– Naša je šuma puna tajni i čudnih stanovnika koje nikad niko neće uspjeti sakupiti na jedno mjesto i izbrojati.
Tako je Ljiljanov otac počinjao svoje priče o planini koja se prostirala iza sela, u nedogled prema moru. Pričao ih je često, naročito zimi, pored toplog ognjišta dok je na polju padao snijeg i gladna zvijer tražila sklonište.
Ljiljan je pažljivo slušao očeve priče, a poslije toga kovao smione planove kako će obići čitavu planinu i zaviriti tamo gdje niko nije zavirio, Ako još uspije da pronađe patuljka Zlatibora, (o kome je otac često, govorio) i da se sprijatelji sa njim, onda će mu sva vrata biti otvorena. Često i znatiželjno je posmatrao visoke planinske vrhove na kojima su se odmarali oblaci i pitao se:
– Gdje li se zapravo nalazi taj Zlatibor? I ko ga uopšte može pronaći u tolikoj planini?
To su bila pitanja na koja mu niko nije mogao dati pouzdan odgovor, čak ni otac koji je znao da Zlatibor živi u planini i ništa više. Nikad ga nije sreo, i kad je Ljiljan jednom zapitao kako zapravo izgleda taj Zlatibor, on se malo zamislio i odgovorio neodređeno:
– Pa tako – malen i uvijek nasmijan. Može se bez muke popeti na svako drvo, često jaše na jelenima, vukovima i starim lisicama.
– A kako je odjeven? – pitao je dalje Ljiljan.
– Kažu da nosi odijelo napravljeno od šumskog cvijeća. Naoružan je lukom i strijelom a vjerovatno nosi i kakav mač.
Tako je Ljiljan stekao neodređenu predstavu o Zlatiboru, ali je još uvijek glavno pitanje – kako pronaći patuljka – ostalo bez odgovora. Veliku planinu čovjek nije mogao preći ni za mjesec dana, a dječak nije smio ni pomisliti na takvu avanturu. Zato se koristio svakom prilikom da ode u šumu, bilo s ocem bilo s dječacima iz sela koji su ljeti, na sunčanim poljanama, brali jagode. I, razumije se, uvijek se nadao da će negdje u krošnji drveta, u grmu ili visokoj travi opaziti Zlatibora. Spremao se da mu priđe i očekivao da će tako započeti njihovo prijateljstvo. Ali nade su ostajale prazne, i kad god bi se vraćao kući, morao je da tješi sam sebe:
– Kad drugi put dođem u šumu, Zlatibor će se sigurno pojaviti.
Bio je uporan, vjerovao je da će mu se kad-tad osmijehnuti sreća i, kao što će se kasnije vidjeti, imao je pravo. Jer Zlatibor se ipak pojavio. A dogodilo se to jednog Ijetnjeg dana, kad je Ljiljan brao jagode, kad je šumski zrak bio pun mirisa smole i divljeg cvijeta. U vršikama jela se igrao vjetar, negdje gukao golub, a na jednoj grani se umivala zlatna kuna. Visoko u plavom prostoru kružio je dugokrili orao, a na sve strane se čuo šapat nevidljivih i šarenih stanovnika planine.
Ljiljan ni ovog puta nije došao sam da bere jagode. Došao je s grupom dječaka koji su se dovikivali po poljanama plazeći ptice i sitne zvijerke sakrivene u travi. Tek oko podne okupili su se i sjeli u gustu hladovinu borova da ručaju. Razgovarali su živo, izmjenjivali utiske, a nisu zaboravili ni Zlatibora.
– Ko zna nije li nas posmatrao dok smo brali jagode – reče dječak kome je bilo ime Jasenko. – I da li nas još uvijek ne posmatra odnekle?
– Ja ne vjerujem da taj Zlatibor živi ovdje – upade drugi dječak. – Neko je jednom izmislio priču o njemu i sada svi vjeruju da je istinita.
– Istinita je – odlučno odgovori Ljiljan. – Zlatibor živi u ovoj šumi i može se svakog časa pojaviti među nama.
– Samo ga ti čekaj – nasmijao se onaj nepovjerljivi dječak.
– A ja kažem da će ti prije narasti brada nego što ćeš dočekati tog Zlatibora.
– Ja nikad neću prestati da ga tražim.
– Ti si pravi dječak – reče neko veselim glasom i tog istog časa iza drveta iskoči patuljak i zapjeva posmatrajući začuđeno društvo.
Ime mi je Zlatibor U šumi sam noć i dan, Mnogih tajni držim ključ. Poznat mi je svaki kut.
Svi su gledali u njega nijemi i nepokretni. Kako i ne bi? Toliko su puta slušali priču o malom šumskom patuljku, prepirali se, kao što smo čuli, čak i oko toga da li su te priče izmišljene ili ne, a on se eto odjednom obreo među njima. Pao je kao s neba i počeo govoriti tako kao da dječake poznaje već dugo vremena. A ko može tvditi da ih nije poznavao? Ko zna nije li ih svaki put kad su dolazili da beru jagode posmatrao odnekle iz guste krošnje drveta ili visoke trave?
Kad je zamukao Zlatiborov glas, pod starim borom je zavladala tišina. Prvi se snašao Ljiljan. Progovorio je drhtavim glasom onako kako govore dječaci kad ih učitelj prozove da nešto kažu o lekciji koju nisu naučili.
