Zovem se Branislav Popović, od oca Miloša, poštenog mašin-bravara koji se kasnije dade u stolare i pčelare, i majke Vesne, diplomiranog ekonomiste koji nakon 30 godina radnog staža (ma zamislite samo!) ostade bez posla i postade čestita domaćica bez ikakvih primanja.
Nisam slučajno pomenuo svoje roditelje, jer prije svega, bjehu oni a potom ja, te im se ovako želim bar malo zahvaliti što me othraniše, obrazovaše i dadoše mi savjete za život važne: budi sine čestit, pošten, vrijedan, milostivan i dobar, vratiće ti se to kad-tad! I tako ja (ne volim počinjati rečenicu samoglasnikom, ali hajde, oprostićete mi) nauči u životu svašta: da zidam babi i djedu porušenu kuću i štalu u selu Drinić, da pravim sa ocem kace za šljive, pečem rakiju, cijepam drva, obrezujem i kalemim voćke, krečim sebi i drugima, farbam, kopam, krpim krntije od auta itd., itd. Nisam ja to volio, ali kaže meni moj dobri ćale: ''Ćuti bolan, može ti u životu trebati, ko zna kakva nam vremena dolaze, sramota je da ne znaš''.
Kontam tako kao klinac, onako u sebi i za sebe, uči ti Brane ako Boga znaš, kako god okreneš, lakša je knjiga od lopate! I učio sam vala, bio sam odlikaš i u osnovnoj i srednjoj školi, ali su mi nagrade za najboljeg učenika uvijek izmicale jer sam bio pomalo nestašan! Volio sam ljudi praviti belaj, pa to je čudo! Ali sa stilom! Sjetim se jednog mog nastavnika iz osnovne škole (koji me je, usput, za života naučio da se potpisujem svojom ćirilicom i nikad latinicu na potpis nisam stavio!) koji je govorio da ''voli nestašnu djecu, ali ne i bezobraznu''. Eto, bio sam nestašan, a ako sam napravio nekom bezobrazluk, izvinjavam se ovom prilikom! I tako, poslije svršene srednje elektrotehničke škole, upisah ekonomski fakultet u Banjoj Luci (državni da, kad već moram naglasiti) završi ga lako i u roku (da se malo pohvalim). Prošlo mi je to nekako brzo, sticao sam se ne bih li majku i oca rasteretio i došao do svog hljeba, da se brate priženim kad već vojsku služiti neću! Dobih tako zvanje i sasvim novo stanje, statusni simbol nezaposlenog čovjeka koji nema nigdje nikakvih rodbinskih veza da me gdjegod valjano uvali!
E, sad dolazi ono pravo: kao student sam postao član jedne političke partije! Nagovori mene moj kum, Rade Mrdjen da odem u tu i tu partiju sa njim (riječ je o PDP-u, nije nikakva strašna partija!), kaže on meni: ''Vidi kume, ako ti se svidi, ti nam se pridruži, ako ne – idi brate svojim putem!''. A moj kum ljudina je to velika, kad vam kažem! Veliko je srce njegovo, hrabar i čestit je to čovjek koji je sa svojom porodicom prošao izbjeglištvo, deložacije, seljakanja i potucanja, borio se i obrazovao prodavajući cvijeće na Perduovom groblju! Pratio je mene moj dobri Rajo mnogo godina, bio sam (i biću) uz njega nebrojeno puta, zajedno smo na mješalici pravili njemu dom (još uvijek se sjetim okusa vruće krompiruše što nam je majka njegova pravila dok smo radili), to je onaj čovjek kojem se pojadati možeš kad te mladalačke muke pritisnu, kad te cura ostavi, otac i majka prekore i auto izda usred noći, nema Boga da se taj meni ili bilo kome drugom ne nadje pri ruci! I tako smo nas dvojica zajedno išli kroz osnovnu i srednju školu, fakultet, pjevali i ašikovali zajedno sa curama, ma šipka i bubanj pa gotovo! E kad na red dodje politika, opet sam ga podržao! Ušli smo mi u to sve onako mladi, zeleni i neiskvareni, sa velikom voljom i htijenjem da pomognemo i drugima kao što smo se mi uzajamno pomagali.
Prva stepenica nam je bila Savjet mladih pomenute partije, tu smo prošli sito i rešeto: od podizanja iz pepela nakon velikog izbornog poraza 2006. godine, formiranja nove, hrabre i samostalne infrastrukture mladih, gerilskih akcija i borbe kako smo znali i umjeli! Bilo je tu vala svega, uspona i padova, prozivanja da smo ''partijski poslušnici'', da mi ništa popraviti i promijeniti ne možemo, da gledamo samo kako ćemo se ''uvaliti'' u kojekakve državne institucije itd. Izdržali smo nas dvojica sve te nalete, hrabri i pomalo blesavi bili smo tu za mlade, bodrili ih, ulivali nadu da možemo promijeniti stvari oko sebe! Onda dodje i ova, izborna godina gdje neke tamo Maje predvidješe kraj svijeta, a mi odlučišmo da smo stasali da se kandidujemo za banjalučke odbornike!
Trka predizborna poče u septembru, a mi ni u lijevoj ni u desnoj! Posao u struci niti smo tražili, niti smo dobili jer je najlakše bilo da se mi obezbijedimo, a našu omladinu opet da prepustimo samoj sebi. Sa čitavih 800 KM ličnog budžeta počeli smo da se lagano promovišemo. Ruku na srce, obezbjedila je nama naša partija nekoliko bilborda, vizitke i letke, ali mi smo htjeli nešto drugačije, kreativnije, nešto sasvim novo! Kvaka je u tome što ljudi danas misle da, ako nemaš pare, veze i poznanstva, nemaš ništa: ni posao, ni političku šansu da učestvuješ (i zamislite samo) pobjediš na izborima! Upravo iz tih razloga, mi smo se još više motivisali da dokažemo i pokažemo suprotno, da se sa voljom, željom, kreativnošću i čestitošću mogu stvari pokrenuti, da se može pokazati da smo drugačiji! Tako smo, poslije gotovo mjesec dana žestoke borbe napravili iskorak u domaćem političkom marketingu i sa 0 (slovima: nula) maraka stvorili video spot za našu promociju, spot kojeg nam je režirao i napravio naš ''treći musketir'' Željko Žilić zvani Žila, jaran o kojem ću, obećavam, napisati poseban tekst da ostane nekim novim klincima na proučavanje.
Zahvaljujem se u ime mog kuma i u svoje lično ime, da ste nam živi, zdravi, veseli i debeli!
