Književnici iz Republike Srpske oštro su reagovali na vijest da je nagrada “Kočićevo pero” za jesen 2012. pripala Borisu Dežuloviću za knjigu “Diego Armando i sedam patuljaka” u izdanju “Jutarnjeg lista” iz Zagreba. Javlja, a ko bi drugi do ,,Glas Srpske“.
Koji književnici? Pa, evo na primjer predsjednik Udruženja književnika RS, Zoran Kostić. Svi ste čuli za Zorana Kostića, NIN-ovca, Nobelovca, Pulicerovog laureta... Čovjeka do čijeg se književnog rada drži od Čilea do Kamčatke. Šta? A, niste čuli? Pa ko vam je kriv što se ne bavitie poetikom i prozom Republike Srpske, nego čitate tamo neke Dežuloviće. Elem, šalu na stranu, dotični anonimus je rekao, pazite sad:
"Nisam čuo za ime Borisa Dežulovića. Ponavlja se taj apsurd Zadužbine 'Petar Kočić' da nagrađuju prvog od minornih pisaca i pisce koji ne pripadaju srpskoj književnosti. I po jednom i po drugom principu iznevjeren je princip Kočića, simbol i značenje Kočića i Kočićevog djela. To se iz godine u godinu ponavlja"
Tako iz izjave dotičnog Kostića saznajemo da je potpuno neinformisan ili se pravi da je neinformisan, što je u ovom momentu nebitno. Saznajemo i da je ,,Kočićevo pero”, nagrada koja je rezervisana za “velikoserpske pisce i njihove jatake”. I saznajemo da se to iz godine u godinu ponavlja. Napomene radi, istu nagradu je dobila i Ivana Simić Bodrožić za “Hotel ’Zagorje”. To valjda u izjavi svrbi narečenog Kostića.
E, pa nećemo tako kolege!
Vidite, uporno sam izbjegavao da pišem o književnosti u RS, iz jednog jedinog razloga-da poštedim krepano živinče nekrofilskih muka. A, sad moram koju i o ovoj..hm..djelatnosti. Ne pada mi na pamet da branim lik i djelo Borisa Dežulovića-zna on to bolje od mene.
Elem, književnost u RS, ako postoji, a postoji taman kao drekavac, je opskurno-kafansko-burazersko-neinventivna skribomanija koja samodovoljno čami u gepeku Republike Srpske i ,,prezrena i gladna kao pas” čeka da im vlastela tu i tamo baci kakvu kosku. Objektivno i zaista bez zle namjere, ko je čuo za dotičnog Kostića i kamarilu njemu sličnih ,,pisaca”? Niko, osim članova njihovih porodica i par penzionera koji svoju zlatnu životnu jesen krate po otužnim književnim (samo)promocijama.
Književni opus ovih ,,velikana” pisane riječi može dobaciti do domova kulture u Han Pijesku, Sokocu, Kozarskoj Dubici, a i to ako se namakne koja parica iz budžeta za Udruženje književnika. Ti i takvi se počesto žale kako nemaju ,,materijalnih sredstava” , kako država ne ulaže u kulturu i slično. Ono, jeste da je Dodiku i kamarili stalo do kulture kao do preklanjskog snijega (dovoljno je poslušati samo Dodikov govor na Kočićevom zboru, gdje ga gospar niti jednom jedinom riječju nije pomenuo), ali isto tako, treba reći da književnost i književnici koji navodnu nisu čuli za Dežulovića ne vrijede ni koliko crno ispod noktiju.
Ruku na onu stvar, njihovo pisanje graniči sa trećerazrednim uradcima palanačkih pisaca iz Srbije u prvoj polovini 19. vijeka. Tu još uvijek vlada heroika i poetika nacionalnog romantičarskog šarma, koju su razne Noge, Đoge & comp. u sadejstvu sa Ćosićem i ratnohuškačkom rajom izdigle na nivo tako poželjne državne nacionalističke književnosti u devedesetim. A, gdje je počelo tu je i stalo.
Tako imamo blagoglagoljivo spajanje rečenica u nadrealnom epsko-lirskom amalgamu koji je sam sebi svrha. Pa, pogledajte zaboga, ti skribomani pišu za sebe i svoja udruženja. Ko i kada je kupio ili nedajbože pročitao bilo kakav uradak prvog čovjeka Udruženja književnika i njegovih pulena? Samo onaj koji je morao. A za takve ne znam.
Plastično rečeno, to je grupa ublehaša, koja je čak na nekoj podsvjesnoj razini svjesna svoje nebitnosti i sve što mogu je naprđivanje i polumahalaško sujetno prebacivanje i optuživanje svijeta i vasione za neke samo njima znane književne nepravde.
Eto, danas je nepravda što je Boris Dežulović, anonimus, koga znaju svi na Balkanu i jedan od najboljih kolumnista na tom istom Balkanu dobio ,,Kočićevo pero” za knjigu “Diego Armando i sedam patuljaka”.
Borise, fašisto!
Nego ima tu još jedna stvar. A, to je nevjerovatno jedinstvo udesno svrnutih malograđanskih mozgova. Tako je taj isti Dežulović postao persona non grata u Federaciji samo zato što je napisao tri kartice novinarske kolumne radnog naziva „Kako je Mustafa ef. Grinch ukrao Bajram“
Boris Dežulović se tako prometnuo u „fašisoidnog nacionalistu i lažnog liberala“, „poglavnikovu podrepnu muhu“ i slične zamlate.
Diglo se i mlado i staro, i oni što klanjaju i oni što slavu slave, da određuju šta bi bila pravična kazna za Borisa Dežulovića i njegovo pisanje.
Toliko o anonimnosti Dežulovićevoj.
E, sad da se vratim na početak teksta gdje zaista anonimni Kostić veli da nije čuo za Dežulovića. Ako nije čuo, onda je izrazito nenačitana i neobaviještena osoba, što za jednog književnika, složićete se, ne priliči. Zapravo ne biva. O čemu piše taj Kostić ako ništa ne čita? Ili, što bi duhoviti Mate Lovrak nekoć rekao-pročitam tu i tamo samoga sebe.
Za Lovraka se može reći da je duhoviti jer ga je cijela bivša država u mladosti čitala. Za Kostića je to već stvar dijagnoze.
Ima u ovom lokal egomanijakalnom kupusištu još jedna zanimljiva stvar. Tekst iz ,,Glasa Srpske” nosi naziv-Iznevjeren princip Kočića i značenje Kočićevog djela. Pitanje za kraj : “Da li gospoda koja uređuju ovaj bilten znaju šta je princip Kočića i njegovog djela?” Bojim se ne da ne znaju, nego da im princip i Kočić nisu ni u kičmenoj moždini.
Zar je Kočićev princip izigravati autistične samodovoljne provincijalne persone koje same sebe nazivaju piscima? E, ako jeste, dobro je što je iznevjeren takav princip.
Ali čisti sumnjam da je išta iznevjereno. Jer, o nagradi “Kočićevo pero” odlučivao je žiri, koji su činili književnici Vida Ognjenović, Miljenko Jergović i Nikola Vukolić, a odluka je donesena jednoglasno.
Vida Ognjenović i Miljenko Jergović su očevidno poznatiji i čitaniji pisci od ovih potonjih. Zapravo, oni su pisci. Ovo Udruženje i puleni nema puno veze sa ozbiljnom književnošću. Biće da se mnogo tom Udruženju zamjerio treći član žirija, Nikola Vukolić.
Biće da je u pitanju još jedan čaršijski spisateljski chickfight, a Dežulović je tek kolateralna šteta.
Šta god je na stvari, narečeni Vukolić je u ovoj rundi pobijedio ladno izjavivši: ,,Mogu samo da kažem da su kod nas i djeca čula za Borisa Dežulovića”. Kratko i jebitačno.
Čitaćemo mi još Borisa i smijati se njegovom oporom humoru kojim šamara realnost i sve oko sebe.
A, što se tiče Udruženja književnika RS, na te, nikom potrebne, opskurnjake neću sigurno više trošiti tastaturu.
