24. septembra 1921 - 27.novembar 1989

Hoda, piše i govori Zuko Džumhur

Objavljeno: 24.09.2012. - 13:32
Dobri pisci od loših pisaca razlikuju se po tome što su rečenice svih loših pisaca jednoga jezika u nekome vremenu nalik jedna drugoj, i nemoguće ih je razlikovati, a rečenice dobrih pisaca prepoznaju se poput otiska prsta, čak i kada nije naročito mudro i pametno ono što se tim rečenicama kazuje. A veliki se od malih pisaca razlikuju po tome što veliki pisci ne samo da imaju svoje rečenice, nego imaju cijelu retoriku. Po toj je retorici i Zuko Džumhur bio autentično veliki pisac.
Veličina slova: a a a

Da mu se život nije prebrzo potrošio, Zuko Džumhur danas bi bio devedesetogodišnjak. Ili obrnemo li: da nije na vrijeme umro, Zuko Džumhur bio bi devedesetogodišnjak. A što jest jest, umro je u zadnji čas, 27. studenog 1989. u Herceg Novom. Da je živio još samo koji mjesec, ili ne daj Bože godinu, morao bi se opredjeljivati, makar i pred samim sobom ako ne i pred cijelim svijetom, oko svoga identiteta i morao bi odlučivati kojeg će sebe amputirati, sahraniti i zaboraviti, da bi onaj drugi Zuko, sakat i uskraćen, mogao živjeti u svijetu koji je upravo nastajao. Naime, Zuko se rodio u Konjicu, kao Zulfikar (a zulfikar je sablja koju je poslanik Muhamed darovao Aliji, sablja junaštva u ime vjere), u uglednoj i staroj porodici vjerskih službenika i učenjaka. Djetinjstvo je provodio u Beogradu, gdje mu je otac Abdulselam službovao kao imam, a gimnaziju je završio u Sarajevu. Beogradsku Likovnu akademiju pohađao je u klasi Petra Dobrovića, onoga velikog Krležinog prijatelja, o kojemu je ovaj napisao najbolnije stranice svoje ratne diaristike, uzdignuvši svoj i Dobrovićev slučaj do metafore hrvatsko-srpske prijateljske intime. Od 1947. Zuko objavljuje karikature i crteže, a ubrzo zatim ulazi u novinarstvo, u kojemu će, na svoj specifični način, ostati cijeloga života.

S jedne strane, sve je u njemu bilo starovremeno: musliman po stambolskome i bečkom kalupu, koji se pisanju učio preko sentenca i mudrosti istočnoga svijeta, među koje bi udijevao anegdote za koje čitatelj nikada nije mogao biti siguran jesu li to stvarni događaji ili ih je Zuko izmislio kao neku paralelnu stvarnost. S druge strane, bio je Beograđanin, jedan od onih koji su u pedesetima stvarali atmosferu toga grada, njegovu liberalnu auru i mangupsku naraciju. U Politici je, recimo, u vrijeme razlaza sa Staljinom, ali prije nego što je postignut općenarodni konsenzus o tome da je Staljin neprijatelj, objavio onu slavnu karikaturu Marxa, koji sjedi za radnim stolom, a iznad glave mu uokvireni Visarjonovičev portret. Taj će ga crtež proslaviti, postat će jedan od amblematskih znakova jugoslavenskoga političkog identiteta, koji će uminuti nekoliko mjeseci nakon Zukine smrti. I još će po koječemu Zuko biti Beograđanin, jedan od najvažnijih u svome vremenu, pa strašnim biva pitanje kojeg bi se sebe odrekao da je, ne daj Bože, nadživio svoje vrijeme. Da li bi se odrekao svoje bosansko-muslimanske ili svoje srpsko-beogradske osobe? I čega god bi se odricao, što bi od njega nakon odricanja ostalo? Jer su i identiteti urasli jedan u drugi, pa čovjeku i nije dano da se odriče, a da ne ostaje sakat u glavu.

Najslavnija Zukina knjiga, prvi put objavljena davne 1958, je “Nekrolog jednoj čaršiji”. Bio je to putopis, a opet i zakašnjeli oproštaj s imperijom koja je četiri stoljeća vladala Bosnom i Hercegovinom i koja je iza sebe ostavila brojne tragove na toj zemlji i na ljudima, te s onom drugom carevinom, koja je vladala deset puta kraće, ali su njezini tragovi svježiji. Za vrijeme u kojemu je napisan, taj je bosanski i maloazijski putni amarkord morao djelovati prilično reakcionarno, ako ga je itko ozbiljno pročitao, i ako su ga, uopće, i bili u stanju čitati mimo predrasude o vicmaheru Zuki i njegovom lahkom bivanju u našoj samoupravnoj zajednici. Predgovor “Nekrologu jednoj čaršiji” napisao je drugi veliki turkofil, Ivo Andrić. Samo tada, i nikada poslije, nekome je on pisao predgovor, čuvajući se mudro i te pogibelji da se suvremenicima zamjeri, hvaleći ih. Zuki se nije mogao zamjeriti, jer je Zuko bio i gospodin i pametan pisac, pa mu se Andrić nije u očima smanjivao kada ga je u predgovoru hvalio.


Dobri pisci od loših pisaca razlikuju se po tome što su rečenice svih loših pisaca jednoga jezika u nekome vremenu nalik jedna drugoj, i nemoguće ih je razlikovati, a rečenice dobrih pisaca prepoznaju se poput otiska prsta, čak i kada nije naročito mudro i pametno ono što se tim rečenicama kazuje. A veliki se od malih pisaca razlikuju po tome što veliki pisci ne samo da imaju svoje rečenice, nego imaju cijelu retoriku. Po toj je retorici i Zuko Džumhur bio autentično veliki pisac. Evo, za primjer, onoga što piše unutar zagrada, u jednom od eseja koji čine putopis Nekrologa jednoj čaršiji: “(…služio je Be-Ha regimente… dvorio feldvebelske švalerke što su po Hercegovini sadile grincajg, kuhale ajnpren supe i pržile uštipke po žandarmskim kasarnama i od Metaljke do Domanovića… pisale anzihtkarte sa ‘domaćim krajobrazima u boji i nakladi St. Kugli’ - ‘Gr s aus Čapljina…’ i čitale nabožne obiteljske tjednike… četrdeset berićetnih svih svetih godina valcera, lapaloma, malih i velikih misa, naizmjenično - od korotnog povratka Maksimilijanovog admiralskog broda Navare iz Meksika i od melodrame u Majerlingu, do pucnjave na Latinskoj ćupriji i gnusnog umorstva nadvojvodskog para u Sarajevu…)”.

I tako, u jednom zamahu i dahu, u jednoj crti povučenoj crnim tušem po hrapavom papiru, unutar zagrada, umetnutih u neku posve drugu priču, u pripovjednoj digresiji, čiji smisao nije i ne može biti jasan hrvatskim provincijalkama, profesoricama književnosti kojima su moljci pojeli frizuru, ispričao je Zuko Džumhur četrdeset godina austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini. U tom je njegovom retoričkom ispadu više književnosti, ili još jasnije rečeno - razloga za književnost, nego u čitavim bibliotekama i edicijama naših suvremenika. U toj frazi, što ju je nabrzinu sastavio i zakovao s “četrdeset berićetnih svih svetih godina valcera” ispisan je, tugaljiv, a još uvijek tako živ, identitet jednoga svijeta: čuju se, u samo šest riječi, glasovi staračkoga berićeta, jedne prošle mladosti, s jakim društveno-političkim razlozima i potvrdama, čuju se u Zukinim svim svetima zvona sarajevske Katedrale, i još pride valcer, koji se, kao u nekom povijesnom ludilu, igrao i okretao punih četrdeset godina. Samo istinski majstor, kaligrafski precizan, netko tko zna kako žive riječi i što riječi znače kada se nađu jedna uz drugu, mogao je napisati takvo što.

U katodnom sjećanju posljednjih jugoslavenskih desetljeća, Zuko Džumhur upamćen je po putopisnoj televizijskoj seriji Hodoljublja, koju je režirao sarajevski filmski i televizijski redatelj, također dobri rahmetlija, Mirza Idrizović. U Hodoljubljima Zuko je obilazio svoj svijet i pripovijedao o mjestima na koja bi došao. Dio serijala snimljen je po Bosni i Hercegovini, a dio u inozemstvu, ali nije bilo razlike, jer je intenzitet doživljaja bio jednak bez obzira na to putuje li Zuko u Andaluziju ili na Vrelo Bosne, na Ilidžu. Na koje god mjesto došao, gledatelju je stvarao iluziju kako je tu domaći i oduvijek. U Andaluziji je bio prognani musliman, a na Vrelu Bosne majstor za davne austrijske lumperaje i nedjeljne izlete u prirodu sarajevske gospode. Činilo se da govori iz vlastitoga iskustva, koje seže stotinama godina u prošlost. Bio je nostalgičan za davnoprošlim vremenima, ali je njegova nostalgija bila autentično doživljena (od iste vrste je dar zagrebačkog profesora Marina Zaninovića, koji u radijskim emisijama pripovijeda o životima rimskih careva kao da je svakome od njih bio sobar ili barem savjetnik). Njegovoj priči, usmenoj ili pisanoj, nije bilo kraja, jer je njegov ljudski vijek sezao daleko u prošlost i bio je tako identitetski isprepleten da je bio protivan svakome odricanju ili poricanju. Zuko Džumhur bio je sav od pripadanja.

U ornamentu njegovoga životopisa, nestvaran i šaljiv je i sam zaključak: Zuko je, po vlastitoj želji, pokopan u rodnome Konjicu. Dogodilo se to na Dan Republike, posljednji koji je obilježen u svim jugoslavenskim državama, 29. novembra 1989.

Tekst napisan 2010. godine

 

 

 

Komentari (1)
Objavljeno:
Mozda lutajuci svijetom i ostanemo vjerni mnogim zabludama koje je rodilo nase srce, ali se svakoga dana i s tugom rastajemo od jedne po jedne slike koju je stvarala nasa masta. Zuko :)
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.