PUTOVANJA

Evropa iz perspektive Ernesta Hemingveja

Objavljeno: 14.10.2012. - 08:00
Pariz, Madrid i Pamplona očima velikog svetskog putnika Ernesta Hemingveja.
Veličina slova: a a a

Mnogi svjetski putnici inspiraciju za svoja turistička putovanja nalaze u nemirnom duhu i želji za uzbuđenjem, u potrebi da promijene sredinu, upoznaju nove ljude, njihovu istoriju i kulturu.

Takav svjetski putnik bio je slavni američki pisac Ernest Hemigvej, koji je imao moćan dar da opiše mjesta na kojima je bio i na kojima se odigrava radnja njegovih romana. Hemingvejeva djela, ali i njegova veoma uzbudljiva životna priča pravog svjetskog putnika koji je čitavog života osjećao ogromnu žeđ za upoznavanjem novih mjesta, predjela i ljudi prava su inspiracija da krenete na put njegovim putem.

Možda mnogi nikada neće uspjeti da posjete baš sva mjesta u kojima je boravio i svoj trag zauvek ostavio Ernest Hemingvej, nagrađivani novinar i književnik, avanturista i, iznad svega, hedonista koji je zaista umio da uživa u životu.

Naime, lista destinacija koje je on makar i nakratko posjetio i opisao zaista je dugačka. Na njoj se nalaze gotovo sve evropske kulturne prestonice - Austrija, Njemačka, Engleska, Švajcarska, Francuska, Španija, Italija, Grčka - zatim uzbudljiva Turska i egzotična Kina, potom safari predjeli u Africi, pa daleki Peru, suncem obasjana karipska ostrva i njegova voljena Kuba, a da i ne pominjemo veće ili manje američke gradove u kojima je živio.

 

Pariska pokretna gozba

 

Hemingvej u Parizu (Foto: Reannon Muth / Flickr.com)
Hemingvej u Parizu

 

Svako ko poželi da posjeti Pariz i u tom gradu vidi nešto više od mnogobrojnih uobičajenih turističkih atrakcija, kao što su Jelisejska polja, Ajfelova kula, Luvr ili Versaj, treba prije odlaska u francusku prestonicu da pročita Hemingvejevo posljednje djelo, "Pokretna gozba".

To je autobiografska zbirka eseja o, slobodno se može reći, glavnom gradu Francuske. Na zahtjev samog Hemingveja, objavljena je tek poslije njegove smrti.

Naime, to je vrlo intimna biografija u kojoj on govori o mladalačkim danima provedenim u tom gradu, u društvu pisaca Ezre Paunda, F. Skota Ficdžeralda i njegove supruge Zelde, Džejmsa Džojsa i drugih pripadnika "izgubljene generacije", kako ih je nazvala njihova muza i mecena Gertruda Štajn.

Evo šta je veliki Hem u svom pismu jednom prijatelju napisao o Parizu: "Ako ste imali toliko sreće da dio mladosti provedete u Parizu, bilo gdje da odete, do kraja života on će zauvek ostati u vama, jer Pariz je pokretna gozba". I zaista, za Hemingveja i njegove prijatelje Pariz iz dvadesetih godina prošlog vijeka, u kojem su se, u potrazi za slavom, okupljali, živjeli i radili najtalentovaniji mladi ljudi iz čitavog svijeta, pisci, slikari, muzičari i kompozitori, zaista je bio "pokretna gozba".

Naime, tih godina je grad na Seni pružio utočište svim tim mladim ljudima koji su preživjeli strahote Velikog rata i dao im toliko željenu slobodu da stvaraju.

U Francusku prestonicu Ernest Hemingvej je prvi put stigao u decembru 1921. godine, u pratnji svoje mlade supruge Hedli i tu ostao punih pet godina.

Tada je imao svega 22 godine i kratku karijeru novinara, ali ogromnu želju da postane pisac. Boravak u Parizu tih godina zauvek je obilježio njegov život. Jer, kako sam kaže - ovde je bio gladan, ali voljen, tu je njegova književna karijera krenula nezadrživo napred.

U Parizu je Hemingvej napisao i jedno od svojih najboljih djela, roman "Sunce se ponovo rađa".

 

Knjižara Shakespeare and Company (Foto: JohnPardolta / Flickr.com)
Knjižara Shakespeare and Company

 

Mladi američki par godinu dana je živio u hotelu "Žakob", danas "Danglter", u istoimenoj ulici, u Šestom arondismanu. U tom hotelu su prije njih boravili i drugi slavni Amerikanci: Bendžamin Frenklin 1783. i Vašington Irving 1805. U neposrdenoj blizini hotela nalazio se restoran "Mišo", danas "Komptoar de Sen Per", gde su Hemingvejevi upoznali bračni par Džojs. Restoran je i danas veoma posjećen, a iz vremena kada je u njega dolazio Hemingvej ostao je potpuno očuvan oslikani plafon i veličanstveni šank. Ipak, godinu dana kasnije Ernest Hemingvej se sa suprugom seli u znatno skromniji stan, smješten iznad male stolarske ranje, u ulici Notr Dam de šan u boemskom Monparnasu.

Kada je stigao u Pariz, grad se oporavljao od strašnih posljedica Prvog svetskog rata i život se lagano vraćao na lijevu obalu Sene. Uskoro su pripadnici “izgubljene generacije” gotovo "okupirali" jedan njegov dio, od Bulevara Monparnas, odnosno restorana "Klozeri de Lila" do "Pti Trijanon", preko puta željezničke stanice, i dalje do Sen Žermen de Prea i obale Sene. Srećom po Francuze, ali i po milione turista sa svih strana svijeta veliki dio Pariza iz tog vremena ostao je netaknut. I mada je stara knjižara u kojoj je provodio toliko vremena odavno zatvorena, a neki tada popularni kafei i restorani u kojima je sa prijateljima proveo bezbroj besanih noći odavno su promijenili imena, ulice kojima je prolazio, parkovi kojima je šetao i čuveni Studentski kvart opstali su do danas. Opstala je i boemska atmosfera jer na Monparnas iz svih krajeva sveta i danas sližu mladi pisci, književnici ili slikari, zalaze u slične galerije u dom dijelu Pariza, stvaraju u sličnim ateljeima i iznamljuju jeftine sobe sa pogledom na groblje.

Kao nekad Hemingvej i njegovi prijatelji, i ovi mladi umjetnici piju pivo u restoranu "Balzar" u Ri dez Ekol, a oni malobrojni srećnici koji to sebi mogu finansijski da dopuste ručaju na terasi kafea "Mediči" sa pogledom na Luksemburški park, jedan od najljepših i najstarijih gradskih parkova na svijetu.

Jedno od najomiljenijih Hemingvejevih mjesta u Parizu svakako je bila knjižara-biblioteka, specilizovana za književnost engleskog govornog područja, "Šekspir i kompani", njegove sunarodnice i bliske prijateljice Silvije Bič, u ulici Odeon, u Šestom arondismanu. Hemingvej je to mjesto otkrio poslije jedva nekoliko dana provedenih u francuskoj prestonici i tada je to bilo mjesto okupljanja pisaca, ali i svih Amerikanaca u Parizu. Pored Ernesta Hemingveja, ovde su, između ostalih, redovno zalazili i pisci Ezra Paund, F. Skot Ficdžerald i Džejms Džojs koji je tu i napisao svoj roman "Uliks". Svi oni su svakodnevno dolazili i na ovu adresu su primali pisma od svojih izdavača.

Vlasnica knjižare Silvija Bič jedina je žena sa kojom se Ernest Hemingvej nikada nije posvađao! Nažalost, knjižara je zatvorena za vrijeme nemačke okupacije Pariza tokom Drugog svjetskog rata i nikada više nije otvorena. Amerikanac Džordž Vitman otvorio je 1961. knjižaru iste namjene u Petom arondismanu, a u čast Silvije Bič, 1964. knjižaru je nazvao "Šekspir i kompani". Ovo, može se reći, pravo intelektualno “žarište” Pariza i danas je mjesto okupljanja za mnogobrojne ljubitelje engleske književnosti i književnosti uopšte i vrijedi ga posjetiti, ako ni zbog čega drugog ono zbog činjenice da su je dobri poznavaoci svrstali među deset najzanimljivijih prodavnica knjiga na svijetu.

Tokom svog prvog boravka u Parizu, Hemingvej je bio i jedan od prvih, kasnije i redovnih gostiju čuvenog Harijevog bara "Njujork", u blizini zgrade Opere. Taj bar danas je uvršćen u mnoge turističke vodiče kao jedna od nezaobilaznih turističkih atrakcija ovoga grada. Kao i mali kafe "Lip" na lijevoj obali Sene gde je Hemingvej rado ručavao sa porodicom. Svim tim mjestima pisac se rado vraćao i kasnije kada je postao slavan. Tokom čitavog života često se vraćao u Pariz i u njemu boravio po nekoliko nedjelja, pa čak i mjeseci. Ali, tokom tih boravaka uvijek bi odsedao u svom omiljenom hotelu "Ric", obavezno u sobi sa pogledom na prelepi Trg Vandom, dok bi večeri provodio u hotelskom baru koji danas nosi ime slavnog pisca.

 

Madrid, "prestonica svijeta"

 

Hotel Tryp del Gran Via (Foto: losmininos / Flickr.com)
Hotel Tryp del Gran Via

 

Don Ernesto, kako su Španci odmila zvali Hemingveja, dio svog života proveo je i u Madridu. I ovom gradu se u više navrata uporno vraćao i posvetio mu priču kojoj je dao simboličan naslov "Prestonica svijeta", koja rječito govori koliko ga je volio. Krajem tih, dvadesetih godina prošlog vijeka, Hemingvej je bio opsjednut borbama sa bikovima i redovno je te borbe pratio u gradskoj areni, a bio je i čest posjetilac djela grada "El matadero", u kojem su bile smještene najveće gradske klanice. Naime, tu su dolazili budući borci sa bikovima, "noviljerosi", i uvježbavali svoje ubilačke "veštine", a taj surovo uzbudljiv prizor, obojen krvlju, neodoljivo je privlačio pisca.

Ovaj dio grada odavno je preuređen i pretvoren u moderno stambeno-poslovno naselje, ali u Madridu još postoje hoteli, barovi i restorani čiji je on bio čest gost. Tako restoran na drugom spratu hotela "Trip gran vija" nosi ime slavnog američkog pisca i njegove zidiove krase brojne fotografije Hemingveja u lovu, ili kako iz mora vadi poveliku ribu. Kada se iz hotela krene širokim bulevarom Gran Vija koji je Hemingvej opisao kao Madridsku verziju Brodveja i Pete avenije zajedno, nailazi se na bar "Muzeo Čikote" koji je tada bio popularno stecište stranih dopisnika iz čitavog svijeta i u koji je i Hemingvej često zalazio.

Na trgu Santa Ana nalazi se stara njemačka pivnica, otvorena na samom početku prošlog vijeka i Hemingvej je toliko volio ovo mjesto da je imao i svoj sto, postavljen desno od ulaza, pored prozora. U znak sjećanja na slavnog gosta, danas je to jedini sto u dvorani prekriven mermernom pločom. U periodu od 1936. do 1939. Hemingvej je iz Madrida izvešatavao o Španskom građanskom ratu i često zalazio u bar "La Valensija" gde su se okupljali simpatizeri boraca za republiku, da bi iz prve ruke saznao vesti sa fronta. Kada danas uđete u taj bar imate utisak da ste ušli u vremeplov i ušetali u neki sličan lokal opisan u Hemingvejevom romanu "Za kim zvona zvone". Kada se istinski zaljubljenik u Hemingvejeve romane zatekne u Madridu, bio on ljubitelj borbi sa bikovima ili ne, svakako mora posjetiti i najprestižniju arenu za takve borbe na svetu, "Las Ventas", a svaki turistički vodič koji drži do dobre reputacije obavezno će ga dovesti do mejsta na kojem je Hemingvej najradije sjedio.

 

Uzbudljiva Pamplona

 

Café Iruña (Foto: Cruccone / Flickr.com)

 

Ernest Hemingvej prvi put je posjetio Pamplonu, gradić u centralnm delu španske oblasti Navara, u julu 1923. u jeku festivala posvećenog svecu zaštitniku San Ferminu. Atmosfera koja je tih dana vladala u gradu i čuvena trka sa bikovima ostavili su tako dubok utisak na američkog pisca da je o tome pisao u svom prvom uspješnom romanu "Sunce se ponovo rađa".

Zahvaljujući tome, ova proslava i neobičan lokalni običaj, za koji je do tada malo ko čuo, postala je jedna od najvećih svjetskih atrakcija koju svake godine posjeti na stotine hiljada ljudi iz čitavog svijeta.

Zahvalni građani Pamplone postavili su Hemingveju bronzanu statuu ispred njemu omiljenog kafea "Café Iruña", podigli veličanstven granitni spomenik ispred gradske arene za borbu sa bikovima i jednoj ulici dali njegovo ime.

 

Komentari (1)
NN
Objavljeno:
"...Hay que tomar la muerte como si fuera aspirina." Moraćeš uzeti smrt kao aspirin. Zaista, Veliki Čovjek!
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.