Bitno je navesti, kako je ovo saopštenje izdato i dato na zapovjed u Republici Srbiji i kako se, prevashodno, odnosi na kablovske operatere.
Ne znam samo šta se čeka ovdje u Banjaluci? Dobro, de, da ne budem na kraj srca, Vlada Srpske je četvrtak, dan sahrane, proglasila neradnim danom, a žalost traje zvanično od ponedjeljka. Mada, pravoslavno vjerujućem stanovništvu u Oboru, žalost je počela još kad je patrijarh, ups ,mitropolit Amfilohije, grcajući saopštio da je Patrijarh Pavle preminuo. U snu, kažu.
Neću biti patetičan, ali neću ni mimo istine.
Dokle, dragi ljudi?
Čovjek je imao 95 godina, već 2 godine nije obavljao svoju dužnost i ovo je, da prostite najnormalnija stvar.
Ako je pokojni Pavle zaista bio toliko skroman, pobožan i pravdoljubiv čovjek, kao što kažu, onda bi ga sve ovo zgrozilo, u najmanju ruku.
Prvo, otkud sekularna vlada iznjedri ovako pobožan dekret o žalosti malo žalobitijoj od drugih. Svi smo mi jednaki pred Bogom, kažu. Dakle, kad u nesreći nastradaju djeca, kad u nekom požaru izgore radnici, kad premine kakav književnik, proglašava se dan žalosti. Jedan dan.
Tri dana? Pavle se ne bi složio.
Kada neko iskoristi ovakvu (ne)priliku da vaskrsne verbalni, audio i vizuelni delikt, makar na par dana i testira strogoću, Pavle bi to sa gnušanjem odbio.
A, tek kad se nađe umna glava da selektuje tv-kanale, koje ljudi, inače, plaćaju svojim kablovskim provajderima, e to je ludost.
Ovdje neću da analiziram foto-robot osobe ili osoba, koje su našle za shodno da vide zajedničku trovačku nit za vaskoliko Srblje u gore navedenim kanalima. Razlozi su dvostruki-em su te stvari umnije glave prokefale, em ne želim da pravim još jednu pohvalu ludosti, ovako dijaboličnoj odluci i veselim očevima i mamama iste.
Mene intersuje, šta će biti sa tim neradnim danom? Pokojni patrijarh bi sigurno rekao da se ljudi odreknu tih dnevnica u korist kakve bolnice, škole, prihvatilišta.
Mogu ja napisati, kako je užasno što su tog nevinog starčića pojedini mediji i poslije njegove smrti satanizovali dovodeći ga u prve zločinačke redove. Naravno, mogu i konstatovati kako je to suludo. Mogu, sa druge strane, reći, kako je on bio na čelu SPC-a u vrijeme, kad su pojedini pripadnici iste, blagosiljali ratne zločince, kad su aktivno, na skupšinskim sesijama, ničim izazvani davali klero-legitimitet paljanskoj vlasti. I to je istina.
Ali, ovakvim, taksativnim navođenjem stvari, situacija i djelovanja, upleo bi se u kvazi -naklapanja o djelu Pavlovom. A, to mi nije cilj. Nikako.Istorija će, jednom, nekad, reći nešto o tome.
Pitam se samo, do kad će se ovdje koristiti, prirodne pojave, a nenaslina staračka smrt je jedna od njih, ako niste znali, za amnestiju najcrnjih, najzatucanijih, sve od države propisanih suludih zabrana.
Pa, rođaci, nije ovo srednji vijek! Koliko god se neko želio vratiti u to kužno razdoblje. Ne mogu se ja i još par miliona stanovnika Obora tek tako osjećati loše. Nisam ja jedan od onih likova iz ,,Lepih sela“, koji se ko djeca, naćeravaju plakati za voljenim Brozom i njegovim najvećim promašajem, što je umro!
A, ne vjerujem niti da bi pokojni Pavle volio da se ko tako na silu osjeća.
Neko reče da svako normalan, kad žali za gubitkom nekog sebi dragog, sam, dakle sam, kreira svoje ponašanje. U njegovom domu se ne čuje muzika, nema veselja tih dana, familija je na okupu.
Ali, kakve to veze ima sa državom, sa radnim i nerednim danima, sa blokadom medijskog sadržaja?
Pošto se svi zaklinju u privatnost vjere , vrijeme je da se tako počnu i ponašati.Mada, vrlo dobro znam da vjera i religija nisu, niti će biti, na žalost, privatna stvar u Oboru .
Tako, jednostavnom analogijom dolazimo do životne činjenice.Nije ok zakasniti na svoje podgojeno radno mjesto u zgradi Vlade RS, pa se Milinim portir-dekretom uputiti na produženi vikend, pošto petak bješe. Ali, ok je proglasiti naredni četvrtak za neradni dan za 49% Obora, organizovati kakav besplatan trip do Beograda, usput zdušno navijati za Portugal, a sve to skrušeno rotirajući brojanicu na ruci.
U mom selu se to zove licemjerje. A, nije lijepo biti licemjeran.
Pokojni patrijarh to sigurno ne bi odobrio.
Nego, mene plaši onaj budući. Sve mi se čini, a volio bi da se varam, da će on sve ove stavke itekako odobriti.
