Vilijam Fokner: Buka i bijes
Bio je neki časovnik, visoko gore na suncu, i meni pade na pamet kako čovjeka, kad nešto neće da uradi, njegovo tijelo tjera na to, nekako nesvjesno. Moga sam da osjetim mišiće na zadnjoj strani vrata, i zatim da čujem kako mi sat u džepu otkucava, a ubrzo poslije toga su svi zvuci zamrli, sem zvuka koji je proizvodio sat u mome džepu.
Tamo u izlogu bilo je dvanaestak satova, dvanaestak različitih vremena i svako od njih s istom onom potvrdom i protivriječnom uvjerljivošću koju je imao i moj sat, bez i jedne kazaljke uopšte. Jedan drugome su poricali tačnost. Ja sam mogao da čujem svoj sat, kako kuca negdje u mom džepu, čak iako niko nije mogao da ga vidi, koji čak ne bi bio u stanju ništa da kaže i kad bi ga neko mogao vidjeti.
I tako rekoh sebi da kupim ovaj. Jer mi je otac kazao da je vrijeme umrtvljeno dokle god ga mrve točkići; i da se vrijeme vraća u zivot jedino kad sat stane. Kazaljke su bile izdužene, malo izvan vodoravnog položaja pod blagim uglom, kao galeb koji se njiše na vjetru.
Vezan tekst: