Ali, prije bilo kakve konačne odluke, trebalo bi dobro promisliti, staviti na papir i izračunati šta se dugoročno isplati. Odlučila sam da strpljivo tragam za povoljnim dvosobnim stanom.
Naravno, bilo bi lijepo odmah kupiti dvosoban stan, ali ni ja, ni moj partner, nemamo oko 100.000 KM. Nijedna nekretnina nikoga od nas dvoje ne čeka u nasljedstvo, pa moram početi tražiti druge načine rješavanja stambenog prostora. Ruku na srce, tridesetak godina, koliko imam, pravo je vrijeme za zasnivanje porodice. Istoj je potreban porodični dom, dnevna, spavaća ili dječija soba, a dobro će doći i kuhinja i kupatilo.
POTRAGA ZA STANOM
Prvo informisanje putem medija govori da moram računati da je za kvadratni metar stana u Banjaluci potrebno izdvojiti od 1.400 do 2.500 KM. Cijena zavisi od lokacije, kao i od kvaliteta gradnje, pa kvadrat stana koji se nalazi u starijoj zgradi iznosi od 1.400 do 1.700 KM, a cijena u novim zgradama kreće se od 2.000 do 2.500 KM.
Nakon informisanja o prosječnoj cijeni kvadrata stana, slijedi dugotrajno zvanje i obilaženje stanova da bih našla neki koji mi se dopada. Ovdje se morate naoružati strpljenjem i voljom za obilaženje i pregovaranje sa ljudima različitih karaktera i temperamenata. Jer, svako ko prodaje stan želio bi da nešto zaradi, a oni koji kupuju nastoje da što manje plate.
Vidjela sam da se u banjalučkom naselju Starčevica nudi nov, jednoiposoban stan od 54 kvadrata, po cijeni od 110.000 KM. Naravno, veličina stana nije ona koju sam zamislila, a već me i cijena istog poprilično šokirala. Naivno sam pomislila da bih se mogla uklopiti u 100.000 KM, a u to sam potajno uključila i namještanje stana. (Primijeti se da se do sada nisam bavila ovim problemom i tek sad vidim kako je bilo mojim prijateljima i rodbini kada su radili na rješavanju svog stambenog pitanja.) Iako volim da pješačim i vozim bicikl, tokom hladnijih i kišnih dana morala bih da koristim automobil ili gradski prevoz, što predstavlja dodatne troškove, pa bih zbog toga prije izabrala dio grada u kojem ne moram da razmišljam o prevozu.
U nekadašnjem banjalučkom naselju Ante Jakića, danas Sime Matavulja, naišla sam na zanimljivu ponudu. Dvosoban stan se nudi po cijeni od 132.000 KM. Nije riječ o novogradnji, ali je na sjajnoj lokaciji, ne moram da koristim prevoz, a i veličina mi odgovara. Ali gdje da nađem 132.000 KM, a još mi treba bar 15 za opremanje i kupovinu namještaja, odnosno da zaokružim na 150.000 KM? Odustajem!
U Žutim zgradama na Petrićevcu prodaje se dvosoban stan po cijeni od 90.000 KM, a ova ponuda mi je finansijski nešto prihvatljivija, iako, naravno, na računu nemam ušteđevine ni pet odsto od te cijene.
Ovaj dio grada, takođe, zbog svoje lokacije, podrazumijeva korištenje prevoza. Iz razgovora sa poznanikom koji živi u tom naselju saznajem da on izdvaja 30 KM sedmično za gorivo, samo za odlazak do centra na posao i dolazak kući sa posla. To je 1.440 KM godišnje ili za 35 godina 36.000 KM. U ovom trenutku ne računam registracije i povremene popravke automobila i ne spominjem muku oko pronalaska besplatnog parkinga, jer jedan sat parkinga u centru Banjaluke košta 0,50 ili 1 KM.
Ukoliko bih odlučila da koristim gradski prevoz, mjesečna karta košta oko 36 KM. Godišnji gradski prevoz bi me izašao 432 KM, a za 25 godina korištenja ovog prevoza, sa nadom da neće dolaziti do povećanja cijene ove usluge, morala bih izdvojiti 10.800 KM.
Bez obzira na stavku o prevozu, pokušaću svoj proračun zaokružiti na 110.000 KM, pa ću vidjeti gdje će me računica odvesti.
KREDIT OD 110.000 KM
Prvo razmišljanje me, naravno, navodi na dizanje kredita, kupovinu i namještanje stana po mom ukusu u jednom od banjalučkih naselja. Ali i ovdje postoji problem. Podizanje stambenih kredita, nigdje na svijetu, pa ni u BiH, nije povlastica svakoga. To mogu uraditi samo oni koji su stalno zaposleni, koji imaju primanja mnogo veća od našeg prosjeka, koji je oko 830 KM. Posao koji radim donosi mi primanja malo veća od prosjeka, ali nisam sigurna, za razliku od onih koji su na budžetskim jaslama, da će takva situacija biti i u narednih 20 ili 30 godina, pa odlazak do banke moram još malo prolongirati.
No, bez obzira na moje lično odlaganje dizanja kredita, promišljam, informišem se i guglam malo o njemu. Odlazim na internet stranice nekih većih banki u gradu i tu nalazim podatke o kreditima.
U Hipo banci kažu da nude kredit za kupovinu, izgradnju, rekonstrukciju i dogradnju stambenog prostora do 150.000 EUR (293.374,50 KM), sa rokom otplate do 25 godina. U detaljnijim informacijama o kreditu ističu da se ovaj kredit otplaćuje od 5 do 25 godina u iznosu do 146.687,25 KM (75.000,00EUR) ukoliko su primanja ispod iznosa 1.955,83KM (1.000EUR) i do 293.374,50KM (150.000EUR) uz valutnu klauzulu vezanu za euro.
Naravno, pri uzimanju kredita uvijek je aktuelno pitanje kamata. Tako je u Hipo banci nominalna kamatna stopa godišnja, promjenljiva i za ovaj kredit iznosi: 7,50 odsto (12 M EURIBOR 2% + kamatna marža od 5,50 %) za one koji su u statusu klijenta, a one koji su u statusu ostalih klijenata očekuje kamata od 7,89 odsto (12 M EURIBOR 2% + kamatna marža od 5,25%).
Trebalo bi se sad baciti na računanje. Naravno, potražila sam pomoć ekonomiste: Mjesečna rata za kredit od 110.000 KM koji bi se otplaćivao 25 godina iznosila bi: 812, 89 KM. Za 25 godina otplaćivanja ovog kredita, banci bih isplatila 243.867 KM.
Raiffeisen Banka nudi Flexi Stambeni kredit koji se odnosi na kupovinu i adaptaciju stana. Korisnik kredita može biti svako fizičko lice koje je državljanin BiH, kreditno sposobno, sa redovnim mjesečnim primanjima. Iznos kredita koji se može uzeti je od 5.000 KM do 300.000 KM, a rok otplate je do 25 godina, uz kamatnu stopu već od 6,39 odsto (EKS 6,63%).
Opet računanje: Mjesečna rata za kredit od 110.000 KM koji bi se otplaćivao 25 godina iznosila bi: 735, 18 KM. Da bih isplatila ovaj kredit za 25 godina, banci bih dala 220, 554 KM.
Da sad ne navodim podatke od ostalih banaka, sve se one kreću u više-manje sličnim okvirima, a opštepoznato je da je cilj banke zarada, zarada upravo na kamatnim stopama koje nude ljudima koji nisu u prilici da “keširaju” novac kad im je najpotrebnije. U svakom slučaju, banci bih morala isplatiti duplo, pa čak i više novca od onog koji mi je potreban za stan. Nisam sigurna da je to ekonomski najisplativija odluka.
Ekonomista sa kojim sam razgovarala rekao mi je da je kredit rizik. Ukoliko nisam sigurna da ću moći da vraćam taj kredit, ja ili neko meni blizak, da ga i ne dižem, jer banke nisu socijalne ustanove, one nam ne opraštaju dug ako nemamo novac ili ga zbog nesreće ili bolesti moramo usmjeriti na drugu stranu.
PODSTANARSTVO
Mnogi moji prijatelji su odlučili da jedan period svog života budu podstanari, pa sam se i ja zatekla u tom razmišljanju. Nadam se da se u ovom gradu mogu naći povoljni i uslovni stanovi za iznajmljivanje. Odmah na početku odustajem od straćara, šupa i ostalih pomoćnih prostora koji se širom grada (bezobrazno) iznajmljuju. Kao studentkinja, išla sam sa svojim prijateljama u razgledanje stanova za iznajmljivanje i nagledala sam se svega. U obzir dolazi jedino stan u zgradi, jer tako ne moram da brinem o grijanju tokom zimskih dana.
Profesionalna deformacija me tjera da prvo pogledam šta kažu mediji. U njima stoji da se dvosobni stanovi u Banjaluci mogu naći od 200 do 450 KM. Uzimam telefon u ruke, listam oglase, zovem prijatelje da pitam znaju li nekog ko iznamljuje stan. Gledam ponude agencija. Strpljiva sam, jer znam da me čeka težak posao u narednim danima, a najteže mi pada komunikacija sa različitim ljudima, jedan od stanodavaca je neraspložen, neko mi priča o svojim problemima, treći okoliša oko podataka koja tražim ...
Na terenu nailazim na razne kontradiktornosti. Jednosoban, kako kaže vlasnik “ekstra” namješten stan u centru Banjaluke izdaje se za 600 KM. Ukoliko bih u ovom stanu živjela 25 godina, najam bi za to vrijeme platila 180.000 KM. Iako je lokacija primamljiva i ne moram da razmišljam o namještaju, jer mi je vlasnik obećao i nove anatomske dušeke, ipak odustajem od ovog stana.
U naselju Ante Jakića/Sime Matavulja, nalazim dvosoban stan po cijeni od 450 KM. U ovom naselju sam naišla na zanimljiv, ali preskup stan koji se prodaje, pa me zanima kakva je situacija sa iznajmljivanjem. Vlasnik mi kaže da izdaje kompletno namješten dvoiposoban stan. Stan, kaže, ima novu veš mašinu, televizor u svakoj sobi i svu bijelu tehniku. Ali, pitanje je da li mi taj namještaj odgovara, ukoliko bih tu provela više vremena, sigurna sam da bih morala nešto promijeniti, jer mi se ne sviđa pomisao da koristim namještaj koji nije po mom ukusu i da budem okružena bojama koje mi ne odgovaraju.
Računica je i ovdje jasna, ukoliko bih bila podstanar 25 godina i za najam plaćala 450 KM mjesečno, to bi na kraju izašlo 135.000 KM.
Opet me put odveo na Petrićevac. Tu sam našla nešto povoljniji stan od 350 KM. Vlasnik stana mi govori da je najam jako povoljan i da je stan namješten. Kaže da ima kablovsku, internet, parking mjesto i centralno grijanje. Ovdje je računica povoljnija od prethodna dva primjera i za stanovanje u ovom stanu u narednih 25 godina platila bih 105.000 KM.
Najpovoljniji stan sam našla u Rosuljama. Riječ je o dvosobnom stanu u stambenoj zgradi koji se izdaje za 300 KM. Dvadesetpetogodišnji život u ovom stanu koštao bi me oko 90.000 KM.
Sve podstanarske lokacije koje sam našla, osim one na Petrićevcu, nalaze se u naseljima u kojima mogu pješke da obavljam svoje dnevne obaveze i to mi je dodatno olakšanje.
Već spomenuti prijatelji koji su bili podstanari nose dobra iskustva ovog načina života, ali su i oni poslije nekoliko godina podstanarstva izabrali druge načine rješavanja stambenog pitanja. Neki su digli kredite, jer su u međuvremenu našli bolje plaćene i sigurnije poslove, a drugi su se odlučili na zajednicu, život sa partnerom u roditeljskom domu.
DILEMA
Nalazim se u dilemi. Ukoliko bih bila podstanar, za novac koji otplaćujem banci mogla bih cijeli život biti podstanar, mijenjati stanove i biti slobodna u smislu trenutnog odlaska iz ovog grada. Sa druge stane, prisutna je činjenica da novcem koji dajem vlasniku stana ne dobija ništa za sigurniju budućnost, jer nisam sigurna da li ću kao penzioner imati dovoljno novca za takav način života. Ali ukoliko bih podigla kredit, niko mi ne garantuje da ću u narednih 25 godina moći izdvajati najmanje 700 KM za kredit, koje na mjesečnom nivou moram imati, ne računajući druge troškove poput režija, hrane, odmora ili iznenadne bolesti.
I da mogu sutra da dignem kredit, nisam sigurna da li bih to učinila, jer nisam isključila mogućnost da u budućnosti odem u neku drugu državu gdje bih pokušala da živim. Kredit bi me dodatno vezao za Banjaluku, a podstanarski život, plaćanje svog mira i tišine godišnje iznosi od 3.600 KM ili više.
Oni koji su vezani za kredite svjesni su činjenice da izdvajaju za nešto što će nekad biti njihovo (što će moći ostaviti u nasljedstvo jednom djetetu, a drugo će vjerovatno biti u situaciji u kojoj sam sad ja) i iako je situacija ekonomski nestabilna ipak se odlučuju na taj korak, jer davno su prošla vremena kada se stan dobijao od države ili firme.
Upoređujući podatke koje sam dobila o kreditima i cijenama podstanarskih stanova, u ovom trenutku ipak sam odlučila da ne razmišljam o budućnosti i da budem postanar. Naći ću stan u centru Banjaluke ili u nekom bližem naselju da ne moram da razmišljam o prevozu. A bolji poznavaoci tržišta tvrde da će u narednoj godini doći do pada cijena nekretnina i da bih možda trebala jedno vrijeme sačekati sa kupovinom iste.
Rizik koji nosi kredit u ovom trenutku zaista ne bih mogla podnijeti. Čak i oni koji rade poslove u državnoj administraciji od januara će se morati suočiti sa smanjenjem plata za 10 odsto, a niko ne garantuje da će novca za isplatu plata uvijek biti, jer u društvu u kojem živimo izvjesna je jedino teška ekonomska situacija, koja će naredne godine, kako stvari stoje, biti još teža, kako svima drugima, tako i meni.
