Ovih dana čitam poeziju iz nekoliko zbornika uglavnom mlađih autora/ica sa prostora bivše Jugoslavije. Ispred sebe imam nekoliko knjiga koje sam raznim prigodama dobio i sada ih napokon čitam pošteno, onako kako sam obećao darodavcima. Kao i uvijek, očima brišem onaj dodatak bivša ili post, što se stavlja ispred riječi Jugoslavija.
Pridjev bivša razmekšava sve što pišu (bivšo)Jugosloveni, stavlja neku koprenu nostalgije na one koji se nemaju čega opipljivijeg i smislenijeg sjećati iz perioda kada smo navodno svi živjeli srećnije, pa i mi koji taj period nismo doživjeli. Taj pridjev me asocira i na (prividnu) ušuškanost starih jugoslovenskih stanova. Uredni miljei. Tople kuhinje. Pospani radio. Regali sa nivoima čaša, vinskih, pivskih i onih najčešće korišćenih, žešćih. Ona divna malograđanština do mjere kada ne počinje gušiti. Ali ta umjerenost običnosti je tako protivna svemu onome što čitam od autora/ica koje stavljaju pod nebo bivše Jugoslavije jer oni pišu o debelim lažima mršavo, lošem vaspitanju dobro, nesređenim porodicama sređeno i svedeno, hladnim stanovima iznenađujuće toplo, tmurnim sjećanjima opraštajuće jer su ih uspješno stilizovali do podnošljivosti artističkom alhemijom.
Zaključujem da novi autori što pišu na jeziku koji zovemo bosanski/hrvatski/crnogorski/srpski nikako nisu saglasni svojom sadržinom, kao i poetikom sa ičim što ih povezuje sa sređenošću i pravilnošću bivše zajedničke domovine od privida toplih kuhinja. Kada govorimo o onima što nisu rekonvaliscenti te domovine, kako preživjele Jugoslovene naziva Dubravka Ugrešić, već njena nerođena djeca, treba izbjegavati kontekst nostalgije koju mnogi ne umiju osjećati, niti imaginirati i od koje ne trebaju hinjeno patiti, te otuda se treba osloboditi od pridjeva bivša.
Ta toliko spominjana bivša Jugoslavija pogrešan je naziv za mjesto iz kojeg danas pišemo jer za razliku od ranije (bez)uslovne povezanosti sa svojim geografskim ishodištima, današnji stvaraoci mi se čine svojevoljno bezmjesnima, izbačenima iz sigurnih obitavalištva do granice kada postaju nevidljivi, lelujavi apatridi sakriveni u nečemu što se može zvati nova, metafizička ili samo Jugoslavija, ali se ne smije zvati bivša Jugoslavija.
Za razliku od suvišnog pridjeva bivša, prefiks post uz vlastitu imenicu Jugoslavija (pored toga što ovoj imenici odmah oduzima vlastitost) u kulturi se danas svuda nameće kao nešto ispravno, egzaktno i nedvojbeno definišuće. Ali nemušta i nesrećna odrednica post pravi od autora/ica što imaju pravo na novi izbor zarobljenike opskurnih stvarnosti unutar svojih etničkih granica što se dodiruju, ali ne prepliću. Kada neko kaže „postjugoslovenski prostor u kojem djeluju današnji kulturni stvaraoci“ i slično, ja sam za to da se odmah glasno viče protiv ovog ograničavajućeg naziva koji uvažava sve postfestum podjele na prostoru na kojem poetese pak unose jedinstvo raznolikih misli, ideja i osjećanja. Jedinstvo utemeljeno na istom jeziku, koliko god ga akadamije nastojale podijeliti, osjećaju povezujuće potrošenosti, izgubljenosti, minornosti i pomirujuće provincijalnosti koja otud postaje neprovincijalna. Osjećaju iz kojeg neki crpe sarkazam i ironiju, ispod kojih se krije strah od patetike, a drugi pak blagu radost, plodnu patetiku, umjereno zadovoljstvo i, opet, neizbježnu ironiju.
Zato, čitam rado novu poeziju iz mnogobrojnih skrajnutih zbornika novih stvaralaca Jugoslavije, bez ikakvih dodatnih pojašnjenja uz ovo vlasttito ime što se sramežljivo pomalja, odustajući od svih prefiksa i ograda, dajući šansu jugoslovenstvu koje se možda uspije ispolitizovati probijajući se iz stihova i rečenica uzdaha, siktanja, mržnje i, malo, vrlo malo ljubavi jer ono čemu me uče ove poetese dok ih pošteno čitam jeste oprez spram svih velikih osjećanja i misli.
U poeziji novih autora/ica impresionara pohvala beznačajnosti, anonimnosti, banalnosti, gubitništvu, drugosti i drugačijima jer sve se to čini kao ljutiti kontrapunkt zvaničnoj mejnstrim kulturi koju danas politički korektno i apologetski zovemo postjugoslovenska i koja i dalje pati od sluganjstva pred veličinama i kanonima. Ono što izbija iz ispekidanih misli nove poezije što nije ni margina ni glavnina, već prostor koji izbjegava scensko utamničenje i određenost jer se zadovoljova graničnošću, jeste oslobađajuće priznanje vlastitih gnusoba, posvemašnje promašenosti, ograničenosti, nedostatnosti i, prevashodno, nebitnosti. Progovaranje kroz neidealizovano i srušeno veliko Ja o drugima u korist drugih i drugačijih. Plodno preziranje ispravnosti, političke korektnosti i kompromiserstva.
Na djelu je radikalna politika nove poezije. Neoprimitivizam u raznim finim nijansama kvalitete koja nije opterećena sobom. Uvijek sam vjerovao da će vladajući primitivizam providnošću u liku učmalog etničkog nacionalizma i njegovog podržavajućeg, nesmislenog antinacionalnog naličja izroditi ono neočekivano, neželjeno i nepredvidivo neo protiv kojeg se svesrdno djela obrazovnim planom i programom i (p)održanom kulturnom produkcijom. To neo se krije u sadržinskoj raznorodnosti, bogatom mnoštvu motiva i tvoračkih iskušenja, što nastaju iz sasvim netvoračkih stvari i progovaraju neopterećenim glasom na koji nije navikla naša škola, obitelj, grad, kritika... To je ta neodređena, razuđena nova Jugoslavija u koju vjerujem, nešto što nalikuje nenametljivoj pjesmi početnika, nešto što ustaje protiv nacionalnih akademija, univerziteta, kazališta, književnosti i književnika/ca jer kao što napiše Katja Knežević:
/Kazalište je bilo krivo za prvu laž/
Za kraj ostavljam meni dragu pjesmu mlade Lucije Butković („Koka Kola“) iz Zagreba jer mi je drago sve što veliča banalno putem nebanalnih misli do svedenih riječi, što zalaze u mogućnost tuđih obrta i iznevjerenih očekivanja. Kao i jednu veoma lijepu pjesmu Vitomirke Trebovac iz Bukovca, Vojvodine („Jednom sam u jednom hotelu“).
Koka kola
Bili smo jednom na groblju, nad gradom
Gdje počivaju oni što kosti su im
mljevene
Smiješno je gledat te grobove male
U njima boce grčke
sinjske, etrurske-
vaze
Ja bih baš da stave me u neku,
Suvišnu sasvm,
Koka-kole.
JEDNOM SAM U JEDNOM HOTELU
jednom sam u jednom hotelu
uz osećaj anonimnosti
i osećaj slobode usled toga
jednom sam u jednom hotelu
pored otvorenog prozora
i glasova sa ulice
jednom sam u jednom hotelu
danima u kupatilu
sa mnogo knjiga oko kade
jednom sam u jednom hotelu
u sobi o kakvoj se mašta
s ptičjim mlekom za užinu
jednom sam u jednom hotelu
poželela da umrem upravo tad.
