednoj, zapravo dvije-tri scene, pred očima imamo predatora, koji se uzdigao iz naše bliske povijesti, ratnog invalida, formiranog kao po stereotipima iz holivudske postvijetnamske produkcije, iz angažiranih skandinavskih kriminalističkih romana i trilera…

Lik sprema pušku u gepek automobila (pretpostavljamo da će u tom gepeku završiti leš, ako ne čovjeka, a ono barem divlje svinje, srne, jelena…) i vozi se do šume. Sve je pod snijegom, zamrznuto, sivo, hladno. Uznemirujuće i zloslutno.

On se penje na lovačku osmatračnicu, na drvenu čeku, podiže i nišani. Gleda kroz snajper dugo. I tada počinje priča: jednostavnim jezikom, neočekivano opušteno, kao da kamera i nema, kao da se ništa od ovoga ne snima, on pripovijeda o tome da svaka srna, svaka divlja svinja ima svoje životne navike, narav i temperament, da već poznaje sve životinje u okolini i zna kako će koja reagirati.

U trenutku kada gledatelj shvati da ovaj strašni čovjek noću, ili ranom zorom, usred ledene zime, dolazi samo da gleda divlje svinje, a ne da nekoga ubija, događa se obrat u priči. Osim što hrvatski filmski pripovjedači, kao ni ovdašnji pisci, obično nemaju ni vještine ni imaginacije za obrat u priči, oni kao da ni ne znaju čemu obrat služi. Aćimović nas je, naime, svojom narativnom minijaturom, u dugom dokumentarcu, koji je, pomalo, i igrani film, na vrlo jednostavan način suočio s našom kolektivnom predrasudom vezanom za “osobe s invaliditetom”, kako se ti ljudi birokratski jasno i politički korektno nazivaju, a onda i s predrasudom o prolupalim ratnim veteranima. U kolektivnoj imaginaciji, u socijalnom klišeu i stereotipu, invalid ili je fizički nemoćan, što ga onda čini duhovno i emocionalno defektnim, ili ga njegov nedostatak čini zlim, pripravnim da se osveti cijelome svijetu. Invalidi su, dakle, defektni ili zli.

I na tu nas predrasudu Aćimović navodi, e da bi nas onda vratio Darku Kralju, svjetskom rekorderu i paraolimpijskom šampionu iz Pekinga, ratnom veteranu koji, dok se sve okolo ledi, sam s osmatračnice snajperskim dalekozorom gleda divlju krmaču s mladima. Tako počinje Aćimovićeva priča, i sve što u toj priči biva ispričano, zapravo je samo odgovor na našu predrasudu s početka filma.

Tako se, nekako, namjestilo da je film “Kralj” na svoju malu i poučnu festivalsku turneju po “regiji” krenuo u vrijeme priprema za londonske Paraolimpijske igre. Nagrađen je i dočekao euforične pohvale žirija u Vukovaru, zaslužio nagradu publike na Širokom Brijegu i u Rijeci. “Kralj” je na vrlo sličan način doživljen na mjestima i u gradovima koji se dramatično razlikuju u kulturnom, političkom, pa i nacionalnom pogledu. Je li to zato što je Aćimović ljude prevario, i na nježan ih način suočio s njihovim predrasudama? Ne samo zbog toga, ali ni taj razlog nije nevažan. Osim toga, u filmu i književnosti, kao i u životu, važno je razlikovati sažaljenje i empatiju. Sažaljenja su vrijedne samo budale, dok empatiju pokazujemo prema ljudima. Osim ako su nam nesimpatični.

Sažaljenja su, primjerice, dostojni privremeni urednici Hrvatske televizije, a naročito urednik sportske redakcije Bruno Kovačević, čijom zaslugom na HTV-u nije bilo izravnoga prijenosa otvorenja Paraolimpijskih igara u Londonu, čija ceremonija nije bila ništa manje spektakularna od otvaranja Olimpijskih igara, ali je sadržajem, izborom govornika i sugeriranim kulturnim i civilizacijskim diskursom bila i važnija i snažnija. No, srećom, na daljinskom upravljaču dovoljno nam je blizu bio drugi program Televizije Srbije, na kojem je događaj u cjelini prenošen.

Bruni Kovačeviću i prisavskom uredništvu bilo bi teško objasniti zbog čega je HTV, umjesto reprize britanske serije “Mućke”, morao emitirati prijenos otvorenja Paraolimpijskih igara. Možda zato što je taj događaj izravno prenosio cijeli svijet, tojest onaj dio svijeta koji je pratio i otvorenje Olimpijskih igara? Ili zato što su u ceremoniji sudjelovali i hrvatski sportaši? Ili zato da pridonesemo društvu jednakih prava za ljude s jednom, s nijednom ili s više nogu? Ustvari, nijedan od tih razloga sam po sebi nije dovoljno dobar. Zašto bismo gledali nešto što gleda cijeli svijet, ako se nama već gledaju humorističke serije? Osim toga, društvena jednakost i ravnopravnost sasvim sigurno se neće uspostaviti sudjelovanjem u planetarnom spektaklu.

Ali, istovremeno, bilo koji drugi sportski događaj na svijetu, kulturnu ili političku manifestaciju, teferič, dernek ili međunarodni skup, kojem bi nazočila, pa ga i otvorila, kraljica Elizabeta, a tu okolo bi bili poredani svi dvorski uglednici, Bruno bi Kovačević spremno prenosio na svojoj televiziji? U čemu je onda problem s Paraolimpijskim igrama? Zar to nije spektakl kao i svaki drugi, s mladim, lijepim i mišićavim djevojkama i mladićima, koji se ubiše u nastojanju da budu najbolji? Ili, možda, Bruno Kovačević ima neki problem s ljepotom ljudskoga tijela?

Paraolimpijski sportaši se od olimpijskih sportaša razlikuju najprije po tome što je olimpijce, kao i sve ljude koji se svojim tjelesnim pojavama nalaze unutar prosjeka, moguće unificirati ili razvrstati po rodnim ili težinskim kategorijama. Kada sportaš ima dvije ruke, u istoj je kategoriji sa svim drugim dvorukim sportašima, ali kada je jednoruk ili bezruk, s rukom do lakta ili do zapešća, on postoje neusporediv, izvan kategorije i jedinstven. Tjelesni nedostaci, amputacije, urođene deformacije ili posljedice bolesti nikada, ili skoro nikada, nisu takvi da bi ih se moglo unificirati i kategorizirati. U paraolimpijskim sportskim disciplinama u pravilu se natječu vrlo različiti sportaši. I dok je, pogotovo u moderna vremena, olimpijski sport zasnovan na borbi, na utakmici protiv drugih, u paraolimpijskom sportu se sportaš, uglavnom, natječe protiv samoga sebe. Možda je to čudno, možda paradoksalno, ali paraolimpijski je sport i u svom duhu, i u filozofiji natjecanja i igre, neusporedivo bliži antičkom, pa i kubertenovskom idealu, nego onaj olimpijski. Možda bi Bruni Kovačeviću bilo teško da to shvati?

Još od igara u Ateni, a pogotovu od igara u Pekingu, primjetna je komercijalizacija i profesionalizacija paraolimpijskoga sporta. Daleko je sve to još od onoga drugog sporta, ali tko je gledao otvorenje Paraolimpijskih igara u Londonu, brojao komercijalne sadržaja i reklame ili – u kasnijim prijenosima na televizijama koje nisu HTV – gledao tribine ispunjene do posljednjeg mjesta, morao je primijetiti da se bliže vremena kada će paraolimpijski sport postati izvrsno plaćena – i nama nesportašima iritantna, zavisti vrijedna – profesija. Tko u to ne vjeruje, neka se samo sjeti ne baš tako davnih vremena kada se mislilo da ženski sport, po važnosti i po novcu, nikada neće biti usporediv s muškim. Uostalom, već je danas Oscar Pistorius jedan od nekoliko najslavnijih sportaša svijeta. Zato što tog čovjeka netko sažalijeva, ili je razlog malo drukčiji?

Ono što paraolimpijski sport čini civilizacijski važnim, pa na neki način i ljudski utješnim, jest činjenica to što je važna pretpostavka paraolimpizmu – nesretni slučaj. Urođena bolest, kao u slučaju Oscara Pistoriusa, kojem su, još kao sasvim malom dječaku, morali amputirati noge. Izbor je bio: ili će se kretati u kolicima, ili će ostati bez udova i naučiti da hoda s protezama. Na kraju, Pistorius je postao junak našega doba. Utješno u njegovom slučaju je to što nas navodi da povjerujemo kako bismo od vlastitih malih i velikih društvenih, socijalnih, tjelesnih hendikepa, mogli stvoriti nešto što je stvorio Pistorius. Nije to novo načelo: pisci, glazbenici, slikari, umjetnici općenito, već tisućama godina svoje životno djelo stvaraju iz nekog hendikepa. U tome je paraolimpizam sličniji umjetnosti, nego profesionalnom i vrhunskom sportu današnjice. Možda i zato privremena uprava HTV-a nije imala razumijevanja za ceremoniju otvorenja Paraolimpijskih igara u Londonu? Pomalo je taj događaj neka vrsta opernog festivala u Buyreuthu, a sport, na žalost, nema svoga Dražena Siriščevića.

Ali Pistorius je, velite, iz bogate obitelji, pa je mogao postati junak, a mi smo, uglavnom, sirotinja… Međutim, primjer reprezentacije Bosne i Hercegovine u sjedećoj odbojci posve je različit. Ili od onih već davnih vremena iračko-iranskoga rata, reprezentacije Irana u istome sportu. Rođene iz dva rata i iz dvije grozne i nepopravljive nesreće svojih naroda, te će sportske velesile biti upamćene po svojoj nepobjedivosti. Po njima se pamte čitave ere u povijesti ovoga sporta. Pritom reprezentacija u sjedećoj odbojci je, općenito, najjača nacionalna sportska ekipa od osamostaljenja Bosne i Hercegovine. Ima simbolike u tome što je bosanski sportski ponos rođen iz nesreće, kao ekipa odbačenog, poniženog i napuštenog svijeta, ali ta je činjenica bliža živome životu, pa i našoj svakodnevici u Hrvatskoj, nego, recimo, Luka Modrić, kada potpisuje financijski bogat ugovor s madridskim Realom. Zato su nam paraolimpijci toliko važni: koliko god nogu i ruku imali, koliko god bili pokretni ili nepokretni, oni su nalik nama.

Na paraolimpijskim igrama u Londonu odigrana je jedna velika, historijski važna utakmica, o kojoj, na žalost našu, neće pisati nijedne hrvatske novine. Na jednoj strani bili su sportaši, bivši vojnici, koji su izgubili udove u minskim poljima, koje je armija Sadama Huseina posijala ispred linija fronte, dok je, komadić po komadić, uz obilatu pomoć i podršku, te za račun Sjedinjenih Američkih Država i europskoga Zapada, osvajao Iran, e ne bi li u toj zemlji bio uspostavljen marionetski, prozapadni režim. Uz njih su po parketu dvorane sjedili mlađi borci, invalidi iz mirnih vremena, uglavnom oni koji su po nagaznim minama slobodarskoga, liberalnog zapada prošetali nakon što je rat sa Saddamom već odavno bio gotov.

S druge strane mreže, reprezentacija Bosne i Hercegovine. Veterani rata i njihova djeca, oni koji su grdno platili činjenicu što su, uglavnom, muslimani, rođeni u zemlji koja nema naftu. Njihov su sportski talent, momčadska snaga i nepobjedivost nastali iz istih, užasnih životnih i povijesnih okolnosti kao i u slučaju njihovih protivnika. Obje ekipe, iranska i bosanskohercegovačka, su od reprezentacija u sjedećoj odbojci Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije ili Rusije jače otprilike onako i onoliko koliko je madridski Real jači od zagrebačke Lokomotive. Lokomotiva, za razliku od Reala, nema kamp za pretvaranje malih dječaka u velike nogometaše, dok američki, britanski ili ruski odbojkaši nemaju onoga tko bi im pod noge posijao nagazne mine i stvorio od njih velikane svjetskoga sporta.

Na kraju je u tom boju sportskih kolosa, sudbonosnijem i za sportsku igru u svakom pogledu važnijem i od olimpijskih finala u klasičnoj odbojci, ipak pobijedila reprezentacija Irana. Zato što je njihova nesreća bila veća, a rat strašniji? Ne, to su gluposti. Pobijedili su zato što su bili bolji i igrački nadahnutiji, zato što je bio takav raspored zvijezda nad Londonom, zato što netko mora pobijediti… Na kraju, obje ekipe plasirale su se u dalje natjecanje, prema vrhu i finalu, kada će biti ono što biti ne može, kao što reče pjesnik i vladika Njegoš.

I zašto onda jednu takvu utakmicu nismo mogli gledati na svojim ekranima? Ne, ne pitam zašto je nije bilo na HTV-u, jer pitanja o Bruni Kovačeviću i Paraolimpijskim igrama otpočetka, možda, i nemaju smisla, ali kako to da odbojkaški dvoboj Irana i Bosne i Hercegovine nije događaj za ostale, ozbiljne, odgovorne i zanimljive televizijske postaje? Razlozi su u novcu i u velikom reklamnom marketingu, a ne u zanimanju publike za sport. A tko zna, možda su razlozi i u nečistoj savjesti moćnoga zapadnog svijeta, koji je preko svoga tadašnjeg saveznika Sadama, iranskoj mladosti sipao mine pod noge? Ipak, iza svega stoji, kao, vjerojatno, i najvažniji razlog zazora od paraolimpijaca, ono što je ljudi najnedostojnije, a to je životinjski, instinktivni, podljudski, nagonski odnos prema fizički oštećenim pripadnicima vrste. Pa kao što psi u leglu počesto odbacuju najmanjeg i najslabijeg brata, ili kao što majka lavica živoga pojede mladunca s fizičkom deformacijom, tako ljudi osjećaju taj životinjski, nadmoćni prezir prema invalidima. Ako se još uvijek pitate zašto nije bilo izravnog prijenosa otvorenja Paraolimpijskih igara u Londonu na programima HTV-a, to vam je odgovor. Ljudi su počesto životinje, čak i kada su veliki Hrvati. A katkad ih nacionalni osjećaj i priječi da od životinja postanu ljudi. No, to je već neka sasvim druga priča.

Jedna od ljepših fotografija s londonskih igara prikazuje američkoga plivača na 200 metara slobodnim stilom Roya Perkinsa, koji – u skladu s modom koja je u posljednjih nekoliko godina zahvatila plivače – na utrku dolazi sa slušalicama na ušima. Biva, smiruju se tako, slušajući omiljenu glazbu. Može biti da je tako, na nama je samo da kroničarski pribilježimo i taj modni trend. Svoje slušalice Perkins namješta amputiranim podlakticama. Ili nevidljivim rukama. Prizor nije ganutljiv, nego je lijep i tačan, kao onaj zen koan, koji je J.D.Salinger upisao kao moto za knjigu “Devet priča”: “Znamo kako zvuči pljesak s dvije ruke, ali kako zvuči pljesak s jednom rukom.” Općenito, paraolimpijci su mahom lijepi ljudi, jer su drukčiji, jedinstveni, pa kad ih vidiš zajedno, ne čine nikakvu vojsku, ljudski čopor, urednu postrojenu vrstu, nego su svi oni pojedinci, u čijim se tjelesnim posebnostima metaforički oslikava duhovna, intelektualna, emocionalna razlika. Lijepo je bilo gledati taj mimohod na otvorenju: cirkusantski vedar, raskliman i šepav, jedni ne vide, drugi ne čuju, a treći su patuljci… Mislite da je sve to jedan veliki i licemjerni freak show? Možda i jest, ali nekako je čovjeku bliži i draži od kolone uredno postrojenih, jednakih ljudi.

Darko Kralj, paraolimpijski šampion iz Pekinga i srebreni iz Londona, višestruki svjetski rekorder, i još uspješniji od dvoje velikih sportaša trenera Ivana Ivančića, u više je scena u filmu Dejana Aćimovića stavio do znanja gledatelju da on svoju izgubljenu nogu nije prežalio i da je ne može prežaliti. To je vrlo važno reći. Ovaj svijet prilagođen je dvonogima, videćima i čujućima. I strašno je živjeti s dvije noge, a onda s jednom ili s nijednom. Drukčije bi bilo kada bi najednom cijeli svijet postao jednonog ili beznog. Tada bi se brzo naviknuli.

Ali žal Kraljev za nogom samo je njegov, nije naš. Naše je razumijevanje, ako ga imamo u sebi. I još nešto, što je Aćimović sjajno znao pokazati: da nije bilo nesreće, ne bi bilo ni šampiona. Darko Kralj se prethodno nikada nije bavio sportom, bio je običan mladić, budući anonimni građanin, slučajni prolaznik… Gubitkom noge otkriven je jedan od najvećih hrvatskih sportaša. Bi li, možda, on bio nesretniji čovjek da je sve bilo dobro i da nije nastradao? Nitko to ne može reći i znati. Sreća je čudo, sreća je izuzetak. Sreća je kad ti ne treba nitko, nego možeš sam staviti slušalice na uši i slušati svoju glazbu.

 

Tekst preuzet sa www.jergovic.com

 

Od istog autora :  Selena vrati se!

 

 

Komentari (0)
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.