PSIHO (1960)
Klasik Alfreda Hitchocka ne samo da je revolucionarizirao žanr horora i trilera, već je prije pola stoljeća uspostavio i koncept obrata kao jedno od moćnijih oružja žanra. U ovom slučaju, to je bio proto-psihopat Norman Bates (Anthony Perkins), koji se preko dana svađa sa svojom majkom – ne bi li potom svi mi shvatili da je majka odavno mrtva i mumificirana u podrumu, a Bates manijak koji noću odjeven u svoju pokojnu mamu nabada nevine žrtve na ogromni kuhinjski nož.
PLANET MAJMUNA (1968)
Besmrtna franšiza o inteligentnim majmunima koji vladaju nad ostatkom hominida (čitaj: nama) nedavno je ponovo oživljena, ali za prave filmofile najbolji naslov u bogatom serijalu i dalje ostaje prvi – onaj u kojem astronauti (na čelu s Charltonom Hestonom) na nepoznatoj planeti postaju robovima dlakavih primata koji govore i smatraju ljude nižim bićima. Ali, avaj, nepoznati planet na kraju postaje itekako poznat, jer riječ je o post-apokaliptičnoj Zemlji koju su okupirale čimpanze, gorile i pavijani. Kako i zašto, objasnio nam je prošlogodišnji prequel...
SEDAM (1997)
Klasik Davida Finchera iz devedesetih, saga o lovu na serijskog ubojicu koji tamani ljude ogrezle o sedam smrtnih grijeha, a kojom se Brad Pitt iskobeljao iz ralja romantičnih drama za kućanice te uspostavio status cool glumca sposobnog nositi mraaaačne priče na svojim plećima. Nažalost, kraj je pokazao da neki likovi imaju problem nositi glavu na svojim ramenima, s obzirom na to da ona završava u kartonskoj kutiji, a film dobiva biblijsko finale kakvo i zaslužuje, makar razvoj događaja bio maestralno neočekivan.
PLAČLJIVA IGRA (1992)
Ona je on! Dva su obrata vrlo popularna u svijetu filma – onda kada glavni lik nije duh, najčešće je drugog spola od onog koji smo očekivali. Takav je i 'Plačljiva igra', psihološki triler Neila Jordana koji kombinira irske političke turbulencije s osobnim dramama i problematikom seksualnog identiteta. Tako je ona (Dil, glumi je Jaye Davidson) u osnovi on, a 'Plačljiva igra' postala je prvi veliki film koji se početkom devedesetih ozbiljno bavio pitanjima transseksualnosti, a istovremeno završio i na vrhovima svih lista najboljih naslova godine.
PRIVEDITE OSUMNJIČENE (1995)
Onda kada ne reže glave i ne pakira ih u kutije ('Sedam'), Kevin Spacey glumi sofisticiranije negativce – ali uvijek pamtljive, poput Keysera Sozea, jedne od najvećih bad guy ikona suvremene filmske povijesti. Probijajući se polako kroz sustav ispitivanja i flashbackova, 'Privedite osumnjičene' vodi nas kroz istragu i potragu za mafijaškim bossom, ne bi li na kraju saznali da je traženi glavni negativac cijelo vrijeme bio ispred nas. Elegantno i legendarno.
ŠESTO ČULO (1999)
On je duh! Prije negoli je počeo nesvjesno parodirati samog sebe, redatelj M. Night Shymalan uveo je trik šokantnog obrata u moderni holivudski mainstream na velika vrata, pričom o psihologu (Bruce Willis) zaposlenom na slučaju dječaka (Haley Joel Osment) koji tvrdi da vidi mrtve ljude. Nimalo svjestan toga da je razlog zašto malac vidi i njega upravo taj što je i sam psiholog – mrtav!
ULJEZI (2001)
Ona je duh! Nicole Kidman, jedna zamračena kuća i djeca koja je ne smiju napuštati – ono što počinje kao morbidna obiteljska drama, dolaskom duhova brzo se pretvara u virtuozni gotički psihološki horor. A završava kao potpuno ludilo, nakon što majka shvaća da je mrtva, baš kao i njezina djeca koju je sama pobila gušenjem jastucima, prije negoli je sebe smaknula metkom.
KLUB BORACA (1999)
Opet David Fincher, opet Brad Pitt, ali ovog puta i Edward Norton kao glavni junak – monotonim životom razočarani šljaker bijelog ovratnika nalazi ispunjenje druženjem s buntovnim anarhistom Tylerom Durdenom (Pitt) koji ga uvlači u svijet podzemnih borilačkih klubova, ali taman kada mu partner u ludilu okupi veliku privatnu vojsku i krene u konačnu destrukciju gospodarskog i političkog sustava, Nortonov lik shvati da je Tyler tek proizvod njegove mašte. Ali tada je već kasno za promjenu puta...
MEMENTO (2000)
Prije negoli je s 'Batmanom' postao jednim od najuspješnijih holivudskih redatelja, Christopher Nolan je na izlasku iz devedesetih obnovio najdražu narativnu igračku proteklog desetljeća – nelinearnu naraciju, s Guyjem Pearceom u ulozi muškarca koji nije u stanju stvarati nova sjećanja, iako kreće u ambiciozni i nimalo jednostavni pothvat traženja ubojice svoje supruge. Naravno, ne sjeća se zašto to nije dobra ideja, jer bi mogao pronaći nešto čega se s razlogom ne želi sjećati...
IGRA (1997)
David Fincher uistinu voli obrate, a u ovaj film stavio je možda najrazigraniju ideju do sada – nakon što Michael Douglas kao razmaženi biznismen odradi avanturu života te prođe kroz sito i rešeto otmice, prisilnog drogiranja, nesreća i ostalih sastojaka bogate palete psihofizičkog maltretiranja, na rubu suicidalnog očaja sazna da je cijela njegova avantura – pa tako i cijeli film koji smo odgledali – doslovce to, šarena avantura, plaćeni paket zabave za uštogljene biznismene koji samo radikalnim metodama mogu shvatiti vrijednost življenja svojih života punim plućima.
