FILOZOF

Karl Poper: Marksov sociološki determinizam

Objavljeno: 17.09.2013. - 09:00
Filozof Karl Popper, jedan od najvećih filozofa XX vijeka, preminuo je 17. septembra 1994. u 92. godini života. Pročitajte jedan dio iz njegove knjige "Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji".
Autor: Karl Poper
Veličina slova: a a a

Kolektivisti se oduševljavaju progresom, gaje naklonosti prema sirotinji, imaju vatreni osjećaj za nepravdu i nagon za velikim djelima, što u posljednje vrijeme nedostaje liberalizmu. Međutim, njihova je znanost zasnovana na dubokom nesporazumu... i, prema tome, njihove akcije su duboko destruktivne i reakcionarne. Dakle, ljudska srca su slomljena, njihova svijest podvojena, njima je ponuđen nemoguć izbor.

 

Valter Lipman

 

 

To je uvijek bila strategija pobune protiv slobode - "iskoristiti osjećanja, a ne trošiti energiju u uzaludnim naporima uništiti ih".

 

Najvrednije ideje humanista često su bučno odobravali njihovi smrtni neprijatelji koji su, na ovaj način, prodirali u humanitarni tabor pod maskom saveznika, uzrokujući nejedinstvo i potpunu konfuziju. Ova strategija je često bila vrlo uspješna, što pokazuje činjenica da mnogi pravi humanisti još duboko poštuju Platonovu ideju "pravičnosti", srednjovjekovnu ideju "kršćanskog" autorita-rizma, Rusoovu ideju "opće volje" ili Fihteove i Hegelove ideje "nacionalne slobode".

 

Štaviše, ovaj metod prodiranja u humanitarni tabor, njegovog razjedinjavanja i zbunjivanja, kao i formiranje izrazito bezobzirne i stoga dvostruko djelotvorne intelektualne pete kolone, dostigao je svoj najveći uspjeh pošto se hegelizam utemeljio kao osnova istinski humanog pokreta: marksizma, dosad najčistije, najrazvijenije i najopasnije forme historicizma. Primamljivo je zadržati se na sličnostima između marksizma, hegelskog lijevog krila i njegovog fašističkog duplikata. Ipak, bilo bi sasvim nekorektno ne vidjeti razliku između njih. Mada je njihovo intelektualno porijeklo gotovo identično, nemože biti dvojbe u humani impuls marksizma. Osim toga, oprečno Hegelovom desnom krilu, Marks je pošteno pokušao primijeniti racionalne metode na goruće probleme društvenag života. Vrijednost ovog pokušaja nije umanjena činjenicom da je njegov rezultat, kao što ću pokušati pokazati, bio u velikoj mjeri neuspješan. Znanost napreduje kroz pokušaje i pogreške. Marks je pokušao, mada na pogrešan način u svojim glavnim doktrinama, ali ne uzalud. On je otvorio i izoštrio naše oči u mnogim pravcima. Povratak predmarksovskoj društvenoj znanosti je nepojmljiv. Svi moderni pisci duguju Marksu, čak i ako to ne znaju.

 

Ovo osobito važi za one koji se ne slažu s njegovim doktrinama, kao što ja činim; spremno priznajem da moj odnos, naprimjer, prema Platonu ili Hegelu, nosi pečat njegova upliva. Ne možemo biti pravični prema Marksu ako mu ne priznajemo iskrenost. Njegovo otvoreno mišljenje, njegov smisao začinjenice, njegovo nepovjerenje prema verbalizmu, osobito moralizatorskom, učinili su ga jednim od najutjecajnijih svjetskih boraca protiv hipokrizije i farizejstva. On je gorio od želje pomoći potlačenima, i bio je potpuno svjestan potrebe dokazati sebe na djelu, a ne samo na riječima. Pošto je njegov glavni talenat bio smisao za teoriju, on se beskrajno posvetio naporu da iskuje ono za šta je vjerovao da će biti znanstveno oružje u borbiza dobrobit velike većine ljudi. Njegova iskrenost u traganju zaistinom i njegovo intelektualno poštenje izdvajaju ga, vjerujem,od mnogih njegovih sljedbenika (mada, nažalost, ni on nijesasvim izmakao podmićujućem uplivu odgoja u atmosferihegelske dijalektike, koju je Šopenhauer opisao kao "destrukciju svekolike inteligencije". Marksov interes za društvenuznanost i socijalnu filozofiju bio je, fundamentalno, praktičaninteres. Znanje je za njega imalo značenje samo u onom smisluu kome ono pomaže čovjekov progres.

 

Zašto, onda, napasti Marksa? Uprkos njegovim zaslugama, Marks je bio, vjerujem, lažni prorok. On je bio prorok historijskog toka i njegova proročanstva se nisu obistinila; ali ovo nije moja glavna optužba. Mnogo je važnije što je on obmanuo izaveo mnoštvo inteligentnih ljudi u vjerovanju da je historijsko proricanje znanstven metod pristupa društvenim problemima. Marks je odgovoran za pustošeći upliv historicističkog metoda mišljenja na one koji su željeli dati svoj doprinos otvorenom društvu. Je li istina da je marksizam čisti historicizam? Nema li u marksizmu nekih elemenata društvene tehnologije? Činjenica da je Rusija pravila smjele i često uspjele eksperimente u društvenom inženjeringu dovela je mnoge do zaključka da marksizam, kao znanost ili vjera koja leži u osnovi eksperimenata u Rusiji, mora biti neka vrsta društvene tehnologije ili, barem, pogodna za to.

 

Ali niko ko išta zna o historiji marksizma ne može napraviti takvu grešku. Marksizam je čista historijska teorija, teorija čiji su ciljevi predviđanje budućeg ekonomskog razvoja, političke moći i, osobito revolucije. Kao takav, marksizam sigurno nije bio osnova za politiku ruske Komunističke partije poslije njena uspona do političke vlasti. Budući da je Marks praktično zabranio svaku društvenu tehnologiju, koju je proglasio utopijskom, njegovi ruski učenici zatekli su se, u početku, potpuno nespremni za velike zadatke na polju društvenog inženjeringa.

 

Kao što je Lenjin brzo shvatio, marksizam je bio nemoćan pomoći u oblasti praktične ekonomije."Ne znam nijednog socijalistu koji se bavio ovim problemima", kazao je Lenjin, pošto je preuzeo vlast: "o takvim stvarimaništa nije bilo napisano u udžbenicima boljševika i menjševika". Poslije perioda neuspjelog eksperimenta, tzv. "perioda ratnog komunizma", Lenjin je odlučio prihvatiti mjere koje znače ograničen i privremen povratak privatnom preduzeću. Ovata kozvana NEP (nova ekonomska politika) i kasniji eksperimenti - petogodišnji planovi itd. - nemaju ništa s teorijom "znanstvenog socijalizma", koju su predložili Marks i Engels. Ni jedinstvena situacija u kojoj se Lenjin našao prije nego što je uveo NEP, niti njegova dostignuća ne mogu biti ispravno shvaćeni bez pravog razmatranja ovog problema. Marksova široka ekonomska istraživanja nisu dotakla probleme konstruktivne ekonomske politike, npr. ekonomsko planiranje.

 

Kao što  Lenjin priznaje, teško je naći i jednu riječ o ekonomiji socijalizma u Marksovom djelu - izuzev takvih nekorisnih slogana kao što su "od svakog prema njegovim sposobnostima, svakome premanjegovim potrebama". Razlog je u tome što je Marksovo ekonomsko istraživanje bilo potpuno podređeno njegovom historijskom proročanstvu. Morali bismo reći: čak i više. Marks je odlučno isticao opreku između svog čistog historicističkog metoda i bilo kojeg pokušaja pravljenja ekonomskih analiza radi racionalnog planiranja. Takve pokušaje on je optužio kao utopijske i nelegitimne. Posljedica toga bila je ta da marksisti nisu čak ni proučavali ono što su tzv. "buržoaski ekonomisti" postigli na ovom polju.

 

Svojim obrazovanjem oni su bili još manje pripremljeni za konstruktivan posao nego sami "buržoaski ekonomisti".Svoju specifičnu misiju Marks je vidio u oslobođenju socijalizma od njegove sentimentalne, moralističke i vizionarske pozadine. Socijalizam je trebalo razviti od njegovog utopijskog do njegovog znanstvenog stupnja; on je trebalo da bude zasnovan na znanstvenom metodu analiziranja uzroka i posljedica i na znanstvenom predviđanju. Pošto je Marks pretpostavio da predviđanje u oblasti društva treba biti isto što i historijsko proricanje, znanstveni socijalizam je trebao biti zasnovan na proučavanju historijskih uzroka i učinaka i, najzad, na proročanstvu njegovog vlastitog dolaska.

 

Marksisti se, kada osjete da su njihove teorije napadnute,često povlače na stanovište da je marksizam primarno metod, a manje doktrina. Oni kažu da čak i kada bi neki pojedinačni dio doktrine K. Marksa, ili nekoga od njegovih sljedbenika, bio pre- vaziđen, njegov metod bi ostao nepobitan. Vjerujem da je sasvim korektno insistirati na tome da je marksizam, u osnovi, metod. Ali pogrešno je vjerovati da marksizam kao metad mora biti bezbjedan od napada. Jednostavno, ko god poželi suditi o marksizmu, mora ga kritizirati kao metod, što znači da ga mora mjeriti metodološkim mjerilima. On mora pitati da li je to plodan ili siromašan metod, tj. da li je u stanju unaprijediti zadatak znanosti. Mjerila pomoću kojih moramo procijeniti marksistički metod su, dakle, praktične prirode. Opisujući marksizam kao najčistiji historicizam, nagovijestio sam svoje uvjerenje da je marksistički metod zbilja vrlo siromašan.

 

Marks bi se složio s takvim praktičnim pristupom kritici-njegovog metoda, jer je i sam bio jedan od prvih filozofa koji je razvio gledišta što su kasnije nazvana "pragmatizam". Do ovog stanovišta došao je, vjerujem, svojim uvjerenjem da je praktičnom političaru bila potrebna znanstvena pozadina što je, naravno, značilo socijalističkom političaru. Znanost, mislio je on, mora dati praktične rezultate. Uvijek gledaj na plodove, praktične posljedice teorije! Oni nešto govore čak i o njenoj, znanstvenoj strukturi. Filozofija ili znanost koje ne daju praktične rezultate, samo interpretiraju svijet u kome živimo; ali one mogu i moraju učiniti više; one moraju promijeniti svijet. "Filozofi su", pisao je Marks" na početku svoje karijere, "samorazličito tumačili svijet, ali stvar je u tome izmijeniti ga".

 

Možda je ovaj pragmatistički stav omogućio Marksu predvidjeti važnu metodološku doktrinu kasnijih pragmatista, po kojima najkarak-terističniji zadatak znanosti nije pribaviti znanje o prošlim činjenicama, nego proreći budućnost.Ovaj naglasak na znanstvenom predviđanju, po sebi važno i progresivno metodološko otkriće, odveo je Marksa, nažalost, na pogrešan put, jer naizgled prihvatljiv argument da znanost može predvidjeti budućnost samo ako je budućnost već predodređena ako je budućnost prisutna u prošlosti, u njoj sadržana - odveo je Marksa do pogrešnog vjerovanja da strogost znanstvenog metoda mora biti zasnovana na strogom determinizmu.

 

Marksovi "neumoljivi zakoni" prirode i istorijskag razvoja otkrivaju uplivla plasovske atmosfere i francuskih materijalista. Ali vjerovanje da su pojmovi "znanstven" "deterministički", ako ne sinonimi, ono bar neodvojivo povezani, može biti jedno od sujevjerja vremena koje još nije sasvim prošlo. Pošto sam zainteresiran uglavnom za pitanja metoda, sasvim je nepotrebno ulaziti u raspravu koja se tiče metafizičkag problema determinizma. Jer ma šta bilo posljedica takvih metafizičkih kontroverzi, kao na primjer to da Kvantna teorija počiva na "slobodnoj volji", jedna stvar je, rekao bih, riješena.

 

Nijedna vrsta determinizma, bilo da je izražena kao princip jednoobraznosti prirode ili kao zakon univerzalne uzročnosti, više se ne može smatrati za neophodnu pretpostavku znanstvenog metoda; jer je fizika, koja je najviše napredovala od svih znanosti, pokazala ne samo da može bez ovih pretpostavki nego i da im, do izvjesnog stupnja, proturječi. Determinizam nije nužan preduvjet za znanost koja je u stanju predviđati. Zato ne možemo tvrditi da je znanstveni metod sklon prihvatanju strogog determinizma. Znanost može biti strogo znanstvena i bez ove pretpostavke.

 

Marksa, naravno, ne možemo kriviti zbog toga što je imao oprečno mišljenje, jer su najbolji znanstvenici njegovog vremena činili isto.Mora se primijetiti da Marksa na pogrešan put nije odvela apstraktna, teorijska doktrina determinizma nego, prije, praktičan upliv ove doktrine na njegovo shvatanje znanstvenog metoda, na njegovo poimanje ciljeva i mogućnosti društvene znanosti. Apstraktna ideja o "uzrocima" koji "određuju" društveni razvoj, kao takva, sasvim je bezopasna sve dok ne vodi u historicizam. I zbilja, nema razloga zbog kojeg bi nas ova ideja vodila prihvatanju historicističkog stava prema društvenim institucijama, sasvim oprečno očigledno tehnološkom odnosu, koji  prihvataju svi, a osobito deterministi, prema mehaničkim ili električnim mašinama.

 

Nema razloga zbog kojeg bismo vjerovali da je, od svih znanosti, sociologija jedina sposobna za realizaciju vjekovnog sna o otkrivanju onoga što nam je budućnost spremila. Ovo vjerovanje u znanstveno predskazivanje sudbine nijeu temeljeno samo na determinizmu, njegov drugi osnov je nerazlikovanje znanstvenog predviđanja, kakvo nam je poznato iz fizike ili astronomije, od širokog spektra historijskog proročanstva, koje u širokim potezima predskazuje glavne tendencije budućeg razvoja društva. Ove dvije vrste predviđanja su vrlo različite (kao što sam pokušao pokazati na drugom mjestu) iznanstveni karakter prvog nije argument u korist znanstvenog karaktera drugog.

 

Marksovo historicističko shvatanje ciljeva društvene znanosti veoma je uzdrmalo pragmatizam koji ga je prvobitno odveo do isticanja predskazivačke funkcije znanosti. To ga je natjeralo modificirati svoje ranije gledište, prema kojem znanost treba i može promijeniti svijet. Jer ako to treba biti društvena znanost i, prema tome, historijsko proročanstvo, glavni tok historije mora biti predodređen, pa ni dobra volja ni um nemaju moćda ga izmijene. Sve što nam je ostavljeno kao mogućnost razboritog sudjelovanja jeste, pomoću historijskog proročanstva,uvjeriti se u predstojeći tok razvoja i ukloniti najveće teškoće na njegovom putu. "Čak i ako je neko društvo" piše Marks u Kapitalu "uspjelo ući u trag prirodnom zakonu svoga kretanja... ono ne može niti preskočiti niti naredbama ukinuti faze prirodnog razvitka. Ali porođajne bolove može i skratiti i ublažiti". Ova shvatanja odvela su Marksa dotle da optuži kao "utopiste" sve one koji su na društvene institucije gledali očima društvenog inženjera, smatrajući ih podložnim ljudskom razboru i volji im ogućim poljem racionalnog planiranja. Ovi "utopisti" izgledali su mu kao neko ko pokušava krhkim ljudskim rukama upravljati ogromnim brodom društva protiv prirodnih struja i bura historije.

 

Sve što znanstvenik može uraditi, mislio je on, jeste unaprijed predvidjeti vihore i oluje. Praktična korist koju bi on mogao dostići ograničila bi se na izdavanje upozorenja o slijedećoj buri koja prijeti da skrene brod s pravog kursa (pravi kurs je, naravno,lijevo!) ili na savjetovanje putnika o tome na kojoj bi strani broda bili bezbjedniji. Stvarni zadatak znanstvenog socijalizma Marks je vidio u najavi predstojećeg socijalističkog milenijuma. Samo putem ove najave, mislio je on, znanstveno socijalističko učenje može doprinijeti realizaciji socijalističkog svijeta, čiji dolazak ona može podržati čineći ljude svjesnim predstojeće promjene i uloga koje su im dodijeljene u predstavi historije. Prema tome, znanstveni socijalizam nije društvena tehnologija; on nas ne uči načinima i sredstvima građenja socijalističkih institucija. Marksovo shvatanje odnosa između socijalističke teorije i prakse pokazuje čistotu njegovih historicističkih gledišta.

 

Marksovo mišljenje bilo je, u mnogim aspektima; proizvod njegovog vremena, kada je sjećanje na tako veliki historijski potres, francusku revoluciju, još bilo svježe (to sjećanje oživljeno je revolucijom iz 1848). Takvu revoluciju, osjećao je Marks, nije mogao planirati i režirati ljudski um. Ali nju je mogla predvidjeti historicistička društvena znanost; i pronicljiv uvid u društvenu situaciju otkrio bi njene uzroke. Da je ovo isto historicističko stanovište tipično za ono doba, može nam pokazati sličnost između Marksovog i Milovog historicizma (ovo je analognosličnosti između historicističkih filozofija njihovih prethodnika Hegela i Konta). Marks nije imao visoko mišljenje o "buržoaskim ekonomistima, takvima kao što je bio Dž. S. Mil", kojega je smatrao za tipičnog predstavnika "neukusnog i tupavog sinkretizma". Mada je istina da na nekim mjestima Marks pokazuje određeno poštovanje prema "modernim tendencijama filantropskog ekonomiste" Mila, izgleda mi da postoji dovoljno jak posredan dokaz protiv pretpostavke da je Marks bio pod direktnim uplivom Milovih (ili, prije, Kantovih) shvatanja metoda društvene znanosti.

 

Suglasnost između Marksovih i Milovih shvatanja je, zbog toga, upadljivija. Prema tome, kada Marks kaže u uvodu u Kapital: "krajnji cilj ovog djela jeste da razotkrije zakon... kretanja modernog društva, možemo reći da on iznosi Milov program: "Osnovni problem... društvene znanosti je naći zakon prema kome bilo koje stanje društva proizvodi stanje koje ga nasljeđuje i, preuzima njegovo mjesto". Mil je sasvim jasno razlikovao mogućnost onoga što je on zvao "dvije vrste sociološkog istraživanja"; jedna odgovara onome što ja nazivam društvena tehnologija, a druga historicističkom proroštvu (on je zauzeo ovo stanovište) koje je Mil okarakterizirao kao "opću Znanost o Društvu koja ograničava i nadgleda zaključke drugih ispecijalnih istraživanja". Ova opća znanost o društvu zasnovana je na principu uzročnosti, u suglasnosti s Milovim shvatanjem znanstvenog metoda; ovu uzročnu analizu društva opisuje kao"Historijski Metod".

 

Milova "stanja društva" s "karakteristikama... promjenjivim... od jednog perioda do drugug", tačno odgovaraju marksističkim "historijskim formacijama", a Milova optimistička vjera u progres liči na Marksovu, mada je, naravno, mnogo naivnija nego njen dialektički duplikat (Mil je mislio da tipkretanja "prema kome se ljudski poslovi moraju podesiti... mora biti... jedno ili drugo" od dva moguća astronomska kretanja, "or- bitno ili trajektorno". Marksistička dijalektika je manje sigurna u jednostavnost zakona historijskog razvoja; ona predstavlja kombinaciju oba Milova kretanja - nešto kao talas ili pokret vadičepa). Postoji više sličnosti: između Marksa i Mila; na primjer,obojica su bili nezadovoljni laissez-faire liberalizmom i obojica supokušali obezbijediti bolje temelje za praktično djelovanje temeljne ideje slobode.

 

Ali u njihovim shvatanjima metoda sociologije postoji jedna veoma važna razlika. Mil je vjerovao da se proučavanje društva, u posljednjoj instanci, mora reducirati na psihologiju; da se zakoni historijskog razvoja moraju objasniti pojmovima ljudske prirode, "zakona mišljenja" i, osobito, njegovog napretka. "Napredak ljudske rase je", kaže Mil, "temelj na kome je bio... podignut metod... društvene znanosti, daleko nadmoćniji od... prethodnih... načina..."

 

Teorija da sociologija, načelno, može biti reducirana na socijalnu psihologiju, bila je široko prihvaćena od mnogih mislilaca, mada teškoća takve redukcije može nastati zbog komplikacija koje potječu od interakcije bezbrojnih individua; zbilja, to je jedna od teorija koja ječesto, jednostavno, prihvatana kao činjenica. Ovaj pristup sociologiji nazvat ću (metodološkim) psihologizmom. Mil je, vidimo sada, vjerovao u pshologizam, Marks je tome prkosio. "Nipravni odnosi", tvrdio je on, "ni oblici države ne mogu se razumjeti... iz takozvanog općeg razvitka ljudskog duha". To što je doveo u pitanje psihologizam, možda je najveće dostignuće Marksa kao sociologa. Tako je on otvorio put prodornijem shvatanju specifičnog područja socioloških zakona i sociologije koja je, bar dijelom, bila samostalna.

 

U narednim poglavljima objasnit ću neka mjesta iz Marksovog metoda i, pri, tom, svaki put pokušati istaći ona njegova gledišta za koja vjerujem da imaju trajnu vrijednost. Prema tome, kao slijedeće, pozabavit ću se Marksovim napadom na psi-hologizam, tj. njegovim argumentima u prilog samostalnosti društvene znanosti, koja se ne može reducirati na psihologiju.Kasnije ću pokušati pokazati sudbonosnu slabost i razorne posljedice njegovag historicizma.

 

Karl Poper "Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji", Plima proročanstva. Hegel, Marks i posljedice

Tagovi: Karl poper
Komentari (0)
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.