Pada kiša. To je ta tipična, suvišna rečenica. Bilo koji čitalac ili čitateljka koji ovo čitaju u Banjaluci reći će: “Znam da pada kiša. Nema potrebe da mi to pričaš.” Međutim, očito, došli smo do tačke kada moramo jedni drugima da crtamo. Stoga, dragi građani Banjaluke, imam da vam kažem jedno – napolju pada kiša. I mrak je.
Posljednjih dana svjedočila sam naporima svojih prijatelja: umjetnika, spisateljica, novinara, pjesnikinja (itd.) da ubijede druge kako je neophodno glasati. Neki od njih su me zvali da se uključim u globalnu poruku. Rekli su mi: “Hajde da motivišemo druge da izađu na izbore.” Nisam htjela da se bavim tim. Ja svoju dužnost znam i niko ne treba da me ubjeđuje u nju. To mi je kao da učim odrasle osobe kako da brišu nos. Sad vidim da su ti moji prijatelji možda bili u pravu. Možda sam pogriješila što se i ja nisam odazvala toj PiAr-štini. Možda je trebalo da vučem građane za rukav i govorim im: vidi, pada kiša. Možda oni to stvarno nisu znali.
Ne pada mi na pamet da ovdje sad citiram nekog mrtvaca koji je živio, i umro, pametniji od mene i, izvučene iz konteksta, iskoristim neki zbir prošlih riječi za svoje argumente. Ne pada mi na pamet da objašnjavam kako sam bolja od vas koji niste izašli na izbore. Ne znam to. Već će pregrš hejterskih (prim. prev. mrziteljskih) komentara to učiniti umjesto mene. Nisam pametna. Nisam ni dobra. Tako se osjećam večeras.
Listajući dvodimenzionalne fejsbuk notifikacije predamnom se nižu fotografije glasačkih listića sa dopisanim imenima crtanih likova, pop ikona itd. Vrijeme kada su te žvrljotine imale neku poruku je iza nas. Sada su one učinile tek to da moj listić izgubi svoju vrijednost. Šta rade Banjalučani sa glasačkim listićima? Crtaju po njima. Možda je to ona inteligentna sorta o kojoj je govorio Rajko Vasić večeras?
Bila sam od onih koji tvrde kako je licemjerno otići u drugi kontekst i odatle kritikovati polaznu tačku. Bila sam od onih koji su zbog jednog parka zaustavili saobraćaj i skandirali “Lopovi!” Bila sam od onih koji su posvetili svoje mladalačke dane umjetnosti koja je drugačija, svjesno se upuštajući u vokaciju bez profita. Bila sam od onih koji su se oglašavali po portalima i kasnije slušali komšijske savjete: “Pazi ti, sinko, šta pričaš.” Bila sam od onih koji su svake izbore shvatili kao dio svoje sopstvene istorije.
Sljedeće godine pakujem kofer i napuštam Balkan. Nema potrebe za sentimentalnostima. Patetika je suvišna kada otvarate pasoš. Klanjam se, toplo, svima onima koji će reći da sam licemjer, da sam odustala, da sam kukavica, da sam sramota za svoj grad… “Lako je tebi pričati odatle…” itd. Možda ste u pravu. To više nije bitno. Svojevoljno idem u egzil. Kažu: biće ti teško. Ja im kažem: ako sam sa dvije fakultetske diplome mogla da konobarišem u svom gradu, moći ću i u tuđem. Kažu: nedostajaćemo ti. Ja im kažem: veselim se tome da mi ovaj grad bar nedostaje. Kažu: možda bude bolje. Ja im kažem: ne postoji “možda” kada se boriš za svoj narativ.
Kažem im, takođe, da vani pada kiša. Kažem to posljednji put, za svaki slučaj. Možda ljudi stvarno ne vide. Možda su im i prozore zazidali.
Od iste autorke
Lana Bastašić: Zašto se plašite drveća!
