Kada je Selena ubijena, splitska je policija poslala njezinog brata na poligrafsko ispitivanje. Nekoliko dana očajni je mladić bio jedini osumnjičeni. Splitski podnačelnik Jure Šundov prisnažuje tada na televiziji da je krvavo ubojstvo posljedica turističkog buma i dolaska velikog broja stranaca u grad. Nakon što je Emmanuel Macedo prošao na poligrafu, u Slobodnoj Dalmaciji se, uz diskretno pozivanje na policijske izvore, pojavila fantastična teza kako je ubojstvo djelo meksičke narkomafije, a Selena i njezin brat su, bit će, krijumčari narkotika. Čitatelju novina moglo se učiniti da je ovako postavljena teza posljedica lošeg kvaliteta programa u splitskim multipleksima, ili navade policajaca i novinara crnih kronika da svake večeri odlaze u kino. Dan ili dva kasnije, nova senzacija: ubojstvo su izvršili pripadnici sotonističkog kulta.
U isto vrijeme, po splitskim kalama i hrvatskim novinskim kolumnama, širila se teza o marijanskim narkomanima kao vjerojatnim ubojicama. Atmosferu potmule hajke morao je razbijati psihijatar, šef odjela za liječenje ovisnosti, koji je, opet preko Slobodne Dalmacije, razjarenim građanima i inim ćudoredarima nastojao objasniti kako heroinski ovisnici nemaju fizičku snagu za takvo ubojstvo. Da, ali zato beskućnici znaju biti pojaki! Čim se pokazalo nevjerojatnim da je Selenu ubio narkoman, pojavila se najžilavija teza u policijskoj i novinarskoj istrazi, te u široj istrazi splitske čaršije, koja se inače naziva – rivom: ubojica je jedan od stotina beskućnika, koji naoko bezazleno lunjaju gradom i žicaju pošten svijet za kunu- dvije. I onda vas prikolju ako im ne date ili ako ne razumijete lokalni jezik.
Uslijedilo je, međutim, novo senzacionalno otkriće splitske policije: ubojica je Srbin iz Vojvodine! Alarmirana je Vlada Ivice Dačića, donedavnog ministra unutarnjih poslova, pa su srpski policijski specijalci u desantu na autopraonicu zaskočili nekoga sirotog perača, čiji jedini grijeh je, kako će se tek pokazati, sklonost turističkim pohodima Splitu i Dalmaciji, te liječenje od heroinske ovisnosti. Razočarenje je bilo toliko i takvo da su policija i novinari skoro pa prikrili nevinost još jednoga glavnog osumnjičenog. A kako Sudbina, Slučaj ili dragi Bog – odaberite počinitelja po vlastitom izboru – znaju biti cinični u fabuliranju, perač automobila iz Novog Sada baš i nije bio neki jak Srbin. Prezime mu je, tugo moja, njemačko, folksdojčersko.
Onoga jutra kada je uhićen Edi Mišić, svi mediji su, pozivajući se, opet, na policijske izvore, objavili da je Edi M. beskućnik. Bio je to posljednji, očajnički, pokušaj da imaginarni Split, onaj u ime čijih su civilizacijskih vrijednosti na demokratskim izborima uzvišeni Kerum, Šudov i ostali, pronađe ubojicu po mjeri vlastitih omraza.
Porodica Mišić živjela je u Splitu 3, u kvartu socijalističkih novogradnji. Doselili su se iz Mostara, bili su pristojni, fini ljudi. Otac je, pišu novine, bio dragovoljac domovinskog rata, od prvoga do posljednjeg dana. Nije dobio časnički čin, niti se aktivirao u kojoj od veteranskih udruga. Dušu i razum, sve što ga je činilo čovjekom, spašavao je vjerom u Boga. Čak su ga i u splitskome susjedstvu označili kao vjerskog fanatika. Ali nikome on nije smetao, ni njegove kćeri, ni sin Edi. Mišići su, onako kako su predstavljeni u medijima, predstavnici upravo onoga većinskoga, integriranog Splita. Na lokalnim izborima sljedeće godine za njihove glasove sigurno se neće boriti ni ljevičari, ni aharhisti, ni zeleni…
Prema obitelji Mišić moramo pokazati sućut i ljudsko razumijevanje, iako ne znamo što se događalo između njihova četiri zida. U svakoj obitelji tinja barem po jedan mali intimni pakao, i prijeti da se razbukta. Teško onima čija nesreća postane javna i svačija. A to što Mišići, kako čujemo od policije, nisu primijetili da im fali jedan nož u kolekciji, nedostojno je tabloida i najglupljega drotovskog rezoniranja. U svim našim kuhinjama fali pokoji nož, a da to nikad ne primijetimo. Kuhinjski noževi se, naime, bez velike potrebe ne broje. Ustvari, broje se jedino ako se u dnevnom boravku nađe prerezanih vratova.
Da je Split, ovakav kakvim ga danas znamo, birao svoga junaka, ili da je Hrvatska, onakva kakvom se predstavlja pred sobom i pred svijetom, birala svoga muškog prototipa, Edi Mišić bi bio idealan kandidat. Srednja stručna sprema, ekološki tehničar, revan katolik i dinamovac, simpatizer Berlusconijevog i Bobanovog Milana. Koji besprijekoran domovinski prosjek!
Da, znam, otkrit će već Split, preko čaršije ili policije, manjinstvo ubojice: iz druge su Mišići države a ne iz naše Hrvatske, Hercegovci, Vlaji… Tko zna što će se još naći, a sve iz straha od vlastite odgovornosti, sve iz zastrašujuće, inherentne mržnje, koja je ubila Selenu Margarit Graciano Macedo, da bi zatim, u skladu s istom tom mržnjom, tražila idealnog počinitelja među manjinama. Da je potrajalo, pojavili bi se već i masoni, Crnci, Romi… A i Lustig se nešto vrzmao po Marjanu.
Tko zna hoćemo li ikada doznati kako je Edi Mišić birao žrtvu. Ako je tačno da je od kuće ponio nož, a to bi i moglo biti istina, od Splita 3 do Marjana promislio je koga smije, a koga ne smije klati. I možda mu je doista, kao i Juri Šundovu, na umu bio – turistički bum. Pa je odlučio zaklati nekoga tko nikome ne treba, nekoga koga nitko neće tražiti. Kome bi, iz njegove prosječne perspektive, mogla nedostajati jedna strankinja?
I onda, može li Split odahnuti? Može i hoće, ali lice u zrcalu onoga tko je spreman odahnuti lice je marjanskog ubojice. Onoga koji se toliko trudio uprijeti prstom u Drugoga.
Od istog autora:
Miljenko Jergović: Ivan Goran Kovačić - Oči na dlanu
