Franjo Komarica : Hvala vam za ovaj razgovor i za ovo pitanje. Hvala Vam za vašu nakanu da zajednički analiziramo trenutnu situaciju u zemlji koju zovemo domovina Bosna i Hercegovina, da li je ima ili nema. U mnogim glavama i željama je ima, nažalost u mnogim segmentima života nje nema dovoljno.
Normalno je za svakog normalnog čovjeka da pripada svojoj domovini i svom rodnom kraju, jednoj konkretnoj državi. A rodni kraj je za svakog čovjeka najsvetije mjesto i normalno je da svaki čovjek čezne za svojim rodnim krajem.
BiH nije samo geografski pojam već je ona domovina za sve ljude koji se na njoj rađaju. Kako god da se ona zvala, Bosna i Hercegovina u sastavu neke druge države, konfederacije monarhije, kakogod, ona mora biti u stanju zaštititi i afirmirati svoje stanovnike. BiH je je već 15 godina međunarodno priznata država ali ona, nažalost, još uvijek nije u stanju zbrinuti sve svoje stanovnike niti dati do znanja svim onima koji ju nose u srcu, jer su iz nje potekli, da je ona stvarno njihova mati. Drugim riječima, nije se omogućilo Bosni i Hercegovini da postoji kao normalna država.
Malo bih suzio vaše pitanje „Ima li BiH“ na konkretno populaciju Hrvata, kojoj pripadam, u mome rodnom gradu Banjaluci i njenoj okolini, onda nažalost tu nema Bosne i Hercegovine jer nema toga naroda. Jedan autohtoni narod ovdje ne postoji više. Jedva pet posto od onoga broja koji je bio 91. godine i izbijanja rata. Bosna i Hercegovina je jedva što uradila za taj narod koji je autohtoni narod i bez kojeg nema Bosne i Hercegovine. To je ono što je zabrinjavajuće.
Ne možemo a ne upitati onog ko ovom zemljom upravlja zašto je to tako i zašto njome tako upravlja, zašto stanovnike BiH ne smatra ljudima. Prema svim međunarodnom pravu i ugovorima, prema povelji o ljudskim pravima, svaki čovjek ima pravo na temeljna ljudska prava i slobodne, na građanska prava i slobode. Zašto stanovnici BiH nemaju to pravo? Ne samo Hrvati, jednako tako i druga dva konstitutivna naroda kojih u mnogim dijelovima BiH nema. Drugim riječima, zašto BiH ne funkcionira kao država?
Napraviću jednu opservaciju : tijekom rata su mi mnogi dolazili i jadali su mi se : nas, biskupe tjeraju iz preduzeća pa i kuća..došao je red i na moju pokojnu majku kojoj je došao predstavnik grada i upitao je: „jesi li ti biskupova mater, imaš 15 minuta da napustiš kuću ili ćemo te ubiti.“ „Pobogu dijete pa kud ću ja, ovo je moja kuća“. „Nije ovo tvoja kuća, ovo je Velika Srbija „. Ona mu je rekla : „Pa ja sam Velika Srbija, kad sam se rodila, ovo je bila velika Austrija, države dolaze i prolaze, šta to mene briga.Ja poštujem državu a kakva je to država koja ne poštuje mene? “
Sve su moje majke, ne samo moja majka, i Srpkinje i Bošnjakinje i ateistkinje, Židovke, sve one kojima je sila jačega oduzela pravo da budu ljudi. A meni su mnogi predstavnici međunarodne zajednice, koji o sebi imaju mišljenje kako su oni civilizirani, kazali kako misle da mi nismo ljudi. To je bolno, sramotno i nedopustivo za početak 21. stoljeća u našoj Europi.
Jedna velika hipokrizija vlada u njoj pogotovo kada se zna da je međunarodni faktor ključni igrač i u ovoj našoj tragediji a koji su mogli i morali zaustaviti, a nisu.
Bosne i Hercegovine će biti onoliko koliko ovdje bude odlučnih stanovnika, koji su rođeni u Bosni i Hercegovini, da budu vjerodostojni. Da ne budu robovi zakona jačega a to počinje od svakog pojedinca, od vas, od mene...
Ako svi kažu da nema BiH, a ja kažem da ima, onda će je za mene i biti.
Cijeli ste rat proveli u BiH, u Banjaluci, bili ste hapšeni, maltretirani, privođeni, prijećeno Vam je smrću...Imali ste priliku da odete a ostali ste. Mnogi ne znaju da ste i tokom rata izlazili iz Banjaluke ali ste se uvijek vratili. Poslije rata ste aktivno zagovarali povratak, zagovarate ga i dan danas, ali često u Vašim izlaganjima čujemo i kritike na račun Vaših sunarodnjaka koji ne žele da se vrate, kritikujete i međunarodnu zajednicu. Izabrali ste put kojim se rijeđe ide, put borbe. Kad pogledate na sve to, da li Vam se sve to isplati?
Meni je samo po sebi razumljivo i uzimam to kao svoj neupitan zadatak da prije nego što bilo šta očekujem od drugih da to svojim primjerom pokažem, da budem vjerodostojan.
Spominjete moje odlaske i povratke u Banjaluku tijekom rata, i bilo je doista dramatično ali ja se ne želim vraćati u prošlost, želim gledati naprijed, jer prošlost ne možemo vratiti ali budućnost možemo izgrađivati.
Ja sam smatrao svojom dužnošću da stanem u obranu čovjeka koji mora imati pravo na sva temeljna ljudska prava i slobode, među kojima je tako neupitno pravo na vlastiti dom i vlastiti identitet, na rodno mjesto, dom, na svoje ime i prezime, vjeru....
Izgoniti ljude iz Banjaluke, izgoniti ljude iz Sarajeva, iz Bosne i Hercegovine jeste zločin po međunarodnom pravu, i dakako teški grijeh pred Bogom. Pa kakav bi ja to bio propovjednik Božije riječi ako bi ja odobravao zločin? Moja dužnost je bila, da u razgovorima ali i svojim javnim nastupima, stanem u obranu obespravljenih i u obranu istine, jer istina je bila obespravljena, pogažena. Laž je proglašena za istinu, nepravda za pravdu. Baš zato nisam smio popustiti, niti mi je palo napamet popustiti. To je bilo jače od mene.
Pomenuli ste kako često prigovaram ali ja i prozivam međunarodne predstavnike i pitam ih zašto su neiskreni, zašto primjenjuju različite aršine kada je u pitanju uvažavanje svakog naroda i pojedinca, zašto, kroz razne programe, nisu davali svim narodima pomoć, zašto stoji za povratak Srba u Federaciju toliko Eura, zašto za povratak Bošnjaka u Republiku Srpsku stoji opet toliko i toliko Eura, a samo jedna rečenica stoji na kraju : Povratak Hrvata ne postoji. Neće biti poželjne Bosne i Hercegovine bez trećeg naroda, to je svima jasno. Tu su krivi i Hrvati koji su poklekli kao da nemaju kičme, kao da neko drugi treba njima spremiti postelju da oni legnu. Ispada da jedino bosanski Hrvati nemaju kičme i da su dali svoju glavu da im neko drugi nosi zato što je jedan hrvatski političar rekao: nemaju Hrvati šta tražiti u Banjaluci, u Republici Srpskoj i da mu svi Hrvati moraju zapljeskati tom svom Hrvatu. Otkud tom hrvatskom političaru pravo da tako govori.
Ja sam u State Departmentu, davne 96. i 97. godine slušao čovjeka koji kaže: Ja sam, biskupe, o Vama odlučivao hoće li tamo biti mir ili rat. Ja sam rekao rat i bio je rat, sad sam rekao mir i mora biti mir. Ja sam mu rekao : „Ekselencijo, o ovom prvom ne možemo diskutirati jer se dogodio a ovom drugom moramo razgovarati“.
Ima mira i u groblju, u grobovima, ali mi nismo mrtvaci. Mi smo živi ljudi. Ima mira i među robovima ali mi ne želimo biti roblje.
Mi moramo omogućiti radostan mir, mir utemeljen na istini, na maksimalno utemeljoj istini, na maksimalno provodivoj pravdi ali ciljano forsirajući ljude koji u sebi imaju dovoljno energije da rade na praštanju, na pomirenju, na međusobnom uvažavanju, na naglašavanju onoga što nam je zajedničko a toga je nemjerljivo više od onoga što nas razlikuje. Među rođenom braćom ima razlike a kamoli među susjedima.
Pomenuli ste nekoliko puta vjerodostojnost. Nekako u javnom prostoru BiH je neko pravilo, i u ratu ali i sad, da mnogo lakše primjetimo nepravdu koja se desila nama nego onu nepravdu koju smo mi činili drugima. Kada pričamo o religiji, osnovni postulati u religijskim knjigama su poruke mira, ljubavi, razumijevanja. Kada pogledamo u stvarnosti, mnogo bolje se u tumačenju BiH razumiju ljudi u kritičnim područjima u BiH, tamo gdje su manjine. Saznali smo, u razgovoru sa Vladikom bihaćko-petrovačkim Hrizostomom, da on ima odlučnu komunikaciju i sa Vama i sa drugim sveštenicima te da se mnogo bolje razumijete nego u onim centrima gdje kao pripadnici većine ne primjetite probleme koji se dešavaju. Kako pokušati ubaciti religijska razmišljanja u svakodnevni život?
Imate pravo, znate, narod kaže „sit gladnom ne vjeruje“. Jedan od ključeva za bravu budućnosti se sastoji u ispravnom stavu većine prema manjini, ma gdje to bilo. Ako se većina uspije samokritički i pozitivno postaviti prema manjini, onda ćemo dobiti manjinu na svojoj strani. Manjina je uvijek u poziciji da se brani, da bude uplašena, da se boji za vlastito samoizražavanje. Zato je uvijek napregnuta, i bori se za životni prostor. Ljudi koji u sličnim pozicijama će se uvijek lakše sporazumijeti.
Ne treba se čuditi da i među nama vjerujućima nažalost ima premalo energije za konstruktivnm, za zajedničkim zbližavanjem sa drugima i drugačijima.Pitanje je naše nutrine koliko smo kao vjernici vjerodostojni.
Umjesto novih antagonizama trebamo stvarati nova povjerenja među sobom, radostan sam doista kad vidim kod običnih ljudi kako opet nalaze zajednički jezik i kako se susreću i kako se zbližavaju međusobno.U tome ja vidim da postoji ne samo Bosna nego i da postoji budućnost ovih naroda. Žao mi je što mnogi ključni ljudi nisu na istim valnim dužinama kao i ti obični ljudi.
Banjalučku biskupiju i pravoslavnu crkvu u Banjaluci fizički dijeli vrlo tanak zid, praktično ste komšije, nedaleko se obnavljaju i džamije. U vrlo malom prostoru na par minuta hoda, u cijeloj Bosni i Hercegovini imate bogomolje raznih vjerskih zajednica. To je jedan od rijetkih primjera u Evropi i svijetu koji pokazuje kako su se vjerske zajednice prožimale, na ovaj ili onaj način, da su živjele zajedno. Stiče se utisak da su ti tanki zidovi često nepremostivi da je taj međureligijski dijalog zamro ili ga ima samo protokolarno. Po povratku iz Argentine je i sam Papa izjavio kako se sveštenici ne smiju baviti politikom, jer bi izgubili svoju autentičnost. Mi ovdje u BiH često vidim da vjerski službenici često šalju političke poruke....
Kada su u pitanju međureligijski susreti, mi smo ovdje imali mnoge susrete, i prije rata i za vrijeme rata. Meni nije poznato koliko su se vjerski službenici međusobno susretali u drugom svjetskom ratu.
To se nastavilo i dalje, nažalost u manjem broju. Mi smo se susretali od rata evo 8 ili 9 puta na razini cijele Bosne i Hercegovine, nažalost mediji to ne prikazuju. Mi smo davali zajedničke izjave i međusobno si praštali. Ali mediji i političari to nisu pozitivno valorizirali. Imao sam susrete i sa gospodinom banjalučkim muftijom, i prošlim, i ovim sadašnjim. Ja sam predlagao da zajednički pokrenemo neke stvari prije svega socijalne naravi, jer mladež nam srlja u maglu. Nisam naišao na razumijevanje.
Na vaše spominjanje Pape i Papinih riječi, treba razlikovati što je službena politika a što je briga za čovjeka a zapravo politika je briga za čovjeka. Mene Papa, ni prijašnji ni sadašnji, ne trebaju kuditi što sam ja upravnu zgradu Banjalučke biskupije stavio na raspolaganje gradu i cijeloj regiji. Preko 200 000 Banjalučana i okolnih ljudi je ovdje besplatno dobilo ne samo liječnički pregled nego i lijekove. To je politika, to je briga za konkretnog čovjeka, koji jedno vrijeme nije imao pravo da se razboli.
Ja u ovome ne želim ni najmanje ugroziti državu, ali sam smatrao svojom dužnošću da pomognem i ministru i gradonačelniku i entitetu znajući da oni itekako imaju puno posla. Smatrao sam, ne padajući mi napamet da preuzmem ulogu političara, da sam, sa jednim konkretnim segmentom, dužan pomoći svim konstruktivnim ljudima ovog grada da afirmiraju čovjeka.
Mi u ovoj zemlji trebamo biti zahvalni za ljude kao što ste Vi, koji propovijedaju drugačije, koji se izdižu iz opšte politike i ovog gliba u kojem se svi nalazimo a koji pokušavaju da stvari mijenjaju na bolje. Pitao bi Vas nešto što je možda banalno ali je dobro za sami kraj.Za nekih 10 godina ako bi se ponovo sreli, ovdje u Banjalučkoj biskupiji i ako bismo ponovo razgovarali o BiH i ima li je.Da li ste optimista, imate li nade da će stvari biti bolje?
Kao čovjek kršćanin, dakle eminentno čovjek nade, ne mogu nemati nade, to je uključeno u moj habitus, ali hoće li i koliko biti bolje, to ovisi o broju i vjerodostojnosti konstruktivaca u ovoj zemlji. Što više zdravih ćelija u jednom organizmu to je zdraviji organizam. Budućnost cijeloga svijeta pa i ove regije, ako hoćete, i ovog grada, neće ovisiti o snazi mišica odnosno konvencionalnom oružju već o duhovnoj snazi ljudi koji će biti akteri događanja. Što više bude ljudi koje će biti okrenuti prema životu, prema dobru, prema pozitivnom to će biti pozitivnije.Što više bude onih koji će biti protiv toga, oni će pobijeđivati. Budućnost će se odlučivati na duhovnoj razini, i Bosne i Hercegovine i cijele Evrope. Smatram svojom dužnošću da i dalje, svim silama i uma i srca, sa svojim suradnicima i svim ljudima dobre volje pokušam trasirati put nade, put optimizma, put konstruktivnosti za sve ljude moga grada i moje domovine, Bosne i Hercegovine.
