Antiutopija. Apokalipsa. Smrt i destrukcija. Postoje dva problema kada odlučite da napišete knjigu u ovom pravcu. Prvi je što ste prilično ograničeni onim što možete da opišete, jer iako ima bezbroj načina za okončanje svijeta (rat, bolest, napad vanzemaljaca, zombifikacija), ishod je manje-više uvijek isti: masovna glad, anarhija, dugogodišnja patnja i lagana smrt. Osim ako ne pišete neku crnu komediju (a bilo je i tih pokušaja), teško da će vaša knjiga da se razlikuje od ostalih po opštoj atmosferi i preovlađujućem raspoloženju.
Ali, za pisca je drugi problem mnogo više nedokučiv: žanr je prilično dobro pokriven, u posljednjih 100 godina nastalo je nekoliko remek-djela apokaliptične fikcije - pa i u posljednjih nekoliko hiljada, ako ćemo da idemo unazad sve do Epa o Gilgamešu. Kako da iskoračite iz njihove sjenke?
Ja nisam ni pokušavao. Dok sam pisao „Oblivion”, razmišljao sam o nekolicini pisaca koji su išli tom stazom prije mene. Na kraju krajeva, svako književno djelo je neka forma asimilacije. Nemoguće je da neki pisac ne bude pod uticajem onoga što je prethodno čitao u životu, zar ne? Evo koje knjige su ostavile najjači utisak na mene.
1. Kormak Makarti, „Put” (The Road), 2006.
Objavljena 2006, ovo je apoteoza apokaliptične fikcije koja je s pravom u vrhu mnogih sličnih lista. Ovo je prilično sumorna priča koju još sumornijom čini to što vam ne govori puno o svijetu koji opisuje. Nema objašnjenja šta se zaista desilo što je svelo planetu na prah i pepeo. Dvojica junaka, otac i sin, nemaju imena. Oni nose pištolj i dva metka... da ubiju jedan drugoga ako ih uhvate kanibali. Stil je sveden i poetičan. Kratka, moćna, nezaboravna knjiga.
2. Džon Vindam, „The Day of the Triffids”, 1951.
Mislim da djeca više ne čitaju ovo za lektiru, ali u moje vrijeme je bilo obavezno štivo. Kraj svijeta je izazvan meteorom od čijeg bljeska oslijepi svako ko ga vidi. Naš junak završava u bolnici, ali oči su mu bile vezane tako da je zadržao vid (sličan uvod je sasvim sigurno inspirisao „28 Days Later”, odličan film Denija Bojla o zombijima). Otrovne biljke koje šetaju, trifidi, napadaju preživjele. Nikada neću zaboraviti opis slijepog čovjeka koji se tetura iz opustošenog supermarketa misleći da nosi konzervu hrane, a zapravo je reč o kantici sa bojom.
3. Nevil Šut, „On the Beach”, 1957.
Još jedna knjiga iz mojih školskih dana. Počinje nuklearnim ratom između Albanije i Italije. Čitava severena hemisfera je uništena i oblak otrova i radijacije se kreće ka Melburnu, mjestu dešavanja radnje. Nema srećan kraj. Skoro svi su se pomirili sa svojom sudbinom, a većina pribegava samoubistvu.
4. Stiven King, „Uporište” (The Stand), 1978.
Prema mom mišljenju, Kingovi najbolji radovi nastali su na početku i njegove karijere a ovaj natprirodni triler je naprosto izvanredan, naročito uvodni dio sa opisom epidemije gripa koju je izazvao čovjek i koja je širi svijetom.
King opisuje užase sa hladnokrvnom preciznošću... dio u kome jedan od likova, Lojd Henrajd, umire od gladi i žeđi zaključan u zatvorskoj ćeliji je prilično živopisan. Kraj je previše biblijski za moj ukus, ali i dalje je čitanje knjige predstavljalo zadivljujuću avanturu.
5. Meg Rosof, „How I Live Now”, 2004.
Knjiga za djecu - i mnogo više od toga. Dobila je nagrade Guardian i Whitbread za dječju fikciju a uskoro će postati još poznatija javnosti jer Kevin Mekdonald upravo snima film po njoj.
Radnja se dešava na engleskom selu za vreme Trećeg svjetskog rata i fokusira se na ljubavnu priču između dvoje rođaka, Dejzi i Edmonda, sa nezaboravnim gorko-slatkim krajem.
Dopala mi se realističnost - nestašica hrane, užasi svakodnevice - i činjenica da, poput „Puta”, priča o dešavanjima u svom svijetu bez potrebe da ga objasni.
6. Rejmond Brigs, „When the Wind Blows”, 1982.
I ova grafička novela je, uslovno rečeno, napisana za djecu. Glavni junaci su hrabri pripadnici radničke klase - Džim i Hilda Blogs (protagonisti mnogo vedrije Brigsove knjige „Gentleman Jim”).
Zaplet je jednostavan: Džim i Hilda uspjevaju da pobjegnu u nuklearno sklonište neposredno prije bombardovanja Velike Britanije. Međutim, izloženi su zračenju i uprkos njihovom nepoljuljanom optimizmu i ljubavi koju gaje jedno prema drugom, oni lagano umiru.
Ovo je briljantan primjer patosa. Šta se desilo sa ostatkom Britanije? Nikada nismo saznali.
7. Artur Č. Klark, „Kraj detinjstva” (Childhood’s End), 1953.
Ovo je knjiga po kojoj Stenli Kjubrik nije želeo da snimi film. Umesto toga je adaptirao „Odiseju u svemiru 2001”. Nisam veliki ljubitelj naučne fantastike ali ovo je izvanredan roman koji počinje dolaskom vanzemaljaca - na prvi pogled čistog otjelovljenja đavola. Međutim, oni u stvari nisu zli, već se ispostavlja da su došli da svjedoče kraju svijeta - koji se dešava u posljednjim poglavljima.
Posljednja scena mi i dalje tinja u glavi.
8. Suzan Kolins, „Igre gladi” (Hunger Games), 2008.
Ovo je bio veliki hit i u književnom i u filmskom svijetu. Iznenađen sam da su i književnica i reditelj izašli „nekažnjeni” pored tolike količine nasilja. Knjiga predstavlja sjajno realizovanu viziju postapokaliptične Amerike, zemlji koja se sada zove Panem, gde su svake godine mladi prinuđeni da učestvuju u gladijatorskim borbama (inspirisanim legendom o antičkom kralju Minoju).
Katnis Everdin je odlično izgrađen glavni lik a u srcu akcije se nalazi pametno osmišljen ljubavni trougao. Serijal se završava revolucijom i izdajom... drugi film je već u pretprodukciji.
9. Džastin Kronin, „Prolaz” (The Passage), 2010.
Uživao sam u ovom romanu koji je u apokaliptični miks ubacio i čudovišta poput vampira i smrtonosni virus. Knjiga počinje u tajnom vojnom uporištu u Koloradu gdje se zatvorenicima ubrizgava neka vrsta seruma koja ih pretvara u supervojnike, a onda imamo skok od 90 godina u budućnost i koloniju preživjelih u prilično razrušenom svijetu.
Na momente pomalo zbunjujuće, ali jedva čekam nastavak romana kao i filmsku verziju koja je u pripremi.
10. Biblija
Možda čudan izbor za kraj, jer je ovo mjesto od koga je sve počelo. „Tada pusti Gospod na Sodomu i na Gomoru od Gospoda s neba dažd od sumpora i ognja” (Postanje, 19:24). Možda je šturi opis ali ovo i dalje jedna od najmoćnijih priča o smaku svijeta, nekako ugrađena u moje biće još od detinjstva.
Za spektakularne vizuelne verzije koje prate biblijske reči pogledajte djela viktorijanskog slikara Džona Martina.
Priča o Noju je jednako uvjerljiva, ali ako hoćete pravi teror sa sve prosutim crevima, kofama krvi i gomilom čudovišta, pročitajte Otkrovenje po Jovanu.
