<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

O uzgoju ovaca, drugi dio

“KUPUJTE S OSMJEHOM [sic!]”

Dođe vrjeme kad se čovijek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvjesno, sam sebi kopao. Naprjed nemože, natrag nema kud. Rječi nestalo, suze nepomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove? Nesjeća se pravo ni svoga imena. Tada vidi čovijek da na zemlji postoji samo jedno istinsko stradanje, to je: muka nemirne savijesti.

11. oktobar 2012, 12:00

 Da je Ivo Andrić pisao ovako kao gore, Znakovi pored puta (i sve drugo što je napisao) ostali bi u njegovim bilješkama – ne bi bilo pristojne izdavačke kuće koja bi prihvatila da objavi tako nešto, on ne bi postao pisac, ali bi bio daleko i od bilo kojeg značajnog posla, Nobelovu nagradu da i ne spominjemo. Ukratko, Andrić ne bi bio ono što svi znamo da jeste i niko ga ne bi shvatio ozbiljno.

Jednom davno, kad sam još radila kao gimnazijski profesor engleskog jezika, nakon ispravljenog pismenog rada prišao mi je jedan učenik sa svojom sveskom i insistirao na zahtjevu da mu priznam bod koji sam mu oduzela jer je napravio pravopisnu grešku. Tema rada je bio prevod sa engleskog na naš jezik (koji možete zvati kako hoćete, ali ne možete promijeniti činjenicu da se na ovim prostorima ne govore tri jezika nego jedan jedini u raznim dijalektima). Treći razred gimnazije, dijete umjesto „htio“ piše „htjeo“. Na moj odgovor da je imao sreće što sam i pored jedne takve greške nastavila da čitam, on je izjavio da kao profesor engleskog nemam pravo da ispravljam greške na našem jeziku. Rekla sam mu da svi profesori imaju pravo, a pogotovo dužnost, da mu isprave greške u jeziku – da li to rade ili ne nema nikakve veze sa mnom. A ako ne zna svoj jezik, male su šanse da engleski nauči kako treba.

Veliki je broj onih koji se ne trude da nauče da pričaju, čitaju i pišu kako treba. Sve veći je taj broj. U ovoj zemlji se sve manje važnosti pridaje pismenosti, učenju, znanju, razmišljanju. Ljudi se ljute kad ih ispravite jer „ko još o tome razmišlja?“, „šta me smaraš, k’o da je bitno kako napišem“, „šta pametuješ, k’o da ti znaš da pišeš“, „’ajde, šta tražiš dlaku u jajetu, k’o da je onaj na vlasti pismen“, „šta te briga za tim, ima i gorih“ i gomila sličnih varijacija na temu. Ali jeste bitno. Bitan je zarez, bitna je tačka, tamo gdje treba da bude. Bitno je i da onaj ko želi da njegova ili njena riječ ima težinu zna i kako da je izgovori i napiše. Svjedoci smo situacije u kojoj su državne institucije pune nepismenih ljudi, da dobijamo uvjerenja i razne dokumene pune grešaka, da nam neke stvari zavise od neukih ljudi koji su pokupovali diplome (šta, je li sad treba da se pravimo da se to ne radi u ovoj državi, da pogotovo kad su u pitanju političari/ke ne upalimo TV i odjednom ugledamo pored imena nekog od njih „mr“, „dr“ iako znamo da nije ni privirio/la na fakultet i nema pojma kako se piše naučni rad?) ili njihovih kolega koji su protutnjali kroz pojedine državne katedre na kojima je kadar neadekvatan, te da, na kraju krajeva, nerijetko i svoje zdravlje stavljamo u ruke nekompetentnih ljudi (koji isto tako nerijetko očekuju koverat). Jedan od najvećih problema je što je sve manje onih koji bi trebalo da šire pismenost. Ima njihovih surogata, koji im mjesto zauzimaju, a nepismeni su. I nesvjesno obavljaju jednu veoma opasnu misiju, jer nepismenost jednog naroda u našem slučaju nije ona iz nekog plemena u Africi gdje slova nisu uopšte bitna i pismenosti kao takve nije nikad ni bilo – kod nas se radi o nečemu sasvim drugom, ovdje nepismenost nije uzrok raznih dešavanja i oblika dekadencije, nego jedna izuzetno opasna posljedica mnogo dubljeg procesa koji njome polako, ali sigurno, ostvaruje svoj cilj.  

Obrazovni sistem jedne zemlje je dio njene kulture i ulazi u sve pore društva. Odgovoran je za nadolazeće generacije, a one nose budućnost i svog naroda i samog čovječanstva. Njegovo slabljenje i uništavanje su zapravo metod dugoročnog uklanjanja jednog naroda sa karte potencijalnih opasnosti. To nije nikakva teorija zavjere, nego nepobitno stanje stvari. Hitlerove metode danas više ne pale, radi se dosta suptilnijim sredstvima, ali dalekometnim i mnogo, mnogo opasnijim. Danas se čini sve da jedna zemlja pomisli da ima slobodnu volju da odluči u svoje ime, ali ju se dovodi u situaciju da nije svjesna da u njoj nema ko da odluči, jer broj ljudi u njoj koji vidi šta se dešava sveden je na minimum. Jedno od najbitnijih sredstava smanjivanja broja svjesnih je baš uništavanje sistema obrazovanja. Mnogo takvih zemalja znači i mnogo lakšu kontrolu, ko god da za njom strijemi. To znači da se iza svega krije vrlo perfidan motiv – manipulacija, od lokalnog do globalnog nivoa, jer i bez spoljnog faktora postoje ljudi koji bi da kontrolišu bar jedan dio države, ako ne cijelu. I nerijetko im porastu apetiti. O ovoj temi je jako fino i jezgrovito govorio Noam Čomski, na primjer. Eliminacija nepodobnih nije nov pojam, ovdje se samo radi o mnogo masovnijoj pojavi i teže uočljivom procesu.

Obezvređivanje sticanja znanja, obrtanje sistema vrijednosti, pojava je koja se ne dešava odjednom, nego ima svoje faze koje vrlo lako mogu da promaknu percepciji baš zato što se dešavaju postepeno. Krene se od medija, jer najbrže dolaze do najvećeg broja ljudi: potiskuju se sadržaji koji služe unapređenju svijesti, njenom kultivisanju, te zamjenjuju onima koji govore niskim pobudama, stvara se instant-kultura koja je zapravo privid. Postepeno se daje sve veći prostor frivolnim i površnim stvarima, čime se ugađa najširem sloju ljudi na način koji ih zapravo zaustavlja u potencijalnom unapređenju kvaliteta života. Nudi im se ono što misle da žele i to se širi kao virus. Lakše je otići pod šator i gledati pjevaljku kako igra na stolovima (ili njenog muškog kolegu sa zlatnom kajlom) nego razmisliti o tome zašto je teško naći posao. Turbo-folk uopšte nije slučajna pojava, nego pažljiva strategija. Razmislite zašto je tako nešto nemoguće u Francuskoj ili Njemačkoj. Od štampanih medija se stvaraju tabloidi, potencira se stalno fizički izgled, a trajnim vrijednostima ostavljaju se termini u gluvo doba noći. Tako se pristupa prosječnom čovjeku i otvaraju vrata ka uticaju na njega preko nečega što mu se sviđa „na prvu“, iako bi vjerovatno mislio bar za nijansu drugačije kad bi mu se dala prilika da malo proširi vidike. Zato mu ne treba dati priliku, u tome je srž.   

Sljedeća faza je – riješiti se inteligentnih. Ne može više koncentracionim logorima (osim u totalitarnim režimima kojih još ima po svijetu, ali i toga je sve manje na tako očit način), ali može onemogućavanjem njihovog razvoja. Tu sjajno pomaže psihologija – iskoristi se sujeta onih koji nemaju kapacitet da budu na čelu raznih institucija, pa ih se tamo postavi, da ne bi dopustili da im mjesto zauzme neko mnogo sposobniji. Nahrani im se ego da pomisle da su sopstvenom zaslugom tamo i onda se pokrene točak. Tragedija je kad takvi pripadnici vrste Homo cilindricus dođu u – obrazovne i kulturne institucije.

Nepismen prosvjetni radnik – u normalnim okolnostima, ovo bi bio oksimoron, prosto nemoguć spoj. Danas je to svakodnevica, stanje stvari, kako god hoćete. Učitelj je djetetu koje je tek došlo u školu autoritet, primjer i uzor. Kriteriji na učiteljskim fakultetima (sad ima i privatni...) su jako niski, sve ide na fazon „uče malu djecu, šta će njima neko veliko znanje“. Učitelji se štancaju kao na traci i dobijete tako ljude koji pred djecu izađu obučeni kao na Grand paradi, uče ih da nepravilno pričaju i pišu jer bolje ni sami ne znaju (a nerijetko i neće), obrazovnu ulogu skoro da ne igra više niko. Sve se svelo na „ispričam im lekciju i idem kući, šta da se zamlaćujem, imaju roditelje, nek ih uče“. Naravno da nisu svi takvi, čast onima pred kojima čovjek ustane s poštovanjem, ali ono što zabrinjava je da je ta vrsta ponašanja sve prisutnija pojava. Jedan učitelj utiče na najmanje dvadesetero djece koja ga smatraju uzorom. Ako još škola ima direktora koji gleda samo svoje sitne interese i sam je nekompetentan, onda vam je jasno da tu od prave radionice intelekta nema skoro ništa. Šta djeca urade sama ili uz pomoć roditelja i kojeg dalekovidog nastavnika – to im je. Traži se od njih da slušaju bez pogovora – nastavnici koji potenciraju razvijanje misli kod djece po pravilu imaju mnogo problema sa upravom. Ukidaju se predmeti, osiromašuju postojeći sadržaji, daje sve manje važnosti pravilnom govoru i pisanju, pogotovo razmišljanju sopstvenom glavom. Profesori u srednjim školama su skoro dovedeni pred svršen čin, jer nije lako iskorijeniti neke stvari. Pogotovo ako je malo onih koji imaju volju da ih iskorijene. Tako dobijete u gimnaziji, a i na fakultetima, ljude koji kažu „htjeo“ umjesto „htio“, pričaju kao u kafani jer drugačije ne znaju, u kućama nemaju knjiga jer iste poistovjećuju sa školom, pa žure da ih se što prije otarase (kao da su Hakslijevi ipsiloni!). Dobijete ljude sa diplomama menadžera koječega, a da ne znaju ni šta su, pa budu direktori vama koji njihovo znanje i sposobnosti možete pojesti za doručak i ostati gladni. Ali oni odlučuju. Patosiranjem kriterija i zabranom obaranja učenika na kraju godine, sasvim se obezvređuje sama institucija školstva i proces sticanja znanja. Pokazuje se prosječnima (i ispod) da svako može imati diplomu kakvu hoće i to „na izvol’te“, daje im se moć nad stvarnim kvalitetom i mogućnost da postave pitanje – „a što da učim, kad se može bez?“ „Što da se patim sa ’je’ i ’ije’, kad je svejedno kako napišem?“

Ali nije svejedno. Ako nepismeni i neobrazovani preuzmu sve oblasti, a vi pritom ne radite ništa, pa čak i ne pokušate da ispravite nekog kad pogriješi, ma koliko vam to beznačajno i beznadežno zvučalo, pomažete u stvaranju stada koje neće znati osnovne stvari i kojem će biti lako „prodati“ bilo šta, od genetski modifikovane hrane, do nuklearnog otpada i vjerske/rasne netrpeljivosti, pa i rata. Da li ćete kupovati s osmjehom ili osmijehom, pitanje je sad. Od vašeg odgovora samima sebi zavisi mnogo više od gramatike i pravopisa.

O uzgoju ovaca i sličnim disciplinama