Mnogi svjetski putnici inspiraciju za svoja turistička putovanja
nalaze u nemirnom duhu i želji za uzbuđenjem, u potrebi da promijene
sredinu, upoznaju nove ljude, njihovu istoriju i kulturu.
Takav
svjetski putnik bio je slavni američki pisac Ernest Hemigvej, koji je
imao moćan dar da opiše mjesta na kojima je bio i na kojima se odigrava
radnja njegovih romana. Hemingvejeva djela, ali i njegova veoma
uzbudljiva životna priča pravog svjetskog putnika koji je čitavog života
osjećao ogromnu žeđ za upoznavanjem novih mjesta, predjela i ljudi prava su
inspiracija da krenete na put njegovim putem.
Možda mnogi
nikada neće uspjeti da posjete baš sva mjesta u kojima je boravio i svoj
trag zauvek ostavio Ernest Hemingvej, nagrađivani novinar i književnik,
avanturista i, iznad svega, hedonista koji je zaista umio da uživa u
životu.
Naime, lista destinacija koje je on makar i nakratko
posjetio i opisao zaista je dugačka. Na njoj se nalaze gotovo sve
evropske kulturne prestonice - Austrija, Njemačka, Engleska, Švajcarska,
Francuska, Španija, Italija, Grčka - zatim uzbudljiva Turska i egzotična
Kina, potom safari predjeli u Africi, pa daleki Peru, suncem obasjana
karipska ostrva i njegova voljena Kuba, a da i ne pominjemo veće ili
manje američke gradove u kojima je živio.
Pariska pokretna gozba
Svako ko poželi da posjeti Pariz i u tom gradu vidi nešto više od
mnogobrojnih uobičajenih turističkih atrakcija, kao što su Jelisejska
polja, Ajfelova kula, Luvr ili Versaj, treba prije odlaska u francusku
prestonicu da pročita Hemingvejevo posljednje djelo, "Pokretna gozba".
To je autobiografska zbirka eseja o, slobodno se može reći, glavnom
gradu Francuske. Na zahtjev samog Hemingveja, objavljena je tek poslije
njegove smrti.
Naime, to je vrlo intimna biografija u kojoj on
govori o mladalačkim danima provedenim u tom gradu, u društvu pisaca
Ezre Paunda, F. Skota Ficdžeralda i njegove supruge Zelde, Džejmsa
Džojsa i drugih pripadnika "izgubljene generacije", kako ih je nazvala
njihova muza i mecena Gertruda Štajn.
Evo šta je veliki Hem u
svom pismu jednom prijatelju napisao o Parizu: "Ako ste imali toliko
sreće da dio mladosti provedete u Parizu, bilo gdje da odete, do kraja
života on će zauvek ostati u vama, jer Pariz je pokretna gozba". I
zaista, za Hemingveja i njegove prijatelje Pariz iz dvadesetih godina
prošlog vijeka, u kojem su se, u potrazi za slavom, okupljali, živjeli i
radili najtalentovaniji mladi ljudi iz čitavog svijeta, pisci, slikari,
muzičari i kompozitori, zaista je bio "pokretna gozba".
Naime,
tih godina je grad na Seni pružio utočište svim tim mladim ljudima koji
su preživjeli strahote Velikog rata i dao im toliko željenu slobodu da
stvaraju.
U Francusku prestonicu Ernest Hemingvej je prvi put
stigao u decembru 1921. godine, u pratnji svoje mlade supruge Hedli i tu
ostao punih pet godina.
Tada je imao svega 22 godine i kratku
karijeru novinara, ali ogromnu želju da postane pisac. Boravak u Parizu
tih godina zauvek je obilježio njegov život. Jer, kako sam kaže - ovde je
bio gladan, ali voljen, tu je njegova književna karijera krenula
nezadrživo napred.
U Parizu je Hemingvej napisao i jedno od svojih najboljih djela, roman "Sunce se ponovo rađa".
Mladi američki par godinu dana je živio u hotelu "Žakob", danas
"Danglter", u istoimenoj ulici, u Šestom arondismanu. U tom hotelu su
prije njih boravili i drugi slavni Amerikanci: Bendžamin Frenklin 1783. i
Vašington Irving 1805. U neposrdenoj blizini hotela nalazio se restoran
"Mišo", danas "Komptoar de Sen Per", gde su Hemingvejevi upoznali bračni
par Džojs. Restoran je i danas veoma posjećen, a iz vremena kada je u
njega dolazio Hemingvej ostao je potpuno očuvan oslikani plafon i
veličanstveni šank. Ipak, godinu dana kasnije Ernest Hemingvej se sa
suprugom seli u znatno skromniji stan, smješten iznad male stolarske
ranje, u ulici Notr Dam de šan u boemskom Monparnasu.
Kada je
stigao u Pariz, grad se oporavljao od strašnih posljedica Prvog svetskog
rata i život se lagano vraćao na lijevu obalu Sene. Uskoro su pripadnici
“izgubljene generacije” gotovo "okupirali" jedan njegov dio, od Bulevara
Monparnas, odnosno restorana "Klozeri de Lila" do "Pti Trijanon", preko
puta željezničke stanice, i dalje do Sen Žermen de Prea i obale Sene.
Srećom po Francuze, ali i po milione turista sa svih strana svijeta veliki
dio Pariza iz tog vremena ostao je netaknut. I mada je stara knjižara u
kojoj je provodio toliko vremena odavno zatvorena, a neki tada
popularni kafei i restorani u kojima je sa prijateljima proveo bezbroj
besanih noći odavno su promijenili imena, ulice kojima je prolazio,
parkovi kojima je šetao i čuveni Studentski kvart opstali su do danas.
Opstala je i boemska atmosfera jer na Monparnas iz svih krajeva sveta i
danas sližu mladi pisci, književnici ili slikari, zalaze u slične
galerije u dom dijelu Pariza, stvaraju u sličnim ateljeima i iznamljuju
jeftine sobe sa pogledom na groblje.
Kao nekad Hemingvej i
njegovi prijatelji, i ovi mladi umjetnici piju pivo u restoranu "Balzar" u
Ri dez Ekol, a oni malobrojni srećnici koji to sebi mogu finansijski da
dopuste ručaju na terasi kafea "Mediči" sa pogledom na Luksemburški
park, jedan od najljepših i najstarijih gradskih parkova na svijetu.
Jedno od najomiljenijih Hemingvejevih mjesta u Parizu svakako je bila
knjižara-biblioteka, specilizovana za književnost engleskog govornog
područja, "Šekspir i kompani", njegove sunarodnice i bliske prijateljice
Silvije Bič, u ulici Odeon, u Šestom arondismanu. Hemingvej je to mjesto
otkrio poslije jedva nekoliko dana provedenih u francuskoj prestonici i
tada je to bilo mjesto okupljanja pisaca, ali i svih Amerikanaca u
Parizu. Pored Ernesta Hemingveja, ovde su, između ostalih, redovno
zalazili i pisci Ezra Paund, F. Skot Ficdžerald i Džejms Džojs koji je
tu i napisao svoj roman "Uliks". Svi oni su svakodnevno dolazili i na
ovu adresu su primali pisma od svojih izdavača.
Vlasnica
knjižare Silvija Bič jedina je žena sa kojom se Ernest Hemingvej nikada
nije posvađao! Nažalost, knjižara je zatvorena za vrijeme nemačke
okupacije Pariza tokom Drugog svjetskog rata i nikada više nije otvorena.
Amerikanac Džordž Vitman otvorio je 1961. knjižaru iste namjene u Petom
arondismanu, a u čast Silvije Bič, 1964. knjižaru je nazvao "Šekspir i
kompani". Ovo, može se reći, pravo intelektualno “žarište” Pariza i
danas je mjesto okupljanja za mnogobrojne ljubitelje engleske
književnosti i književnosti uopšte i vrijedi ga posjetiti, ako ni zbog čega
drugog ono zbog činjenice da su je dobri poznavaoci svrstali među deset
najzanimljivijih prodavnica knjiga na svijetu.
Tokom svog prvog
boravka u Parizu, Hemingvej je bio i jedan od prvih, kasnije i redovnih
gostiju čuvenog Harijevog bara "Njujork", u blizini zgrade Opere. Taj
bar danas je uvršćen u mnoge turističke vodiče kao jedna od
nezaobilaznih turističkih atrakcija ovoga grada. Kao i mali kafe "Lip"
na lijevoj obali Sene gde je Hemingvej rado ručavao sa porodicom. Svim tim
mjestima pisac se rado vraćao i kasnije kada je postao slavan. Tokom
čitavog života često se vraćao u Pariz i u njemu boravio po nekoliko
nedjelja, pa čak i mjeseci. Ali, tokom tih boravaka uvijek bi odsedao u svom
omiljenom hotelu "Ric", obavezno u sobi sa pogledom na prelepi Trg
Vandom, dok bi večeri provodio u hotelskom baru koji danas nosi ime
slavnog pisca.
Madrid, "prestonica svijeta"
Don Ernesto, kako su Španci odmila zvali Hemingveja, dio svog
života proveo je i u Madridu. I ovom gradu se u više navrata uporno
vraćao i posvetio mu priču kojoj je dao simboličan naslov "Prestonica
svijeta", koja rječito govori koliko ga je volio. Krajem tih, dvadesetih
godina prošlog vijeka, Hemingvej je bio opsjednut borbama sa bikovima i
redovno je te borbe pratio u gradskoj areni, a bio je i čest posjetilac
djela grada "El matadero", u kojem su bile smještene najveće gradske
klanice. Naime, tu su dolazili budući borci sa bikovima, "noviljerosi", i
uvježbavali svoje ubilačke "veštine", a taj surovo uzbudljiv prizor,
obojen krvlju, neodoljivo je privlačio pisca.
Ovaj dio grada
odavno je preuređen i pretvoren u moderno stambeno-poslovno naselje, ali
u Madridu još postoje hoteli, barovi i restorani čiji je on bio čest
gost. Tako restoran na drugom spratu hotela "Trip gran vija" nosi ime
slavnog američkog pisca i njegove zidiove krase brojne fotografije
Hemingveja u lovu, ili kako iz mora vadi poveliku ribu. Kada se iz
hotela krene širokim bulevarom Gran Vija koji je Hemingvej opisao kao
Madridsku verziju Brodveja i Pete avenije zajedno, nailazi se na bar
"Muzeo Čikote" koji je tada bio popularno stecište stranih dopisnika iz
čitavog svijeta i u koji je i Hemingvej često zalazio.
Na trgu
Santa Ana nalazi se stara njemačka pivnica, otvorena na samom početku
prošlog vijeka i Hemingvej je toliko volio ovo mjesto da je imao i svoj
sto, postavljen desno od ulaza, pored prozora. U znak sjećanja na slavnog
gosta, danas je to jedini sto u dvorani prekriven mermernom pločom. U
periodu od 1936. do 1939. Hemingvej je iz Madrida izvešatavao o Španskom
građanskom ratu i često zalazio u bar "La Valensija" gde su se
okupljali simpatizeri boraca za republiku, da bi iz prve ruke saznao
vesti sa fronta. Kada danas uđete u taj bar imate utisak da ste ušli u
vremeplov i ušetali u neki sličan lokal opisan u Hemingvejevom romanu
"Za kim zvona zvone". Kada se istinski zaljubljenik u Hemingvejeve
romane zatekne u Madridu, bio on ljubitelj borbi sa bikovima ili ne,
svakako mora posjetiti i najprestižniju arenu za takve borbe na svetu,
"Las Ventas", a svaki turistički vodič koji drži do dobre reputacije
obavezno će ga dovesti do mejsta na kojem je Hemingvej najradije sjedio.
Uzbudljiva Pamplona
Ernest Hemingvej prvi put je posjetio Pamplonu, gradić u centralnm
delu španske oblasti Navara, u julu 1923. u jeku festivala posvećenog
svecu zaštitniku San Ferminu. Atmosfera koja je tih dana vladala u gradu
i čuvena trka sa bikovima ostavili su tako dubok utisak na američkog
pisca da je o tome pisao u svom prvom uspješnom romanu "Sunce se ponovo
rađa".
Zahvaljujući tome, ova proslava i neobičan lokalni
običaj, za koji je do tada malo ko čuo, postala je jedna od najvećih
svjetskih atrakcija koju svake godine posjeti na stotine hiljada ljudi iz
čitavog svijeta.
Zahvalni građani Pamplone postavili su
Hemingveju bronzanu statuu ispred njemu omiljenog kafea "Café Iruña",
podigli veličanstven granitni spomenik ispred gradske arene za borbu sa
bikovima i jednoj ulici dali njegovo ime.