Koliko je ovo ,,normalno i uravnoteženo“ poimanje zaštićenog svjedoka RM 51, pokazuje već njegova sljedeća izjava u kojoj opisuje jedan ,,incident“ u kojem su do smrti premlaćeni logoraši Omer Filipović i Esad Bender: ,,To me na neki način i frapiralo i iznenadilo na neki način. I ražalostilo, da kažem. Jer sam mislio da se ne može tako nešto dogoditi uz našu onu organizaciju koja je vladala tamo gore. Dogodilo se i to je za pola sata na neki način bilo razjašnjeno. Izvršen je uviđaj od zvaničnih organa MUP-a i suda“, prenosi Radio Slobodna Evropa.
Činjenice
Inače, istine radi, logor Manjača bio je logor na planini Manjači u blizini Banje Luke, koji su od 1991. do 1992. godine (a ponovno djelomično i u 1995. godini) vodile vojne snage Republike Srpske, kako bi držale zatvorene Bošnjake i Hrvate.
Logor je zatvoren krajem 1992. godine, zbog međunarodnog pritiska, ali je opet na neko vrijeme otvoren u oktobru 1995. godine. Procjenjuje se da je između 3000 i 8000 ljudi prošlo kroz logor. Broj ubijenih je nepoznat: Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije navodi da je neosporno utvrđeno da je barem 10 osoba ubijeno na toj lokaciji. Druge procjene sežu i do 50.
Međunarodni sud pravde navodi da je u blizini logora pronađena masovna grobnica sa 540 leševa, koji su "vjerovatno iz Manjače". O surovosti i torturi nad nesrpskim stanovništvom u logoru postoji čitav niz dokaza i artefakata: brojni iskazi, fotografije, svjedočenja, reportaže...
RM 51 i etika
Postavlja se pitanje, zašto se sad pojavljuje ovaj nakaradni iskaz svjedoka RM 51 i koliko je on uopšte validan?
Pa, validan je, i te kako. Prvo, zaštićeni svjedok je bio visoki pripadnik službe bezbijednosti VRS. Kao takav, za pretpostaviti je da je riječ o čovjeku sa završenom minimalno vojnom akademijom, koji poznaje osnovne etičke kodekse, ali i međunarodno pravo, pa ponešto i o Ženevskoj konvenciji, koju su posve sigurno izučavali kadeti bivše JNA na akademijama, a koja detaljno opisuje prava zarobljenih civila i vojnika i načine ophođenja prema istima. A u toj i takvoj Ženevskoj konvenciji ne postoji ništa što ukazuje na to da civile treba dočekivati i ”poželjeti im dobrodošlicu” špalirom vojnika, koji bodljikavom žicom udaraju tek pridošle civile. Ne piše ništa o tome da treba na smrt pretući zatvorenike. Nema ni slova o izgladnjavanju zatočenih civila. Zabranjen je bilo kakav vid ispoljavanja fizičke i mentalne torture, računajući izgladnjivanje.
Dakle, zaštićeni svjedok je bio upoznat sa odredbama Ženevske konvencije, a napose sa zdravim razumom. Bar bi trebalo da jeste.
Nakaradno suočavanje sa prošlošću
Na ovim prostorima, imali smo čitave buljuke skupova, da li u organizaciji međunarodne zajednice ili domaćoj radinosti, koji su se bavili suočavanjem sa prošlošću. I do čega su doveli ti okrugli stolovi, seminari, ,,dijaloške polemike” (šta god to značilo). Pa, doveli su do toga da se današnji mladi u BiH, barem virtuelno, preko društvenih mreža, mrze do besvijesti, da njihovi roditelji mudro ,,tihuju”, držeći svako u svom oboru ,,pravu istinu”... I, na kraju, doveli su do iskaza RM 51, koji zlo na Manjači poima kao najhumanije postupanje sa zatvorenicima. Riječ je, dakle, o visokopozicioniranom oficiru VRS, koji je bio očevidac svih monstruoznih zlodjela i koji izjavljuje ovakve nebuloze, koje bi čak u nekom izmješetnom diskursu bile tragikomične. Ali one su danas, u zemlji gdje oko nas hodaju zlostavljani ljudi, samo tragični i bolesni iskazi. Treba li napominjati da je RM 51 slobodan čovjek, prepun ,,visokomoralnih uvjerenja i svjetonazora”?
Taj i takav RM 51 onda može izjaviti kako se o zatvorenicima brinulo kao u hotelu: „Nutricionist je bio svaki dan u logoru od 9 do 17 sati. Nutricionist! I to su moje te tvrdnje, kojih se držim i tada i sada i uvijek.“
Posve sam siguran da bi njegove usluge zlatom platile svjetske holivudske zvijezde, željne anoreksičnog izgleda, a dijamantima par mjeseci kasnije da se riješe istog ,,stručnjaka”.
O učincima ,,nutricioniste" pogledajte ovdje.
Uopšte uzev, slučaj hotela ili spa centara pod šapom Ratka Mladića govori nam o stepenu perverzije u poimanju prošlosti. Jer riječ je o čovjeku, ponavljam, koji je bio prisutan u logoru ,,Manjača”. Dakle, ne o nekome kome je prepričan događaj iz 1992. godine, sa željom da se uljepša. Nešto slično se desilo poslije Drugog svjetskog rata, kada su brojni krvnici u sistemu Jasenovačkih logora pričali kako su zatvorenicima svirali "malu Florami".
Ono, moguće je da je do ušiju nesrećnika stizala ta melodija, ali je to vjerovatno posljednje što su u životu čuli. I tu leži srž perverzije mučitelja, gotovo arhetipska slika puštanja muzike prije mučenja ili samog čina egzekucije. Ovaj obred na neki način inicira i krvnika i žrtvu u ono što slijedi (pročitati Orvelovu ,,1984”)
Isti je slučaj sa ,,nutricionistom” među ljudima koji umiru od gladi.
Samo, razlika je u tome što smo slike ovakvih događaja rezervisali ili za daleku prošlost ili za prozne fikcije, ali rjeđe ta tzv. obične ljude oko nas.
A tzv. obični ljudi oko nas žive sa svojim udovima kroz koje je puštana struja, kičmaju za koru kruha, kralježnicom koju je oprljila žica iz 1992. godine, mozgaju kako su prevareni od svih, glavama u kojima je komprimovana trauma za pet života. Sa druge strane, stoje ,,pokajnici” svjedoci sa šiframa, koji su torture i mučenja zamijenili ,,bizmisima” poslije rata i opet se uzverali uz kvrgavo drvo BiH, do moralnih vertikala.
Čarobni svijet BiH užasa, u kojem se svakog dana sastaju oči u oči mučitelj sa svojom žrtvom. Samo, danas, mučitelj drži i prodaje veknu hljeba svojoj žrtvi, a za vrijeme rata ju je dijelio. Dakako, po potrebi i na recept ,,nutricioniste”.
Aferim!
