Izbori u BiH : Sjaši Kurta da uzjaši Murta

Objavljeno: 10.10.2012. - 08:19
Još ranije je isticana odgovornost Zlatka Lagumdžije za „višegodišnje egzistiranje u opoziciji, okupljanje u stranačkoj vrhuški sumnjivih lica koja su se vanredno slagala sa profilom slučajnog prolaznika, zastoj u formiranju državne vlasti, propast Alijanse u kojoj je SDP za saveznika uzeo prevrtljivu i foteljašku Stranku za BiH, te niz drugih pogrešnih poteza koji su Socijaldemokratsku partiju pretvorili u kolektiv mediokriteta, zagušenih političkih talenata, istaknutih osumnjičenih lica, trajnih neuspjeha da osiguraju prevlast na izborima, te nepotističke i po budžet destruktivne prakse Lagumdžijinih izabranika postavljenih na odgovarajuća mjesta
Autor: Loris Gutić
Veličina slova: a a a

Zaista se ne sjećam kad sam dočekao (preliminarne) izborne rezultate sa ovakvim neodređenim i pomiješanim osjećajima.

Kritizirajući nemoralne političke poteze SDP-a u ranijim tekstovima, i bivajući čvrsto uvjeren da će građani prepoznati i adekvatno sankcionirati njihovu potencijalnu destruktivnost, nije me ni najmanje iznenadila vijest da je Socijaldemokratska partija ove lokalne izbore – izgubila. Ma koliko spin-doktori utjelovljeni u Lagumdžijinim trabantima nastojali prikazati rezultate kao napredak u odnosu na prošle lokalne izbore, gubitak nekoliko velikih i značajnih općina ( ergo: velikog i bitnog broja birača ) nenadoknadiv je okom u oko predstojećim općim izborima. Naravno, poraz nije došao niotkuda, niti je rezultat nekog volšebnog čina pobjedničkih stranaka. BUKA i autor ovih redaka ranije su u više navrata skretali pažnju javnosti na sunovrat političke platforme i izdaje socijaldemokratskih ideja koju je kamarila na čelu sa Lagumdžijom kontinuirano vršila, ponižavajući i vrijeđajući time birače kod kojih je nekoć postojala čvrsta vjera da će SDP dolaskom na vlast donijeti preokret i promjene. Nažalost, SDP ili, bolje, njegovo rukovodstvo, pokazalo se nesposobnim provoditi sopstvenu politiku, pa su s velikim žarom prihvatili provoditi politiku svojstvenu drugim strankama nacionalističke orijentacije. Retorika SDP-ovih čelnika bila je u potpunoj opreci sa njihovim djelima.

Demagogija je projicirala konstruktivnost i tolerantnost dok su povlađivali neprirodnim koalicionim partnerima, udružujući se prvo sa Strankom demokratske akcije, a potom sa Savezom za bolju budućnost, dvjema naglašeno probošnjačkim partijama. Drugi, intenzivno prosrpski i antibosanski partner Milorad Dodik na koncu je napustio Lagumdžijim zagrljaj i stao prizivati njegovu smjenu. SDP je iznevjerio birače koje je pridobio; iznevjerio je predizborna obećanja, ne otvarajući nijedan novi i koristan projekat, kiteći se perjem provođenja ideja i projekata koje je začela prethodna vlast, ne uspijevajući se nositi sa pritiskom javnosti koja je opravdano očekivala djela, te paralelno proizvodeći političke krize koje su izazvale također opravdan gnjev kako građana, tako i međunarodne zajednice. Manipulirajući ispraznom blagoglagoljivošću, a ne uspijevajući uspješno dovršiti, ili barem kvalitetno inicirati dovršavanje zadataka koje su u predizbornoj i postizbornoj euforiji 2010. godine rukovodioci partije pred sebe stavili, SDP je unizio smisao sopstvenog postojanja, dokazujući da je sa trenutnim kormilarom izgubio kurs, a zasigurno nije dorastao poziciji koju je po svaku cijenu želio zauzeti. Gubitak Željka Komšića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, došao je kao posljedica nevjerovatne osionosti i bahatosti ispoljene od strane partijskih rukovodilaca, i pokazao kako se u SDP-u brzo ostracizira onaj član partije koji ostane dosljedan patriotskim naporima nauštrb partijske oligarhije.

Analizirajući u retrospektivi sve Lagumdžijine katastrofalne greške, isuviše brojne a da bi se dale pobrojati u nekoliko redaka, zaključak iz uvoda se donekle mijenja i ukazuje na to da Socijaldemokratska partija nije kažnjena, nego se urušila sama od sebe. Sa takvim neefikasnim, a do srži demagoškim rukovodstvom, ta Partija nije ni trebala opoziciju da bi izgubila izbore. Još ranije je isticana odgovornost Zlatka Lagumdžije za „višegodišnje egzistiranje u opoziciji, okupljanje u stranačkoj vrhuški sumnjivih lica koja su se vanredno slagala sa profilom slučajnog prolaznika, zastoj u formiranju državne vlasti, propast Alijanse u kojoj je SDP za saveznika uzeo prevrtljivu i foteljašku Stranku za BiH, te niz drugih pogrešnih poteza koji su Socijaldemokratsku partiju pretvorili u kolektiv mediokriteta, zagušenih političkih talenata, istaknutih osumnjičenih lica, trajnih neuspjeha da osiguraju prevlast na izborima, te nepotističke i po budžet destruktivne prakse Lagumdžijinih izabranika postavljenih na odgovarajuća mjesta i za odgovarajuća kormila aktuelne vlasti.“ Još ranije je isticano protjerivanje neposlušnih, a korektnih kadrova poput Komšića i Suljagića koji su nastojali u moru pokornih provoditi istinske ideje socijaldemokratije, još ranije je isticana podrška Zlatka Lagumdžije Vuku Jeremiću i drugim po BiH pogubnim strukturama, još ranije je potcrtavano dijeljenje funkcija nekompetentnim kadrovima. Ne, SDP nije bila gora partija; ali se pokazala jednakim drugima kada je trebala donijeti svjetlo u mrak svagdašnjice i utemeljiti se kao nesalomivi i perspektivni bastion progresa.

Jednako se proveo i SNSD, čiju su političku sirovost i dosljedno apelovanje na primitivne nagone umjesto provođenja konkretne i građanima korisne politike birači kaznili dajući glasove opoziciji, vjerujući da opozicija, ma kakva bila, predstavlja zdravu alternativu postojećoj višegodišnjoj autokratiji Milorada Dodika. Brutalni i provokativni medijski istupi, nacionalistička retorika, sve veća neimaština koja pogađa žitelje Republike Srpske uz sustavno ignoriranje iste od strane vladajućih struktura, gafovi poput helikopterskog izleta premijera Džombića do lokalne kafane, gubljenje vremena na čisto političke i nepragmatične inicijative usmjerene protiv BiH, a da ničim ne koriste građanima u RS-u, dali su jedini rezultat kojeg su mogle dati. Nisu banjalučki šetači uzalud šetali, niti su jedan za drugim sindikati na području RS stupali u štrajkove; rak-rana kakvu je proizvela SNSD-ova politika zasnovana na ispraznim govorancijama i grožnjama nije se više dala zacijeliti riječima. Građani RS-a prestali su posezati za govorima i propagiranjem sopstvene autonomije, te su se okrenuli konkretnijim prijedlozima tražeći eventualni spas iz privrednog ćorsokaka u koji ih je ranije omiljeni Predsjednik doveo. Dvojbeno je koliko su opozicione stranke ponudile.

No, čak i relativno skromna ponuda bila je dovoljna da zasjeni oslabljeni SNSD. Da su opozicione partije još prepoznale vrijednosti koaliranja i predlaganja zajedničkog kandidata za gradonačelnika Banja Luke, nepobitno je da bi SNSD i tu primio udarac od kojeg se dugo ne bi oporavili.

Najsnažniju poruku je vjerovatno poslao poraz Saveza za bolju budućnost Fahrudina Radončića, i to poruku koja nije proizišla iz kritiziranja vođenja politike, nego iz kritiziranja vođenja predizborne kampanje. Medijske harange i svakodnevna linčovanja koja su imala za cilj da čitaoce stranačkog biltena SBB-a, nekadašnjeg dnevnog lista „Dnevni avaz“, uvjere ne u kvalitet predstavnika SBB-a koliko u nedostatke kadrova Stranke demokratske akcije u potpunosti su promašile svoj cilj. Plasiranje polovičnih, sadržinski i suštinski dvojbenih informacija, te golema ulaganja u negativnu kampanju možda su nekim biračima i dale podstreka da ne glasaju za SDA, ali nisu dale argumentirane razloge zašto bi umjesto Sulejmanu Tihiću ti glasovi pripadli Radončiću.

Međutim, relativni izborni poraz navedenih partija nije proizveo mnogo razloga za slavlje. Kao ružna uspomena, davno zakopana i ponovo izronila iz ropotarnice povijesti u kojoj bi se čestiti građanin nadao da je zauvijek sahranjena, trojstvo SDA, SDS i HDZ zauzelo je vodeće pozicije u postizbornoj hijerarhiji, sa (prijetećim?) obećanjem da bi sličan uspjeh mogli postići i na općim izborima. Nemoguće je, ipak, prejudicirati; možda su kratki izleti u opoziciju osvijestili stranačka rukovodstva i podsjetili ih na istinske potrebe građana. Možda taj izlet inicira neko novo doba u bh. politici, u kojoj će rad zamijeniti priču, a postignuća zamijeniti obećanja.

Povijest koja stoji iza ovih stranaka je teško prebrodiva.

Podsjetimo se da je SDA bila i ostala vodeći nosilac, ili pak vodeća vizija nosioca, bošnjačke politike koja je tendirala poistovjetiti Bošnjake sa Islamom, a potom Bošnjake sa Bosnom i Hercegovinom, te takvim stapanjem etno-nacionalnog i religijskog efektivno oduzeti pravo na patriotizam drugima koji, bivajući rođeni sa drukčijim predznakom, a pri tom se smatrajući Bosancima ili Hercegovcima, nemaju druge domovine do Bosne i Hercegovine. Podsjetimo se da je riječ o stranci koja je godinama suvereno drmala Federacijom BiH, a da pri tome nije riješila elementarne probleme ni na nivou entiteta, ni na nivou lokalnih zajednica. Podsjetimo se da je riječ o stranci čiji su se pripadnici i vodeći kadrovi dovodili u vezu sa brojnim aferama i malverzacijama počinjenim na štetu države i građana. Podsjetimo se da je riječ o stranci koju je Islamska vjerska zajednica zdušno i agitatorski podržavala, čiji su lideri svojevremeno uveli pošast vehabizma u Bosnu i Hercegovinu, čiji su pripadnici manipulativno posezali za nepobitnim genocidom kao političkim argumentom, i čiji je član Predsjedništva premijera Turske proglasio – svojim liderom i liderom Bošnjaka. Možemo li se nadati i smatrati da ta stranka danas posjeduje potencijal da evoluira i prevaziđe navedene negativnosti, te bude nosilac efikasnog rada i efektne promjene?

Podsjetimo se da je SDS svojevremeno izgubio od SNSD-a kao partije čija je tadašnja retorika pravila odmak od uobičajene nacionalističke, koja je osporavala zasnivanje nadležnosti na nivou BiH, čiji su pripadnici kao destruktivni po državu bili sankcionirani od strane Visokog predstavnika. Podsjetimo se da je riječ o stranci čiji pripadnici nikad nisu adekvatno i javno osudili cvjetanje i opstojnost četničkog pokreta na području BiH, a čiji su pojedini pripadnici ponosni članovi istog. Možemo li se nadati i smatrati da ta stranka danas posjeduje potencijal da evoluira i prevaziđe navedene negativnosti, te bude nosilac efikasnog rada i efektne promjene?

Podsjetimo se da je HDZ bio i ostao nosilac hrvatske samoupravne ideologije i Herceg-Bosanske vizije koja je bila i sankcionirana krajem 90-tih brojnim smjenama od strane Visokog predstavnika, koja je hrvatsku simboliku i snove o trećem entitetu, potpuno hrvatskom, prigrlila kao osnovni postulat svog djelovanja, koja je jednako kao SDA u svoja kola upregnula vjerske službenike i tim putem nastojala usmjeravati pučanstvo, koja je stranka i čiji su pripadnici nerijetko bili nosioci ili promotori ustaške ideologije i simbolike. Možemo li se nadati i smatrati da ta stranka danas posjeduje potencijal da evoluira i prevaziđe navedene negativnosti, te bude nosilac efikasnog rada i efektne promjene?

Odgovor na to pitanje, ma koliko ga ponavljali, zapravo ne znamo. Vrijeme je pokazalo da smo kao birači imali velika očekivanja od opozicionih partija, koja su očekivanja bila gotovo u potpunosti iznevjerena. Individualno je pitanje hoćemo li se nadati. Nada ne košta ništa. A iznevjerene nade, koje kao da su jedini ishod na koji su građani BiH navikli, mogu koštati mnogo.

Vrijeme će pokazati, i vrijeme će možda dati temelja da opet svoj glas damo dojučerašnjoj poziciji, danas opoziciji, a sutra opet poziciji.

Pa će Murta sjahati da Kurta uzjaše, a mi ostati vječita uzjahivana živinčad.
Ili pak ne?

 

Vezani tekst : SNSD : Od Koloseuma pobjednika do noći gubitnika

 

 

 

 

Komentari (3)
Objavljeno:
na našu veliku žalost ,nema ni nakon 23god.pomaka u bih,svi glasaju za svoje,vjeruju samo svojima,sdp pokušava napraviti bh stranku ,ali nema dovoljno kvalitetnih ljudi a opstrukcije su bez brojne,način na koji lag.vodi politiku nije dobar ,ali je pošteniji od prevrtljivog hdz ćovića i antibosanskog snsd
Objavljeno:
>> Nažalost, SDP ili, bolje, njegovo rukovodstvo, pokazalo se nesposobnim provoditi sopstvenu politiku, pa su s velikim žarom prihvatili provoditi politiku svojstvenu drugim strankama nacionalističke orijentacije.
Objavljeno:
Baš da vidim oćete li i sada skratiti moj dugački jezik. Ovaj tekst je tako inspirativan da me posebno prijatno iznenadila "nada koje ne košta ništa", te se sjetih istinite priče u koju sam sumnjao dok nisam vidio svojim očima. Da postoji. Elem, imao ja jednog druga, Zemu Mostarca, po vlastitom iskazu, koji je po priči imao komšinicu Nadu na prvom spratu jednog mostarskog nebodera pod oblake. On ju je zvao Nada kurca mog, jer mu je davala kad god mu je bilo teško ili kada je bio bez djevojke, a došla mu potreba, što je česta pojava kod muškaraca, posebno mlađih. I da skratim, ne bi mu ja ni vjerovao previše, da nisam prisustvovao svojim očima na jednom Sajmu knjiga u Nišu prije pet šest godina gdje se sretoše komšije. Pa đe si ti Nado kurca mog, reče Zemo malo ojačoj ženi srednjih godina, a ona ga zagrli onako da ti kosti popucaju - pa đe si ti, što si mi posijedio tako. Ma pusti, sikiro se živa li si, znam da si ostala u Mostaru. Ma hajde bolan znaš da nada poslednja umire - reče Nada i ostade živa. Muž je stajao sa strane i sve nijemo posmatrao. Nije bio sijed.
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.