Prije dosta godina, profesor Sučić, poznatiji kao Sejo Sexon iz Zabranjenog pušenja, ispričao mi jednu zanimljivu anegdotu iz svog djetinjstva u Sarajevu. U njegovoj zgradi je, naime, živio jedan poznati pisac za djecu. Rekao mi ime, ali neka mi štovani gospodin pisac oprosti, zaboravih ga. Rekao mi je da je taj gospodin pisao prelijepe priče za najmlađe, maštovite, uzbudljive i uvijek s poučnom poantom o tome da treba biti dobar i marljiv, poštovati roditelje, da je najvažnije prijateljstvo i ljubav te da na kraju uvijek dobro pobjeđuje. Međutim, svaki put kada bi mali Sejo sa svojim jaranima zaigr’o pred zgradom na dva mala, morao je dobro pripaziti da lopta slučajno ne završi na balkonu dotičnog umjetnika.
Poznati pisac lijepih i poučnih priča za djecu je, naime, običavao malim crnim kuhinjskim nožem, polako, natenane, pred suznim očima uspuhane klinčadije – bušiti lopte. Jer, pogađate, poznati pisac toplih dječjih priča nije samo mrzio fudbal na dva mala i vrisku pod prozorom. Mrzio je i djecu općenito. Sjetim se te priče svaki put kad uhvatim sebe da promatram umjetnika kroz njegova djela i zaboravim da sama riječ umjetnost potječe iz pridjeva umjetno. (Kao što, uostalom, i engleski art vuče korijen iz artificial, a njemački Kunst od kuenstlich.) Stvarni život je često, ne uvijek, drugi par čarapa.
Ali premda je etimologija prilično jasna, nitko nije imun na ideju da mora postojati neka tajna veza. Pa ni ja. Želim vjerovati da je sve napisano ili, hajde, makar inspirirano, istinitim događajem. Da su bivši ratnici pisali o ratu, a oni koji su kopali po kantama pisali potresne knjige o životu na dnu. Sjećam se svoje iskrene nevjerice i razočaranja kad sam kao klinac negdje pročitao da Karl May, pisac koji je obilježio moje dječačke pustolovne fantazije i napisao bezbroj romana o Indijancu Winnetou, Old Shatterhandu, nepreglednim prerijama i krvavim revolveraškim obračunima, nikad nije ni primirisao Divljem zapadu. Sve do pred smrt, kad je tamo otputovao u nekom bezveznom turističkom aranžmanu, koji je vjerojatno uključivao hotel s pet zvjezdica i doručak u krevetu.
Pazite, čovjek se dotad nije mak’o iz rodne mu Njemačke, a napisao je preko 60.000 stranica o Dalekom istoku i Divljem zapadu. Da stvar bude bolja – gospodin May je na vrhuncu slave (čovjek je prodao preko 100 milijuna knjiga) čak držao predavanja o dalekim krajevima pred hipnotiziranom gospodom, a da nikad nije bio tamo. Kad su ga na kraju prokužili i stisli uz zid, Karl May im je hladno i bez grama srama odgovorio: ‘Pa što ako nikad nisam bio tamo? Pa i Dante je pisao u prvom licu, premda nema šanse da je ikad bio u čistilištu i paklu.’ Kakav velemajstor.
To je umjetnik. Lako je biti putopisac kad se pola života vucaraš po bijelom svijetu, ali sjediti upicanjen u odijelu i cilindru u kavani u Dresdenu i tamo uz čaj i kolače pisati o širokoj preriji i ponosnim Indijancima u ratnim bojama, što kreću u odlučujuću bitku, premda znaju da nemaju šanse protiv moćnog oružja bljedolikih, to je umijeće koje postaje i umjetnost pod uvjetom da ne djeluje umjetno. Zato vjerujem da je najbeskorisniji savjet koji možete dati nekom tko želi napisati svoju prvu pjesmu ili knjigu: budi iskren.
Publika će to osjetiti i znati cijeniti. Puno korisnije bi mladom poetu bilo reći: laži, muljaj, izmišljaj, ali pazi da budeš dobar. Da te ne bi uhvatili.
P.S. Ipak vas molim, ako posjedujete provjerene informacije o tome da je Clint Eastwood u privatnom životu besprizorni šonjo, Al Pacino visok metar i kusur, Waits zatucani malograđanin, Arnold Schwarzenegger ustvari žena, a Springsteen uskogrudna pizda, da te podatke zadržite za sebe. Ja to ne želim znati! Ne zanima me.
Arhiva ( Preuzeto sa Protesta )
