KOMENTAR

Slavenka Drakulić: Eutanazija - da, ne, možda?

Objavljeno: 13.10.2012. - 07:10
Pitanje koja otvara tragedija sisačke obitelji je teško, odgovor još teži, no možda se može postići barem toliko, da se osobi za koju se istragom utvrdi da je iz sažaljenja pomogla bližnjem da dostojanstveno umre, kad je već optužena, ne sudi kao običnom hladnokrvnom ubojici.
Veličina slova: a a a

U filmu 'Ljubav' Michaela Hanekea, ovogodišnjeg pobjednika filmskog festivala u Cannesu, pratimo zadnje dane starog bračnog para. Umirovljenu profesoricu klavira moždani udar čini sve više ovisnom o drugim osobama i potpuno mijenja život nje i njezinog muža, svodeći ga na preživljavanje do neumitnog kraja. Njena se bolest rapidno pogoršava i samo je pitanje vremena kad će postati biljka. Hanekeova veličina je upravo u tome da prikazuje ne samo propast i degradiranje tijela, nego i rastakanje ljudskosti i besmislenost njihovog postojanje u takvim uvjetima. Na kraju, kad muž ubije ženu - ili, bolje rečeno, živo biće - koje neprestano urla od bolova, gledatelja se njegov postupak doima kao posljednji čin ljubavi prema supruzi. Ali i njegov život završava zajedno s njenim, i on počini samoubojstvo.

Hanekeov film podsjeća na najnoviji tragični slučaj sisačke obitelji, u kojoj je otac ubio paraliziranu 28-godišnju kćer koja je trpjela strašne bolove i više nije komunicirala s okolinom, a zatim je pokušao ubiti sebe. Zajednička im je patnja voljene osobe, ljubav i besmisao života. Ali drama koja se odigrala u ovoj obitelji je utoliko strašnija, jer se radi o roditelju koji je uskratio postojanje vlastitom djetetu zato što njegov život više nije imao smisla.

Milosrđe na bespućima


I u jednom i drugom slučaju radi se o ubojstvu iz milosrđa. O eutanaziji se uglavnom piše isključivo onda kad je riječ o tragičnim slučajevima poput ovog, slučajevima koji uzbude javnost, a reakcija se svodi uglavnom na osudu. Kao da naše društvo nije spremno ili pak izbjegava diskusiju o ovoj ozbiljnoj temi. Problem ipak ostaje, i to ne samo u Hrvatskoj, nego i u većini evropskih zemalja. Eutanazija je, naime, dozvoljena samo u Švicarskoj, Nizozemskoj i Belgiji. U Velikoj Britaniji na primjer, prošlog ljeta sud je odbio zahtjev za potpomognutom smrću 58-godišnjeg Tonyja Nicklinsona, čovjeka koji je treptajem očiju komunicirao s okolinom i sam izrazio tu želju. U Italiji je 2009. slučaj Eluane Englaro, koja je 17 godina bila u komi, a otac se borio za pravo na smrt i na kraju joj uskratio umjetno hranjenje, izazvao ustavnu krizu. Naime, predsjednik države nije želio potpisati dekret o nastavku održavanja na životu koji je izglasala Berlusconijeva vlada. O tome je i snimljen film 'Uspavana ljepotica'. U Belgiji je pak poznat slučaj koji je preokrenuo javno mnijenje u korist donošenja zakona: pisac Hugo Claus je patio od Alzheimera i u 78. godini odlučio da uz pomoć doktora sam želi odabrati vrijeme i način smrti. Primjeri bi se mogli nizati u nedogled, jer u svakoj zemlji ima takvih slučajeva. U pravilu, neki prijelomni slučaj eutanazije uzdrma javnost i pokrene promjenu u društvu, a ponekad i u zakonu.

Argumenti protiv legaliziranja eutanazije svode se na opasnost od zloupotrebe. Naravno da takva opasnost postoji, ali – kao i u mnogim drugim slučajevima – kad je postupak legaliziran, barem je moguće uspostaviti kontrolu. Nije, naime, poznato da je u zemljama kojima je eutanazija legalizirana došlo do masovnih ubojstava eutanazijom ili pak do masovne zloupotrebe postupka, a pravila primjene i mehanizam kontrole su prilično dobro razrađeni.

Argumenti u prilog svode se na slobodu izbora: pravo je svakog čovjeka odabrati dostojanstvenu smrt. Naravno, lakše je braniti to pravo u slučaju kada pacijent sam može izraziti takvu želju. No što je s onima koji više nisu u stanju komunicirati, a ipak trpe bolove i nema nikakve nadu u njihovo ozdravljenje? Što je sa starim ljudima kojima bolest uskraćuje svako dostojanstvo i privatnost? A s onima čiji se život svodi na život biljke? Tko uopće želi živjeti poput biljke?

Koliko god mi o tome šutjeli…


Ali - tko ima pravo odlučivati u ime takvog bolesnika? U ovom neizmjerno kompleksnom problemu, koji nema samo legalni i moralni, nego i znanstveni aspekt, postavlja se pitanje što je to život i kada počinje, odnosno završava – baš kao i kada je riječ o začeću. Stvar se tim više komplicira, jer današnja medicina može čovjeka beskonačno dugo održavati na životu, premda mu mozak više ne daje znakove života. No pravo je pitanje: zašto to uopće činiti? Naime, obično se iz perspektive gubi nešto važno, možda najvažnije, a to je pitanje smisla takvog života – što nas opet vraća na film 'Ljubav' i na sisačku obitelj.

I dok se različita mišljenja sukobljavaju, javnost ne bi trebala živjeti u blaženom uvjerenju da se eutanazija ne događa. Događa se svugdje i svakodnevno, ali daleko od javnosti, po bolnicama, hospicijima i staračkim domovima, i to u obliku 'tihe pomoći' starcima i bolesnicima na rubu smrti.

U Velikoj Britaniji, gdje se već dugo vode ozbiljne diskusije o tome problemu, ova pasivna eutanazija ima i službeni naziv LCP – Liverpool Care Pathway. Nije bitno hoće li se to prevesti kao 'Zbrinuti odlazak na liverpulski način' ili nekako drukčije, bitno je kako se radi o sada već ustanovljenom protokolu koji sve više uzima maha ne samo u Velikoj Britaniji nego i u svijetu, a koji se zapravo sastoji u nepružanju bilo kakve pomoći. Za razliku od aktivne eutanazije koja je zakonom zabranjena, radi se o pasivnoj eutanaziji - takve se pacijente ne liječi i uskraćuje im se umjetno hranjenje. Prema nekim podacima, u Velikoj Britaniji se računa da godišnje oko dvije tisuće ljudi odlazi na ovaj način. Neslužbeno, broj je deset puta veći. A nedavno je jedan tamošnji visoko pozicionirani doktor izjavio da se broj eutanaziranih, i to onih koji su uključeni u opći zdravstveni sustav, dakle u državnim institucijama, penje na šokantnih 150 tisuća.

Koliko god šutjeli o tome, tiha eutanazija uzima danak u svakoj sredini. U zemljama u kojima je zabranjena o tome ne samo da nema podataka, nego su upitni i kriteriji odlučivanja baš kao i mogući slučajevi zloupotrebe. Pitanje je omogućuje li kultura u našoj sredini, a naročito utjecaj katoličke vjere, uopće pokretanje postupka za legalizaciju eutanazije. Međutim, između izričite zabrane i tolerancije, kao primjerice u Švedskoj, možda postoji način koji nije puko guranje glave u pijesak. Možda se može postići barem toliko, da se osobi za koju se istragom utvrdi da je iz sažaljenja pomogla nepovratno degradiranom bolesniku ili starcu koja pati i nema šansi za oporavak da dostojanstveno umre, kad je već optužena, ne sudi kao običnom hladnokrvnom ubojici.

 

Tekst je preuzet sa T portala

 

Od istog autora:

Slavenka Drakulić: Ko se boji Jace još? Tri za broš

 

 

Komentari (0)
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.