Nedavno ste završili s predstavom “Zatvaranje ljubavi” Pascala Ramberta. Na jednoj od izvedbi publika je na kraju aplaudirala gotovo pet minuta, no dio kritike je smatrao da, usprkos vašoj glumi, predstava nije na razini francuske: hoće li ikada prestati ovdašnje stalno uspoređivanje s inozemstvom?
“Zatvaranje ljubavi” je predstava koja govori o tijelu i jeziku. To pitanje iznose glumci, postavljajući svoja tijela u scenografiju koja svojim bjelinom i golemom količinom neonskog svjetla naglašava publici svaki, pa i minimalni pokret. Pascal je najviše vremena proveo tražeći par, dva tijela koja bi mogla ispričati autentičnu priču, i za njega smo Gogo (Goran Bogdan, op.a.) i ja ta dva kompatibilna tijela.
Debilne usporedbe
Tek kada sam upoznala Stana i Audrey (Stanislas Nordey i Audrey Bonnet, glumci u francuskoj verziji predstave, op.a.), shvatila sam što misli kada neprestano govori o tijelu – njih dvoje zaista pričaju neku potpuno drugu priču u svojim tijelima, koja su manja, krhkija i nježnija od naših. Shvatila sam tog časa zašto smo, govoreći o tijelu i baveći se njime, radili predstavu o jeziku. Priča o jeziku publici je već bliža i tu već pretpostavljamo da uviđamo neke razlike između toga kako Francuzi tretiraju jezik, a kako mi. Ono što ostaje za zaključiti u takvoj vrsti ogoljelog teatra, gdje sve što postoji na sceni počiva na tvojoj osobnosti i tvojoj tankoćutnosti ili, pak, cinizmu i dubokoj povrijeđenosti, jest da je sasvim legitimno što se nekom kritičaru Stan i Audrey više sviđaju, a drugima smo uvjerljiviji Gogo i ja. To ne znači da je netko u toj priči bolji ili lošiji glumac, nego su im oni ili mi bliže osobnosti, s kojima su se bolje poistovjetili. Pascal nije od nas ni u jednom trenu tražio da radimo nešto što ne izlazi organski iz nas. Koliko nas je ova predstava ogolila i koliko u njoj ni sekundu nemamo mogućnosti skrivanja i bijega, toliko nas je i zaštitila od tih debilnih usporedbi jer se, jednostavno rečeno, ne radi ni o kakvim ulogama ili interpretacijama, nego o nama, onakvima kakvi jesmo.
Ako već uspoređujemo, kako vam je bilo raditi s Rambertom?
Pascal je veliki redatelj, to ti je jasno čim progovori. Imala sam nevjerojatan respekt i posvećenost projektu. S druge strane, nikada nisam srela toliko nježnog i uviđavnog redatelja, koji toliko cijeni glumca.
U predstavi je riječ o vječnoj temi – ljubavi: o prekidu odnosa, rastanku, odlasku u ništavilo. Koliko je za takve uloge potrebno neko životno iskustvo? I koliko je predstava realna?
Ovdje sve počiva na vlastitom iskustvu i to je u ovoj predstavi jasno od početka. Za mene, i ostale uloge počivaju na mom vlastitom iskustvu. Mislim da je to jedino s čim glumac istinski može i mora raditi. Zato se glumcem i postaje tek kada se debelo ostari.
Smatrate li da je bitnije danas govoriti o ljubavi nego o politici?
Za mene je govoriti o politici u kazalištu smiješno i dosadno. Ne nedostaje nama političkih sloboda, toga imamo napretek, nama nedostaje osobna sloboda. Postali smo prestrašeni robovi sami u sebi. Ako kazalište još tretiramo kao prostor slobode, onda se ono danas treba pitati gdje je čovjek, postoji li ljubav, jesmo li sposobni biti slobodni u sebi, što je sreća, može li nas išta više iznenaditi, povrijediti…
Lova će doći
S osamnaest ste godina pokušali upisati Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, ali i Akademiju novog plesa u Rotterdamu. Gluma i ples su dva različita medija, ali imaju veoma puno sličnosti. Je li vam žao što ste odustali od plesa? Negdje sam pročitao da ste zbog kupnje polovnih cipela većih brojeva uništili noge i kralježnicu?
Žao mi je zbog plesa. Ples je za mene zabava i rekreacija, a htjela sam upisati ples jer mi je ADU tada izgledala preturobno. No, ponekad je dobro kada ti financijski okviri ne dopuštaju izbor, s vremenom se pokazalo da sam dramska glumica i da bih se ovakva krakata dosta loše provela u neverbalnom svijetu pokreta. Za mene je jezik možda najveća inspiracija. Obožavam literaturu na sceni, tekstove poetske, lude, suvremene, svevremene, genijalne…
Stasali ste u &TD-u, a i danas puno radite u kazalištu: je li vam ono postalo trajnim opredjeljenjem u odnosu na film?
Naravno da je trajno, ja sam u kazalištu svaki dan, a na filmu jedva jednom godišnje. Bilo bi dosta tužno da ovisim o filmu, ali u posljednje me vrijeme film sve više zanima. Nažalost, način na koji me zanima ne sluti ni na kakvu zaradu, ali možda je to dobro. Lova ionako nije pravilno raspoređena. Ona uvijek dođe bez veze, a kada stvarno radiš, nikada je nema. Moram priznati da to s lovom baš nisam skužila.
Što danas znači baviti se profesionalno glumom u Hrvatskoj, u egzistencijalnom i umjetničkom smislu?
Kako za koga. Posljednjih nekoliko godina radim zajebane projekte i igram zahtjevne uloge i sve mi se s poslom posložilo kako sam samo mogla sanjati, a love nema. Kada sam radila pizdarije, love je bilo u ladici, samo smo vadili iz te čarobne ladice. Jedino što sam uspjela shvatiti jest da se ne trebam uzrujavati, da će lova doći kada se najmanje nadam i da s njom i bez nje imam ista neriješena pitanja sama sa sobom.
Ograničava li vas gluma, u smislu da se želite izražavati i na drugi način? Uspješan film “Marijine” jedan su vaš potpuno drukčiji projekt. Pripremate li neki novi projekt?
Sa svojom producenticom Zdenkom Gold pripremam jedan veliki i jedan mali projekt; mali bismo trebale realizirati do kraja godine. To me sve jako veseli, tako da se uskoro vidimo u kinu!
Tekst je pereuzet iz Novossti
