Njegova djela napisana još u dječačkom dobu predstavljaju izuzetno zrela pjesnička ostvarenja, te su ušla u sve pjesničke zbirke i antologije. Pisao je poeme: "Demon", "Pesma o trgovcu Kalašnikovu", "Mciri", pjesme: "Prorok", "Pjesnik", "Izlazim sam na put...", "Jedro", "Povodom pesnikove smrti", "Misao", "Otadžbina", "Zbogom, neumivena Rusijo...", "Oblaci", dramu "Maskarada" i roman "Junak našeg doba".
Donosimo vam odlomak iz Ljermontovljevog briljantnog romana ,,Junak našeg doba".
...Ali i jeste neka neshvatljiva naslada kad ovladaš mladom dušom što je tek rascvetala.Ona je kao cvetak kojemu nalepši miris ishlapi od prve sunčane zrake;treba ga u taj čas ubrati, namirisati ga se i baciti ga na cestu; možda ga kogod podigne! Ja osećam u sebi onu neugasivu žedju koja sve guta što god putem sretne; ja gledam boli i radosti drugih sa samim sobom, kao hranu koja mi podržava duševnu snagu. Mene samoga ne može više strast da obezumi; prilike su u meni ugušile častoljublje; ali ono se ipak pojavilo u drugom obliku, jer častoljublje nije drugo nego žedja vlasti , a meni je najveca naslada — podvrći svojoj volji sve što me okružava.
Probuditi osećaj ljubavi, odanosti i straha prema sebi – nije li to prvi znak i najveći trijumf vlasti? Da budeš nekomu razlogom boli ili radosti , a da nemaš na to nikakva posebnog prava – nije li to najslađa hrana našeg ponosa? A što je zapravo sreća? Nasićen ponos. Kad bih ja sebe mogao smatrati za najbojleg i najmoćnijeg čoveka na svetu, bio bih sretan; kad bi me svi ljubili, našao bih u sebi beskrajna vrela ljubavi. Zlo rađa zlo; prva nam bol pokazuje kako je ugodno druge mučiti.
Ideja zla ne može ti ući u glavu , a da je ne bi zaželeo i ostvariti.Ideje su – organski stvorovi, rekao je neko; već kad se rode dobiju oblik , a taj oblik je čin. Onaj u čijoj se glavi rodilo više ideja, onaj i više radi. Zato genij, prikovan za činovnički sto, mora umreti ili s uma sići, upravo kao što čovek jake konstitucije umire od kapi ako neprestano sedi i skromno se vlada.
Stasti nisu drugo nego ideje u prvom svom razvitku; one su svojina mladog srca i glup je onaj ko misli da će one za čitava života njime vladati. Mnoge se mirne reke počinju bučnim slapovima, a nijedna ne skače i ne peni se do samog mora. Ali taj je mir često znak velike , iako skrivene snage; kad su misli pune i duboke , ne mogu besno da provale, duša koja pati i koja se raduje, daje sebi o svemu tačan račun i uverava se da tako mora biti; ona zna da će je bez oluje isušiti stalna sunčeva žega ;ona se prožimlje svojim vlastitim životom — mazi se i kažnjava kao ljubljeno dete. Samo u tom višem stanju poznavanja samog sebe može čovek oceniti Božju pravednost.
Čitajuci ovu stranicu, vidim da sam zastranio od svog predmeta… Ali ćemu?… Ta, ovaj dnevnik pišem ja za sebe , pa zato će sve što u nj unesem, s vremena biti dragocena uspomena…
,,Junak našeg doba” M.J. Ljermontov
