Očigledno je novi šef ne želi vidjeti nigdje u svojoj blizini. I tako, sudeći prema pričama koji kruže virtualnim svijetom, HDZ-ovci su našli način da je izbace iz stranke, pa, dakle, i iz politike, i to zbog korupcije?!
Na kratki trenutak građani Hrvatske su možda povjerovali da žive u Švedskoj, a ne u Hrvatskoj. Tamo je, naime, zamjenica premijera Mona Sahlin 1995. smijenjena s položaja zato jer je na službenu karticu kupovala stvari za osobnu upotrebu, između ostalog pelene i čokoladu Toblerone, pa je tako njen slučaj prozvan 'Toblerone aferom'. Naravno da je nadoknadila troškove, ali bilo je prekasno i politička karijera joj se strmoglavila. Teško je povjerovati da političari lete s položaja zbog tako 'minornog' grijeha, ali, eto, to se događa u Švedskoj.
Politička bižuterija
A kako mi ne živimo u Švedskoj da bi Kosor stradala zbog čokolade, stranački je drugovi optužuju da je na račun stranke kupovala broševe. Da je i bilo tako, a ona se brani da nije, kupovala je broševe pred neko vrijeme, a ne nekidan kad je krenula optužba. Bilo je razloga da se ranije govori o njezinoj mogućoj korumpiranosti ili moralnom političkom profilu, ne samo u vezi Sanaderovih sumnjivih poslova za koje je, barem neke, morala znati, već i zbog položaja - nego npr. u vezi 'etnički očišćenog' stana u koji je uselila. Tako da ispada upravo komično da, dok njezin bivši šef i nalogodavac – a i osoba koja ju je instalirala na položaj predsjednice partije i premijerke – svakodnevno sjedi na optuženičkoj klupi u pitaj Boga koliko slučajeva korupcije, nju miču zbog komada ženske bižuterije. Na prvi pogled zvuči zaista kao farsa i svaka bi velika i ozbiljna stranka zbilja morala bolje promisliti kako je politički likvidirati prije nego što se maši broša.
Bit će ipak da se iza priče o brošu skriva nešto sasvim drugo. Jer Kosor je već od gubitka izbora ljuta, tuži se, žali, predlaže, nudi, ističe svoje zasluge, u čemu ide do granica patetike. Jasno je da su je partijski drugovi trpjeli jer ju je nametnuo Sanader. I da je – ne samo kao političarku, nego kao ženu – nisu uzimali ozbiljno, osim kad su na to bili to prisiljeni. A ona, naivna kakvom se već pokazala, pomislila da ima svoje ljude, da ima prijatelje, da je oni stvarno podržavaju zbog nje same, a ne zbog njene moći. Ti isti bježe danas od nje kad je riječ o njenom definitivnom padu, oni znaju da je jučerašnji moćnik danas nitko i ništa. Jedina osoba koja to još ne zna je ona sama, pa svoj pad s položaja doživljava posve nesportski i neprofesionalno, reagira osobno i emocionalno, čudeći se što su joj jučerašnji prijatelji današnji neprijatelji. Uz to, ogorčena je jer je proganjaju oni isti koje je sama dovela i upisala u članstvo. Osjeća se izdanom, kaže. To samo dokazuje koliko je zabludjela jer u politici nema ni simpatija ni ljubavi, i zapravo nema osobnih odnosa ni osjećaja, jer prevladava igra moći. Njezina je zabuna gotovo fatalna: misleći da još uvijek ima političku težinu kao, doduše, bivša, ali ipak premijerka, Jadranka Kosor ponaša se kao slobodni strijelac. Ukratko, jedna je od onih osoba koja ne zna gubiti.
Očito, riječ je o poznatom psihološkom fenomenu: moć mijenja ljude pa kad se vrate u običan život i ostanu sami, teško se snalaze bez ulizica i koristoljubaca svake fele. Tužni su i razočarani. Čovjek ne zna bi li im se smijao ili ih žalio.
Pucanje po broševima
I sve bi to još bilo podnošljivo za HDZ, svi njeni brojni nastupi u medijima, samohvala, pa čak kritika kolega i dojučerašnjih prijatelja. Za HDZ pod novim vodstvom sigurno bi bilo bolje da gubitnica zna kad treba šutjeti, ta imala je prilike to naučiti. I pogne glavu pred novim šefovima, ma što mislila o njima, jer to se zove stranačka disciplina. Ali Kosor ide dalje. Ona kritizira partijsku liniju i usuđuje se u nekim stvarima složiti sa opozicijom. I što je najgore, misli da ima pravo iznositi svoje mišljenje mimo te linije, jer vjeruje da je još uvijek na neki način iznad stranke čija je članica. I tako je krenula priča o broševima…
Nije trebalo dugo čekati da se oglasi sam novi predsjednik i potvrdi da je zaista riječ o nečem trećem. U HTV-ovu 'Dnevniku' u srijedu Karamarko je u povodu banalnog slučaja bivše premijerke kojim se HDZ, dakako, nema namjeru ozbiljno baviti, ipak citirao članak po kojem član ne smije istupati protiv službenog stava partije. Isplivala je tako jednostavna istina skrivena iza broša, a to je da je partijska disciplina iznad samostalnih političkih istupa i mišljenja nekoga tko umišlja da je netko i nešto, ako ta odudaraju od glavne linije HDZ-a. A farsa s broševima tek je tragikomičan podsjetnik na zemlju u kojoj bivšu premijerku bacaju iz politike dok oni najkorumpiraniji i dalje mirno spavaju. Uz to, prisutan je u njenom slučaju i tipični suvišak muške agresije koji kod nas izlazi na vidjelo u nekim situacijama i koji njezinu priču od komedije zabuna (o svojoj ulozi u povijesti) dovodi do ruba neukusa. Njen javni odstrel postaje utoliko neukusniji jer Kosorica je ipak samo žena. Pa ta nije bila u stanju zamračiti ni slike, ni jahte, ni novac, ni putovanja, nego je – žena kao žena – pala na broševima! A nisu ni zlatni… Lansirajući ovakve priče, udarajući nisko, dečki pokazuju gdje je ženama mjesto u njihovoj partiji, u politici i društvu. Svakako ne među njima.
