Zaključak da su tramvaji u Sarajevu sve bolji i da ih je sve više, a da ih se na stanicama čeka sve duže sasvim vjerovatno nema veze sa čestim zaustavljanjima saobraćaja zbog štrajkova, delegacija i navijačkih hordi, nego s činjenicom da čokolade, fante i krekeri istiskuju štampu iz izloga trafika. Pa putnik prije iščita sve naslove nego što dočeka svoje vozilo.
Budući da u svakoj oskudici strada probirljivost, gladne oči progutaju i nesvarljiv zalogaj. Inače, kad bi i kako bi dokoni nastavnik književnosti saznao da: "Čopori pasa lutalica nesmetano kolju divljač po lovištima! Na meti polugladnih zveri su srne, zečevi, fazani, a lovci i lovočuvari su tu nemoćni. Ako i odstrele nekog psa istog momenta se nađu na meti raznih udruženja za zaštitu prava životinja. Kao da divljač to nije!"
Jesmo li manje mrtvi ako nas ubijaju po zakonu?
Fabula, preslišava se nastavnik, ukratko je ova: 1: psi lutalice napadaju divljač u lovištu. 2: lovci ustaju u odbranu divljači i napadaju pse. 3: udruženje za zaštitu životinja brani pse. 4: divljač strada zbog gluposti udruženja.
Četiri su aktera u zapletu,: lovci, zveri, divljač, i udruženje za zaštitu životinja. Motivacija je različita: lovci hoće red u lovištima, divljač hoće da živi, divlji psi da prežive, a udruženje da spriječi ubijanje životinja.
Priča je ispričana iz perspektive lovaca. Inače bi poenta bila druga, i naslov glasio drugačije;
Iz perspektive divljači: Jesmo li manje mrtvi ako nas ubijaju po zakonu? (Slika oderanog zeca.)
Iz perspektive pasa lutalica: Od nečeg se mora živjeti. (Slika mršavog psa.)
Iz perspektive društva za zaštitu životinja: Spriječimo bratoubilački rat! (Lovci u stroju.)
Lovci su ciljna grupa lovačkog magazina, i urednikov je zadatak da im povlađuje. Ko će, ako ne on, na stranicama koje oni plaćaju, podržati njihovu borbu protiv nelojalne konkurencije. Njih treba predstaviti kao humane zaštitnike bespomoćne divljači, a udruženja za zaštitu životinja kao gadove koji drže na meti nemoćne lovočuvare.
Odjednom, u ovom uredničkom majstorluku, lovci nemaju više ništa s ubijanjem. Lovište, do juče mjesto gdje se po sezonama odstreljuju bespomoćne životinje, postalo je rezervat ugroženih vrsta na meti zlikovaca (pasa lutalica i raznih udruženja).
Da divljač govori, do sada bi sigurno poslala pismo zahvalnosti lovcima i lovočuvarima; stoput je ljepše umrijeti s olovom u kičmi nego s psom lutalicom za leđima. Psi kolju (koja grozna riječ!) a lovci odstreljuju (može li se reći nježnije?).
Odstreliti nije isto što i ubiti. Lov je sport, u kojem većina (opremljena puškama, goničima, snajperima i džipovima) nastoji manjinu kuršumom ili sačmom fiksirati za zemlju. Lov je sport, iako još ne olimpijski. (Teško je zamisliti zečeve i srne kako dočekuju lovnu sezonu s devizom: važno je učestvovati. Ili lisicu, koja opkoljena trubama, psima, konjima i jahačima, sportski prihvata poraz.)
Lov je sport, poput tenisa, iako, istina, zidove Wimbledona ne krase slamom punjenje glave poraženih finalista.
Lov je sport, poput atletike, mada još niko posrnule maratonce ne okreće na ražnjevima.
Lov je sport, poput borilačkih vještina, i pitanje dana kad će od nokautiranih boksera praviti prostirke za dnevne sobe.
Prosto čovjek slijedeći takvu logiku dođe u iskušenje da sportom nazove i gađanje u potiljak zarobljenika sapetih žicom. Ili da bitku za prevlast nad bušotinama nafte pozdravi kao borbu za uvođenje demokratije.
Od nečeg se mora živjeti
Ogavno postaje normalno; lopovima se daju ključevi državnih trezora, lažovi pobjeđuju na izborima, neznalicama se dijele portfelji i resori, ubice pred istorijom zastupaju žrtve, a sve zahvaljujući retorici spremnoj da umače pero iz lovačkog šešira u krv lažno optuženih. Bilo da rade u medijima, ili školama, ili lektoratima, ili marketinškim agencijama, objašnjenje vitezova te retorike uvijek je isto, i sasvim pseće: Od nečeg se mora živjeti.
Tekst preuzet sa www.dw-world.de
