Sulejman Tihić: Iza zaštite nacionalnih interesa krije se kriminal

In memoriam

Sulejman Tihić: Iza zaštite nacionalnih interesa krije se kriminal

Piše: Aleksandar Trifunović

Danas je preminuo Sulejman Tihić. Podsjećamo na intervju koji smo objavili 2009. godine u sklopu serijala intervjua " Ima li Bosne i Hercegovine"

U sklopu ciklusa intervjua na temu "Ima li Bosne i Hercegovine", koji Buka media projekat radi povodom 10 godina svog postojanja, u Sarajevu smo razgovarali sa Sulejmanom Tihićem, Predsjednikom Stranke demokratske akcije i bivšim članom Predsjedništva BiH.


BUKA : Gospodine Tihiću, ima li Bosne i Herecegovine?

Sulejman Tihić : Bilo je, ima i biće Bosne i Hercegovine, od Kulina bana do današnjih dana. Bosna i Hercegovina kao teritorij, kao društvo, uvijek je postojala u ovom ili onom obliku, kao banovina, kraljevina, kasnije neka provincija u okviru Otomanske imperije, sandžak, vilajet, u okviru Austro-Ugarske takođe sa posebnim pravnim statusom, u okviru Kraljevine Jugoslavije, u okviru SFRJ i evo sada kao nezavisna država i Bosna i Hercegovina će tako ostati što u nas imaju običaj da kažu do ametskog odnosno sudnjeg dana.

Zašto to pitanje, danas, nakon 15 godina od Dejtonskog sporazuma, nije nikome čudno? Niko od naših sagovornika do danas nije rekao: „To je glupo pitanje“ Zašto pitanje „Ima li Bosne i Hercegovine?“ u ovim uslovima nije glupo? Zašto se mora stalno objašnjavati da ove države ima?


Pa vjerovatno zbog jednog negiranja Bosne i Hercegovine, negiranja njenog karaktera, prirode, jer Bosna i Hercegovina ne može biti ono što je rečeno na ZAVNOBiH-u, a ja mislim da je to jedna velika istorijska istina, ni srpska ni muslimanska ni hrvatska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska. Mi sada na sceni imamo, možda od 1990. godine, razne vrste pokušaja da Bosna i Hercegovina, da l' u cjelosti, da l' u nekim dijelovima, bude srpska ili hrvatska ili muslimanska itd. To nije dobro, pogotovo kod onih koji se zaklinju u Bosnu i Hercegovinu. Bosna i Hercegovina u ovom vremenu, proteklom vremenu, posebno stradanja, traži da se uspostave jedni normalni odnosi, da se ona priroda BiH kao jednog multietničkog društva uspostavi na cijeloj teritoriji. Bila su teška vremena i u teškim vremenima se Bosna i Hercegovina nije mogla podijeliti, opstala je i pored svih tih stradanja. Trebaće nam vremena da uspostavimo jedno normalno društvo, multietničko društvo gdje ćemo govoriti više o pojedincu, pravima pojedinca, a manje o pravima kolektiviteta. Jednostavno treba vremena. U vremenu socijalizma kolektivna prava su uglavnom negirana ili zaspotavljana. Kolektivno pravo na etničku pripadnost, na vjersku, itd. Međutim, mi smo sad došli u drugu krajnost i od 90-ih godina samo govorimo o kolektivnim pravima, o tome da je neko Bošnjak, da je neko Srbin, da je neko Hrvat, pravoslavac, katolik, musliman i ispada da su nam to jedine vrijednosti. O ljudskim pravima i slobodama, o pravu na stan, na kretanje, na posao, na govor, na pisanje itd, veoma malo se govori. Samo kolektivna prava. Kao da je to jedino u biću jednoga čovjeka. Kad uzmem sebe, moje kolektivno pravo je da sam Bošnjak, da sam musliman. To treba da bude u strukturi moje ličnosti, u mom životu 20%, a ostalo treba da budu ova pojedinačna, lična prava. Međutim, u nas je jedan obrnuti proces.
Pokazalo se da se veoma često, da ne kažem u 80% slučajeva iza teze o zaštiti kolektivnih prava, etničkih ili vjerskih, uglavnom krije lični, grupni, materijalni, često puta kriminalni interes. E sad, kad ćemo se mi vratiti u tu normalu, jednostavno i ti društveni procesi imaju svoju kulminaciju, kulminacija je bio rat. Sad se to polako spušta do neke normale. Kad ćemo doći u neku normalu kao što je Švicarska, kao što je Belgija, kao što su multietničke zemlje, itd. zavisi, normalno, od nas, zavisi prvenstveno od političara, zavisi i od vas medija, koliko ćete vi afirmisati  te vrijednosti.

Kada pričate o pojedincu, vrlo brzo poslije rata, u graničnim područjima entiteta, koji su tada funkcionisali skoro kao državne granice u državi, ljudi su počeli neku svoju komunikaciju sa drugom stranom. Ljudi su na ovim prostorima upućeni jedni na druge i stiče se utisak da mi možemo živjeti jedni sa drugima, a ne isključivo jedni pokraj drugih. Međutim, u samoj kada akteri političke scene u Bosni i Hercegovini dođu u priliku da razgovaraju o tome, vrlo brzo se stvar vrati na neki nivo netrpeljivosti, često mržnje i nemogućnosti zajedničkog života.

Vidite, pitanje možemo li živjeti zajedno je pogrešno pitanje, odnosno, mi moramo živjeti zajedno. Cijeli svijet je isprepleten. Malo je jednonacionalnih država, pogotovo u ovakvim područjima kao što je i Balkan. I u jednoj Evropskoj uniji čiji ćemo biti, danas-sutra članovi. Da li bi to značilo da je trebalo one velike nacije da potaru manje? Što kažu, da je Bog htio, on bi stvorio samo jedan narod i samo jednu vjeru. Prema tome, mi moramo zajedno. Mislim da su teze o tome da ne možemo zajedno opasne i ko god u tom pravcu djeluje, bez obzira koliko on ili vjerovao ili pričao da to čini zbog jednog etničkog interesa svog naroda, itd. on time njemu čini štetu, jer ne može se protjerati jedan narod, jedna skupina po ovome ili onome osnovu. Svi takvi pokušaji su u istoriji osuđivani u najmanju ruku. Eto šta je Hiltler radio, šta je želio. Na kraju je to koštalo i njemački narod. Živimo u vremenu globalnog društva, Evropi, čijoj integraciji i mi težimo, zajednici ravnopravnih naroda, gdje imamo svih religija, tako da i ovo naše društvo treba da ide u tom pravcu, a ne da se dijelimo i da dajemo prioritet etničkom. Na kraju, kad se sve smiri, opet će se međusobno miješati, kao što se to radi u drugim zemljama. Eto u Evropi, Francuska i Njemačka koliko su ratovale, Engleska, vidite sada kako je to. To vam može biti dobar primjer da mi ovdje prestanemo sa podjelama.

Koliko je teško slati poruke pomirenja, poruke koje promovišu suživot, a ne podjele i koliko je to ustvari rizično za političare u ovakvim okolnostima, kada je više nego jasno da građani i ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini biraju vrlo često isključivo nacionalne opcije, koje često u svojim predizbornim kampanjama i političkom radu promovišu određene isključivosti?


Možete zamisliti kad bi se SAD-u počele forsirati etničke podjele, etničke isključivosti, gdje imamo i različitih rasa i naroda i religija. Često puta u ovim razgovorima koje mi imamo, da li trojke, da li šestorke, osmorke i kad se počne priča sa tim etničkim, ja sam znao reći: „Pa, ljudi zar se više niste iživjeli od toga.“Ja sam, kad gledam lično, i na neki način sam uticao na politiku stranke i dokumente stranke. Mi se trudimo da idemo sa drugačijom vrstom prioriteta. Mislimo da su etnička pitanja i prava zaštićena dovoljno, da ona postoje kao kolektivna prava i u Ustavu i mnogim drugim zakonima, dokumentima i da trebamo dati prioritet borbi za ljudska prava, prava svakoga čovjeka, građanina. Možda etničkim pravima negdje, u nekim dijelovima, ako su ugrožena, treba im dati veći značaj, ali u pravilu trebamo se okrenuti ljudskim pravima i slobodama. To je neka vrsta prioriteta. Kad će to građani shvatiti i početi se opredjeljivati za ovu vrstu opcija, a ne za etničke opcije, malo prije sam rekao, to je sigurno jedan proces na koji mogu uticati političari svojom politikom, svojim idejama, ali mogu pomoći i mediji, ako afirmišu takvu politiku, ljude, pojedince. Ja ću na tome dalje raditi i kao predsjednik stranke. Lično, svoje političke ambicije sam ostvario. Međutim, imam ambiciju da činim ono što je dobro za sve u Bosni i Hercegovini i zalagati se za prava samo jednog naroda, to šteti tom narodu. Trudiću se uvijek da govorim i borim se za Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih naroda, i Hrvata i Srba i Bošnjaka na cijeloj teritoriji. Da ono što radim za Bošnjake da isto to radim i za Srbe i za Hrvate. Smatram da se borim i da to pripada i Srbima i Bošnjacima i Hrvatima, jer vjerujem na kraju krajeva da je to najbolje i za Bošnjake. Svako sukobljavanje, svaka isključivost, da ne kažem neko veličanje jednog etnosa, to je potpuno pogrešno, ako ništa istorija nas je naučila da su te politike štetne za te narode, da obično ti veliki etnični lideri, njihova politika je koštala njihov narod, prije ili kasnije.

Proveli ste jedan veliki dio rata u zatvorima u Šamcu, Brčkom, Bijeljini, Batajnici, Sremskoj Mitrovici. Negdje krajem prošle godine, izjavili ste nešto zbog čega ste praktično doveli svoju poziciju u pitanje, podsjetiću, rekli ste: „Mislim da je krajnje vrijeme da se promijeni redoslijed prioriteta bošnjačko-bosanske politike u kojoj sada centralno mjesto zauzima filozofija žrtve“. Da li biste danas ponovili tu istu izjavu?

Svakako da bi ponovio i mislim da je ta izjava dobra i korisna za sve, prvenstveno uzimimo i za Bošnjake, čija politika je opterećena pričom o prošlosti, o genocidu, o stradanjima i mi, normalno, ne možemo zaboraviti prošlost. Trebamo sve činiti da odgovorni za zločine odgovaraju. Isto tako, to ne može biti prioritet naše politike i ne može biti na prvom mjestu. Smatram da pitanje zločina, pitanje prošlosti treba da istražuju istoričari, sudovi, tužioci. Normalno da mi političari treba da stvorimo uslove da se to radi na jedan objektivan način, ali da se mi bavimo pitanjima sadašnjosti, da se bavimo problemima budućnosti i da je to od interesa i za Bošnjake i za Srbe i za Hrvate. A kad ste pomenuli logore, ja sam prošao torture tih svih pet. Bio sam svjedok raznih likvidacija. U Bosanskom Šamcu smo nas devetero bili u jednoj prostoriji metar i dvadeset sa metar i osamdeset, 10 dana. I samo jedna klupa. Sa svim onim torturama, tučama, itd. Međutim u svim tim vremenima, u svim logorima kroz koje sam prošao uvijek je bilo ljudi koji su pristupali, koji su pomagali, koji jednostavno izmaknu u drugu kancelariju kada dođu likvidacije. Ja sam o tome govorio i na sudu u Hagu. Ja sam kroz svoje iskustvo, kroz svoj život, kroz te teške trenutke vidio da se nikada ne može zločin poistovjetiti sa jednim narodom. Jer Sulejman Tihić ne bi preživio tih pet logora da su svi isti. Tako da, to je jedno moje iskustvo koje sam proveo, to mi stvara obavezu da činim sve kako se to zlo ne bi ponovilo. Kako ne bi, nije važno moje ili tuđe dijete, prošlo kroz sve te torture, sva ta stradanja i zato se zalažem za neku vrstu distance, barem kod nas političara, kad je u pitanju prošlost, jer se mi političari nećemo moći složiti o uzrocima sukoba, svega onoga što je bilo, kako je bilo, ako se budemo oko toga svađali. Nećemo raditi one poslove zbog kojih smo izabrani, ono što treba da radimo, ali to nije zaborav prošlosti kao što su meni neki moji politički protivnici htjeli da kažu. Znate, ne mogu ja zaboraviti ono što se meni desilo, ali ne mogu ni živjeti stalno u tome. Ako čovjek živi u prošlosti, to je jako ružno. Tako da, ja jesam to pomenuo kao problem bošnjačko-bosanske politike. Međutim, ta politika postoji i kod drugih naroda, to pozivanje na prošlost, na stradanje i sve drugo. Naći tu pravu mjeru je veoma važno, u svakom slučaju nije dobro da to bude prioritet bilo koje politike. Pošto se često puta u bošnjačko-bosanskoj politici spominje, ja sam se osjećao odgovornim da to kažem. Kod mnogih razumnih ljudi, kod Bošnjaka i Hrvata i Srba to je naišlo na podršku. Dio njih je pokušao to relativizirati, pokušao je to iskriviti, ali kako vrijeme ide mislim da će sve više biti zagovornika jedne takve politike

Jedan ste od rijetkih političara i pripadnika javne scene koji se odlučio da se u priči o prošlosti obraća svom narodu. Nešto je slično učinio i tadašnji predsjednik Republike Srpske, gospodin Čavić, u govoru povodom Izvještaja komisije za Srebrenicu i isto je naišao na poprilično slična okrivljavanja, u okviru svog naroda i političkih protivnika. Ti potezi su poprilično rizični za političara i činjenica je da su vrlo rijetki, i da samo navedem vaš primjer dovoljno govori da mnogo političara osuđuje da izgovori takve riječi, a ako pričamo o budućnosti, a vi ste napomenuli da je važno da postoje takve vrste izjava. Koliko ćemo čekati da se ta tematika zaista rješava prvenstveno u svom nekom krugu, a ne da samo histerišemo samo ono što su nama radili drugi?

Izjava gospodina Čavića je veoma važna i značajna, hrabra izjava. Ako se nešto negira, onda sa druge strane imamo jednu kontru, stalne napade, međutim, ako se istina koja je na jedan način utvrđena i sudskim presudama, od najviših političara i javno, onda to na neki način relaksira i u politici i među narodima, itd. Onda se to pitanje prepusti onima kojima treba da se prepusti, političarima, sudovima i svemu drugom. To je jedna veoma važna i značajna izjava i šteta što je ta politika koju je zagovarao gospodin Čavić, politika dogovora, kompromisa koja je rezultirala i Aprilskim paketom ustavnih amandmana, na neki način poražena na općim izborima 2006. godine i stvari su krenule unazad. Izgubili smo tri godine u nekoj politici isključivosti. Pitali ste me kada će to sve prestati. To su vjerovatno neki procesi koji u glavama ljudi, glavama kolektiviteta moraju da traju. Ako se osvrnemo kroz istoriju i u drugim zemljama je to negdje isto tako, oko dvadesetak godina su ti procesi trajali. Treba da dođe do promjene kolektivne svijesti, ne pojedinca, ali pojedinci sa svojim izjavama mogu da utiču da do toga dođe što prije.

Vi i ja danas razgovaramo u Sarajevu, Vi, naravno, možete doći u Banjaluku već godinama i više ne predstavlja nikakav ekskluzivitet putovati po Bosni i Hercegovini. Incidenti su rijetki, gotovo da se ne događaju. Sve je manje nasilja i prema povratničkim zajednicama.  U principu, sa strane se stiče utisak da je ovo neko normalno društvo. Međutim, u razgovoru, u ovom ciklusu emisija, jedan od naših sagovornika je rekao i ponovio to govoreći da odgovorno stoji pri izjavi da smatra da su odlaskom međunarodne zajednice iz Bosne i Hercegovine vrlo brzo počeli ozbiljni sukobi.


Što se tiče te slobode kretanja ja se dobro sjećam, kao poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske, kako smo dolazili na sjednice, da su nas pratili helikopteri i transporteri SFOR-a kad smo išli u Bijeljinu, onda kad je Dodik bio prvi put izabran. To je takva bila atmofera, jako teška. Kao poslanik kad odem za govornicu, dok idem i dok se vraćam čujem kako mi neko od poslanika prijeti i psuje. Do ovog vremena kada se sasvim normalno i ide na zasjedanja i živi i stanuje. Ja sam maltene svaki vikend u Bosanskom Šamcu. Moj sin se vratio. On je diplomirani pravnik . Njegova žena i djeca su u Bosanskom Šamcu. Emina ide u školu. Hvala Bogu nikada nije bilo nijednog problema. Nisam ni ja imao, odem sa društvom, sjednemo u kafanu, šetam. Čini mi se da je nekad neko iz daljine dobacio, ali njih nisam razumio, tako da čini mi se da su odnosi među ljudima daleko bolji nego što se to čini kada političari pričaju. Mnogo se toga promijenilo na bolje. E sad, ovo što kažete šta se može desiti. Ja sam jedan od tih političara koji je ozbiljno zabrinut ako bi OHR otišao u sadašnjim prilikama, sa sadašnjim pravnim, političkim odnosima koji postoje u Bosni i Hercegovini i volio bih da nisam u pravu. Ja se bojim i to ponavljam stalno na upravnim odborima PIK-a i u susretima, ukoliko bi OHR u sadašnjim prilikama, u sadašnjim pravnim, političkim prilikama otišao, da bi veoma brzo moglo doći do blokade institucija Bosne i Hercegovine, a kad je je to blokirano, do podjela, sukoba čiji karakter nije moguće predvidjeti, na koje je jako teško uticati, obzirom da država, da institucije države nemaju instrumente vlasti na cijeloj teritoriji. Tako da to nije nikakva želja ni poziv da dođe do sukoba, niti sam ikad bio dio jedne takve politike. Imam osjećaj, ako bi došlo do takve situacije da bih se ja najradije povukao iz politike, da se ne snosim odgovornost za neka stradanja da kojih može doći i zbog toga ovo govorim, da se sve uradi da ne bi došlo do sukoba. Bojim se, u sadašnjoj situaciji, u situaciji koja traje od 2006. godine, retorici koja postoji, da bi moglo doći do podjela i sukoba, a ti sukobi, na žalost, svjedoci smo kroz povijest, nisu bili samo verbalni i nikad se nisu moglo ograničiti samo na teritoriju Bosne i Hercegovine, nego se to širilo i dalje, a to ne bi dobro bilo. Ja ovo kad govorim, govorim iz želje da se nikada više ne ponove ni logori ni bilo kakva druga stradanja ljudi bilo kojeg naroda i u razgovorima, ličnim i sa političarima iz srpskog i hrvatskog naroda ja tu zabrinutost iznosim. Kažem dajte da uradimo ono što možemo kako bi izbjegli moguće sukobe. Ja nisam jedan od političara koji traži da OHR treba da radi naš posao i uz raznorazne dogovore i kompromise koji su me nekad politički koštali izgubio sam utakmnicu za člana Predsjedništva. Vidjeli ste Prudski proces. Ovdje sam u Sarajevu kod mnogih medija bio izdajnik, čovjek koji prodaje, izdaje, itd. Ne tražim da OHR radi naš posao, međutim, mi jednostavno imamo takav pravni sustav koji ne može funkcionisati bez OHR-a u ovom momentu. Mislim da bi dobro bilo i korisno provesti jednu nužnu ustavnu reformu koja će napraviti i mehanizme deblokade. Mi u sadašnjem Ustavu imamo, kad su u pitanju institucije Bosne i Hercegovine, ugrađene mehanizme blokade. Želim da kažem, ja nisam protiv ni entitetskog ni etničkog glasanja. Mislim da u jednoj Bosni i Hercegovini ovakvoj kakva jeste, kakvo je njeno biće, u jednoj multietničkog zemlji je to potrebno. Međutim, ja sam protiv zloupotrebe entitetskog i etničkog glasanja.

Koliko ustvari pozicija OHR-a o kojoj vi pričate, koja je tačna, govori o jednoj tragičnosti ovog društva, da su u principu do sada svi visoki predstavnici u ovoj zemlji po prestanku mandata na toj funkciji, za koju često se često vežu vrlo visoka primanja, vrlo lagodna pozicija, ogromna, ekstremna vlast, odmah po odlasku iz Bosne i Hercegovine poprilično negativno pričali izražavajući sumnjičavost i skepsu o budućnosti ove zemlje. Sa druge strane, ta pozicija je poprilično lagodna za domaću političku scenu. Jer ovo što ste vi sami rekli, stiče se utisak da su političari već naviknuti na to da ako se mi već ne dogovorimo, OHR će to nametnuti i mi ćemo biti lagodnoj poziciji. Mi to nismo uradili, ostaćemo vjerni svojim biračima, a dogovor će se svakako postići.

Generacije političara su izrasle u jednoj takvoj atmosferi, maltene ima ljudi koji su se tek počeli baviti politikom u jednom takvom okruženju, gdje svako zateže do kraja, svjestan da ima neki međunarodni faktor koji će presjeći, jel je to OHR, jesu li Amerikanci, Evropska unija, itd. Nemamo političara koji su hrabri da donose odluke, koji će jednostavno da kažu svom biračkom tijelu: „E, pa, ne može 100%, ali dobili smo 80%, dobili smo 50%.“ U Bosni i Hercegovini nema idealnih rješenja. Šta su idealna rješenja? Nisu idealna rješenja ista za Srbe, Hrvate i Bošnjake. Često puta nisu idealna rješenja ista za one u Sarajevu i Tuzli i Zenici. Koliko postoji takvih vrsta animoziteta ili, u Banjaluci i Trebinju, ili nekom drugom kraju. Tako da su prava rješenja realna rješenja. Mi se možemo zalagati samo za takva rješenja, a za to moramo imati hrabre političare koji su spremni da kažu i da čine kompromise. E sad, cijela generacija političara je naučila samo da priča svoje priče kako oni misle, preko nekakvih saopštenja za javnost, izjava u medijima.. Da izjavu, pošalje poruku tamo onima u Sarajevu, oni iz Sarajeva pošalju onima u Banjaluci i onda on sjedne u svoj kabinet i šta njega briga. To je problem. Kad će se javiti ta generacija političara ili pojedinci koji su spremni da žrtvuju svoju političku karijeru, a da urade nešto što je dobro za ovu državu. Tako da, ova međunarodna zajednica, bez obzira koliko je njeno prisustvo dobro i korisno, ona je štetno uticala na jednu veliku grupu političara koji i sada očekuju da će neko doći odnekud, iz Vašingtona, iz Brisela, i donijeti sa čarobnim štapićem rješenje. Neće donijeti, mi moramo naći rješenje, to je jednostavno tako. Oni mogu malo pomoći, pružiti neku pomoć, pogurati, dati neke argumente za i protiv, ali prvenstveno mi to moramo rješavati i uostalom moramo da shvatimo da naša generacija koja je prošla ovaj rat i ovo sve ima svoj domet. Ne možemo sve odjednom riješiti. Moramo ostaviti i budućim generacijama da neke stvari popravljaju ili uređuju na drugačiji način.
E, tako i mi moramo shvatiti ono što je realno daj da to uradimo sada. Neke stvari ostaju unucima, pa će se rješavati kasnije. Ne možemo mi sve ni riješiti. Važno je da u Bosni i Hercegovini učinimo sve da se izbjegnu sukobi. To je najvažnija stvar, da nema stradanja ljudi, pa hoćemo li ići brže ili sporije naprijed, to ćemo da vidimo.

Generacije mladih koje dolaze pokazuju ogromnu netrpeljivost jedni prema drugima. To je ta budućnost o kojoj Vi pričate. U budućnosti o kojoj Vi govorite, najveći broj lidera političkih partija u Bosni i Hercegovini ima vrijednije nekretnine van ove zemlje nego u njoj. Kako u takvoj situaciji nekome objasniti o budućnosti i nadi kad, ako možemo to tako nazvati, većina političara ima neke rezervne položaje, ako bude, ne daj Bože nekih sukoba u ovoj zemlji.

Zato je dobro da to mediji prezentiraju biračima, građanima, da kažu evo vidite on priča o bošnjačkom, o hrvatskom, o srpskom interesu, a on je sebi osigurao rezervnu poziciju, pa mu nije cilj zaštita tih interesa nego svojih interesa, ali ovo što ste Vi rekli, čega se ja bojim, zbog čega je možda i taj moj strah dosta jak. Ovo kad ste rekli mladi. Mi smo prije išli u školu zajedno, bez obzira na etničku pripadnost učili su nas bratstvu i jedinstvu, generacije su odrasle u jednom takvom okruženju, mediji, sve je bilo u toj funkciji. Došlo je do rata sa stradanjima koje ja nisam mogao sebi objasniti, šta se to moglo desiti u ljudima. Kako odjednom, odakle je ta mržnja izašla? A bilo je toliko prijateljstava. Ja sam bio sudija, tužilac, advokat. Bio sam lovac, hodao po selima, po slavama, to su bile moje stranke. Ja sam njima išao, oni su meni dolazili, družili smo se i opet je bilo velikih stradanja. Bilo je i tih prijateljstava koje su spašavali ljudi. Međutim, ned'o Bog šta se može desiti sada tek kad nema tih prijateljstava, kad djeca ne idu zajedno u školu, kad nisu zajedno na poslu, u kafani, u društvu, kad su te podjele daleko veće, kad jedna djeca u Federaciji idu do podne, druga popodne u školu. Kad nema tih prijateljstava koja bez obzira na svu tu surovost rata mogu da pomognu da se ljudi spasu. Zato je i veća odgovornost svih nas političara kad dajemo izjave šta će onaj mladi dječko shvatiti, kako se na njega to može reflektovati, kako će se on eventualno ponašati i tu je velika odgovornost svakog od nas i za javnu riječ. Ne možemo reći desio se neki incident. Svi smo mi doprinijeli tom incidentu neopreznim izjavama, stvaranjem straha od drugoga, itd.

Pomenuli ste tu atmosferu straha. Ide predizborna kampanja, bliže se izbori. Ovdje nakako kad gledamo sa strane kampanja nikad ne prestaje. Ljudi će tek sad početi da vode računa o onome što govore, biće sve obazriviji. Sumnjam da će u sljedećem periodu doći do, ispravite me ako griješim, do nekih velikih rješenja koja bi mogla da ugroze izborni rezultat aktera. Vi ste dio tzv. prudske trojke, prudskog dogovora. Stiče se utisak da su ovdje pregovori usud, da su dogovori vrlo rijetki. Da li se možemo nadati da to može biti drugačije?

Našli ste me u jednom dosta pesimističkom vremenu. Dugo razmišljam uopće šta i kako dalje. Posebno nakon propasti prudskog procesa, koji je uz sve nedostatke ipak bio jedna nada da se stvari rješavaju, neke stvari smo riješili, itd. Međutim, atmosfera na svim stranama je bila protiv kompromisa, ne samo u Sarajevu, nego i u Banjaluci. Sjećate se onog zadnjeg sastanka u Banjaluci. Od tad je, zapravo, prudski proces pao. Kad je i gospodin Dodik doživio kritike, a i ja u Sarajevu zbog ona četiri središnja nivoa i nekih drugih stvari. Situacija je dosta teška, složena, imam osjećaj sa tendencijom usložnjavanja. Nema političara, nema spremnosti da se ide u razgovore, dogovore, svako se iz nekih svojih razloga ponaša isključivo. Mi smo ovdje razmišljali u stranci, ja sam razmišljao da pokrenemo neku novu inicijativu, da nešto radimo, imamo ideja. Međutim, odustali smo od toga iz prvog razloga što imam osjećaj da to neće naići da razumijevanje, na podršku. A isto tako onda ne mogu zamisliti da naredni izbori održani po postojećem ustavnom sistemu, političkom sistemu, koji ne samo da je nefunkcionalan nego je i izuzetno skup, koji usporava procese u Bosni i Hercegovini. Ja mislim da je ustavna reforma ključ ekonomskih, socijalnih i svih drugih pitanja. Za evropski put je bitno da se to uradi. Svako ko misli da bi stvaranjem efikasnijih, funkcionalnijih institucija Bosne i Hercegovine bio ugrožen entitet vara se. Ako imamo efikasniju, funkcionalniju strukturu koja je napravljena uz dogovor, to samo može ojačati entitete, a ne sprječavati. Svaki put kad nešto dođe na Parlament ili Vijeće ministara, mi se svađamo da li je to nadležnost entiteta ili je to nadležnost države, pa nam mjeseci prođoše u tim jalovim raspravama. I za ovaj vizni režim smo zakasnili za razliku od mnogih drugih država. Sa druge strane imamo međunarodnu zajednicu koja ne može izbjeći svoju odgovornost. Ona nam je donijela i Vašingtonski i Dejtonski sporazum sa svim nedostacima koje ona ima i ona je trebala da ima odgovornost da se stvari u Bosni i Hercegovini dogovore. Najgore da se oni povuku, ostave ovdje nerješena pitanja, oko kojih ćemo se mi, kakvi jesmo, početi svađati. Ne samo svađati, bojim se onoga drugoga o čemu sam govorio.

Bez obzira na to da li je vize lako ili teško dobiti, a izuzetno je teško, svjedoci smo da ljudi odlaze iz Bosne i Hercegovine. Veliki broj njih želi da ode. Volio bih da mi kažete za sami kraj. Koliko imamo odgovornosti za mali dah optimizma, ustvari nade da ovdje vrijedi ostati i da se za ovo društvo vrijedi boriti i da će ovdje realno kad-tad, ali uz trud pojedinca, biti normalno, koliko je to moguće, živjeti?
Volio bih da u tom tonu završimo ovaj razgovor.


Slažem se da je ovaj moj razgovor pun nekog pesimizma, a ja eto želim da vjerujem i u Bosnu i Hercegovinu i želim da vjerujem u jedno multietničko društvo, suživot ljudi bez obzira na etničku, vjersku pripadnost. Važno je da sa svake strane neko učini ono što je do njega. Aktuelni političari, novi političari i jedna masa, jedan veliki broj ljudi koji sa strane sjede i gledaju, smatrajući da ne mogu ništa promijeniti. Važno je da se i oni uključe, da se stvori jedan drugačiji raspored političkih snaga. Možda mi kao političari jednoga vremena na neki način nismo spremni da povučemo neke poteze. Nismo možda dovoljno hrabri, čekamo da to neko drugi uradi. Zato je važno da se javi i ova nova generacija političara, da građani izaberu i druge ljude koji bi mogli uz eventualno postojeće političare dovesti do promjena, jer cijeli svijet se mijenja. Naše okruženje ide naprijed. U Srbiji se dešavaju velike promjene. Srbija je na jednom evropskom putu, Crna Gora da ne govorim, a i Hrvatska. Mi smo u zaostatku, a ova naša zemlja je lijepa. Te razlike koje postoje među nama trebalo bi da budu naše prednosti, a ne razlog za sukobljavanje. Mislim da je važna uloga nas političara a i vas medija da potičemo te neke stvari, neke vrijednosti koje nas spajaju, a ne koje nas razdvajaju ida što više moguće bude istine, objektivnosti u, evo i informisanju. Ne znam koliko sam mogao da promijenim tu opći utisak, ali nekada neke stvari i promjene se dese same od sebe. Ja hoću da vjerujem da će doći do nekih promjena, gdje ćemo uspostaviti jedan drugačiji redoslijed vrijednosti za koje ćemo se boriti i zalagati, gdje će ova životna pitanja biti na prvom mjestu, a pitanja oko kojih smo se do sada svađali i dijelili u nekoj pozadini, a pitanja života, rada, zapošljavanja da budu ona pitanja kojima ćemo se više baviti.

Ostajemo da se nadamo. Nada nam ustvari jedino i preostaje. Da radimo na tome da se stvari mijenjaju na bolje, jer ja ne znam da li je interes ikome da budu ovakve kakve jesu. Hvala Vam na vremenu koje ste odvojili na ovaj razgovor i nadam se da ćemo u nekom sljedećem periodu imati više razloga za optimizam i za razgovor u kojem ćemo pričati o nekim vedrijim stvarima.

Hvala i Vama. I ja se nadam da će ovaj pesimizam koji sam možda i ja unio među javnost izaći i da će se stvoriti neki drugačiji odnosi i prilike kada ćemo u budućnost gledati sa više optimizma.

 

Intervju objavljen u decembru 2009. godine



 

 

Komentari na tekst (0)
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.