Sedam metara od zlata

Objavljeno: 11.10.2012. - 04:24
Godine 1976. sa Borcem je Arslanagić postao i europski prvak. Pratio sam kao novinar tu uzvratnu utakmicu koju je Borac izgubio sa 13:11 u Banja Luci, ali je rumunjska Steaua poražena kod kuće sa 19:17.I onda sjećanja na Minhen i 1972. godinu, nikad neprevaziđenu rukometnu zlatnu Jugoslaviju, čiji je Ako bio golman, a igrali su, između ostalih, Lazarević, Lavrinić, Pribanić, Pokrajac, Popović.Abas Arslanagić je bio i ostao olimpijac. Sa Jugoslavijom je kao trener osvojio bronzu u Seulu 1988. godine. To ga je dovelo na poziciju selektora u Kataru, gdje je sa prekidima ostao do danas. Trenira talente do 18 godina.
Veličina slova: a a a

"Div sa sedam ruku", "Vratar hobotnica", "Gutač sedmeraca", naoko prijek i zlopamtilo, ustvari je dobroćudni, nasmiješeni div, prijatelj Abas Arslanagić.

Svoje sam odrastanje, onako gimnazijski, ovjerio maturskim radom koji se bavio pjesnikom Izetom Kikom Sarajlićem.

Nježni literata, strogih profesorskih očiju, Jesenjinovog stiha, nije tražio sarajevsku ulicu za svoje ime, tražili su je poslijeratno drugi. Sarajlić je samo tu ulicu, na sebi svojstven način, potpisao.

"Najvažnije je to da u ulici s mojim imenom nikad nikog ne zadesi nesreća."

Moja priča nije o Sarajliću. Kiko, kako su Sarajlića mogli zvati samo njemu bliski, pomaže mi da sastavim tu finu liniju višegodišnjeg poznanstva sa sportskom legendom Abasom Arslanagićem, ne na drugačiji način od recimo "kako su se sreli rukometni master sa stotinu ruku i njegov sportski biograf".

Učinilo mi se da imam link. Izet Sarajlić je rođen 16. marta 1930. u Doboju. Njegova majka, Đula Ćišić, koja tada nije imala ni 18 godina, udala se za Trebinjca, željezničara, Elmasa Sarajlića, jer je bila impresionirana uniformom koja je u to vrijeme bila “statusni simbol”, kako će kasnije zapisati sam pjesnik.

Izet Sarajlić je dobio ime po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Djetinjstvo je proveo u Trebinju i u Dubrovniku, a 1945. se nastanjuje u Sarajevu, u kojem će ostati sve do kraja života 2002. godine.

Vozovima djetinjstva

Abasova odrastanja su trebinjska. Međutim, "zlatnom", željezničarskom, ne znam da li i otpravničkom uniformom oca Trebinjca, Abas je svojim vozovima mahao u Derventi. Zlatni golman naših šezdesetih, sedamdesetih, trener i selektor osamdesetih, devedesetih, do danas, sportska ličnost kojoj su se jednako divili u Banja Luci, Sarajevu, Zagrebu ili Dohi, ostao je dijete Dervente, sa dervetske željezničke pruge.

Što se mene tiče, ja nemam tih "titularnih", srednjih imena u svom imenu, što su svojstvena recimo Zapadu, ali ako bih birao, rado bih utisnuo to otpravničko, željezničko ime moga dede, što je ispraćao vozove od Zaplanika i Huma ka Trebinju i Dubrovniku.

Željeznicom se odavno ne putuje tamo, a autocestom je bolno, zavisno od vlasti i graničara na Ivanici. Željeznice nema, netrpeljivost je tu gdje su nekad bile pruge.

Valjda se zato sa popularnim Akom, jer niko ga drugačije ne zna u Banja Luci, Sarajevu, Derventi ili Trebinju, najradije srećem u - Poreču. Zašto tamo? Duga i dosadna storija, tim više što bi je ratom trebalo objašnjavati. Niti ja to želim, niti to hoće moj sagovornik.

Meni godi kad on kaže da mu je najljepše u Banja Luci, da su tu i dalje njegovi brojni sportski i drugi prijatelji, njegov stan, dom, da uživa u svakoj minuti druženja sa Banjalučanima koji ga nisu zaboravili. Sin mu je zubar "Španjolac", a od dvije kćerke jedino Majda ide njegovim rukometnim stopama, u Zagrebu.

Abasu je i u Zagrebu počasno, selektorsko mjesto, mada ga je tadašnji moćnik hrvatskog sportskog olimpizma, Antun Vrdoljak, nakon nedovršenog posla sa hrvatskom rukometnom selekcijom, podsjetio na to da se navodno ne mole istom Bogu i da im svjetonazori nisu isti.

Ne može čovjek skakati i mahati golmanski sa Akovih hiljadu ruku, a da ovo ne pojasni.

Arslanagić je vodio hrvatsku selekciju na europskom prvenstvu. Izgubio je tada od Jugoslavije. Tempirao je hrvatski tim za Olimpijadu u Atlanti, ali mu poraz od zemlje Jugoslavije, bivši Jugosloven, a sada Hrvat Vrdoljak nije umio oprostiti. "Dekretom sam", kaže Ako, "skinut ".

Vraćamo se prošlosti. Borac on naziva "svojom ljubavlju". Tih sedamdesetih se ne pamti moćnija rukometna generacija od ove sa Arslanagićem, Golićima, Karalićem ili doktorom Popovićem, koji je vrhunski, cijenjeni medicinski stručnjak u Kataru.

Godine 1976. sa Borcem je Arslanagić postao i europski prvak. Pratio sam kao novinar tu uzvratnu utakmicu koju je Borac izgubio sa 13:11 u Banja Luci, ali je rumunjska Steaua poražena kod kuće sa 19:17.

Ukrina i Derventa

I onda sjećanja na Minhen i 1972. godinu, nikad neprevaziđenu rukometnu zlatnu Jugoslaviju, čiji je Ako bio golman, a igrali su, između ostalih, Lazarević, Lavrinić, Pribanić, Pokrajac, Popović.

Abas Arslanagić je bio i ostao olimpijac. Sa Jugoslavijom je kao trener osvojio bronzu u Seulu 1988. godine. To ga je dovelo na poziciju selektora u Kataru, gdje je sa prekidima ostao do danas. Trenira talente do 18 godina.

Ne umije, dok priča, da se zaustavi kad govori o tome šta Doha pruža sportu, kakva su im sportska borilišta, tereni i bazeni, koji broj sportskih i drugih manifestacija se tu godišnje dešava.

Njega u Kataru doživljavaju kao domaćeg, ali je naš susret, dvojice iz bivših trebinjskih, željezničarskih, uniformisanih, otpravničkih familija, što su se za vozovima i roditeljskom starinom premještali Bosnom i Hercegovinom, završio u Derventi.

 
Maja, starija kcerka, je zaljubljena u Katar, rasla je tamo od 8-14 godine, sve je učinila da se u Katar vrati. I danas je tamo. Radi u katarskim muzejima. Srećna.

Jedno poglavlje knjige „Ambasadori plavog dresa“ posvećeno je i "kralju sedmeraca":

"Negdje 1958. godine, u Derventi, maloj prašnjavoj kasabi, duboke bosanske provincije, smještene na obalama čudljive rječice Ukrine, počinje priča o jednom dječaku zvanom Ako. Bio je vižljast, plavokos dječkić, vedrog duha i talenta za sve sportove. Volio je fudbal, odbojku i košarku, ali je slučaj htio da na kraju postane rukometaš lokalnog kluba Partizan – na nagovor svog učitelja, a kasnije i trenera, Huse Jusufbegovića. Čika Huso je glavni krivac što je Ako stao među stative."

"Div sa sedam ruku", "Vratar hobotnica", "Čarobnjak među stativama", "Gutač sedmeraca", a ustvari onako ogroman, naoko prijek i zlopamtilo, ustvari dobroćudni, nasmiješeni div, prijatelj, spreman za razgovor, za šalu, osjetljiv i sa svjetskom reputacijom, Arslanagić je samo bio i ostao plavokoso otkriće Huse Jusufbegovića. U Derventi.


Tekst preuzet sa Al Džazire

 

 

 

Komentari (0)
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.