<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Preventivno ubijanje

<p>Ubijanju se uvijek nađe povod. Ako vam netko da uniformu, ne treba ni povod, uniforma vas oslobađa od odgovornosti. Hm, bar tako kažu. A to, naravno, nije istina. Poturit će vas sucima, sebe ne, ako ikako mogu. Poznato zvuči, zar ne? Zato bih ja, ako se ne ljutite, radije ubijao sam, iz mraka, nekoga tko mi je nešto baš gadno i neoprostivo učinio. I snosio sam odgovornost za to, naravno. Odrastao sam čovjek.</p>

23. decembar 2009, 12:00

Ne damo Turčina

Sjećam se priče o atentatu na turskog, čini mi se, ambasadora. Atentator, radeći svoj posao, upucao Turčina i počeo bježati Beogradom. Ljudi kojih se to, čini se, ticalo, pojurili za njim u hrpi. Atontator u samoobrani ubio trojicu, meni se čini, i jednog ranio. Rulja dokusurila atentatora. Ta trojica ispali heroji, onako mrtvi. Herojski naletjeli na čiku s pucaljkom, ovaj iskoristio svoje poznavanje vitalnih točaka ljudskog tijela i poveo ih sa sobom u vječna lovišta. Herojski su spasavali čast svoje zemlje koja je bila tako divna da se, koju dekadu kasnije, raspala u krvi.
Ja se pitam, što ih je bilo briga što će netko upucati ambasadora!? Za to postoji osiguranje, policija, tajne službe. Plaćeni su za to. Ta trojica su dobili metak u čelo, srce, vrat, Bog zna gdje. Da, cijela je nacija bila ponosna na taj čin. Goloruki ljudi su skočili da očuvaju čast zemlje, što tu ima netko da ubija ambasadore u njihovoj zemlji? Što ćeljudi misliti o nama, a?
Vremena su se promijenila, ljudi ne. Još uvijek bi branili čudoređe, tekovine, svoj način života. Nije to problem, i treba tako. Ne dam pet para ni za psa koji se ne bori za svoj komad dvorišta i svoju zdjelu s vodom. Nisu se ljudi ovdje ni u ratu borili da se obogate. Hm, barem ogromna većina nije... Borili su se da mogu razviti svoju zastavu, jesti što hoće, moliti se svom Bogu na svoj način, odjevati se kako hoće, poštivati svoj narod i svoju povijest. Neki su dijelomično uspjeli, neki slabo, neki nikako. Još uvijek neki nekima nameću svoj način života, svoju historiju, istoriju i povijest. Guraju ih u jednu školu pod jednim krovom.

Strah praha

Taj strah o gubljenja svoga načina života, ostao je. Zato ljudi izabiru nacionaliste, jer su uvjereni da će oni spriječiti nametanje tuđeg načina života svome narodu, narodu koji predstavljaju. Vide da im s nacionalistima to slabo ide, to očuvanje načina života. S pravom su ljudi uvjereni da bi socijal-etatisti (pseudoljevičari i pseudokosmopoliti) prihvatili tuđi način života i nametnuli ga svom narodu. Pa, vidjevši da im nacionalisti i pseudokosmopoliti ne mogu pomoći, osjete se pozvanim da uzmu stvar u svoje ruke. A tada...

Događanje naroda

Tada se dogodi „narod“. Dobri Nijemci izvode Jevreje iz njihovih kuća, šamaraju ih ulicom i uživaju dok njihove ljekare, bankare, glazbenike, slikare, zanatlije, profesore, trpaju u vagone i odvode u logore, ne pitajući se tko će ih liječiti i posuditi im pare kad je gusto. Kao kad su odvodili ljude iz ulaza a njihovi susjedi umno govorili „Ako nisu krivi, vratit će ih.“. A, nisu se vraćali. Išli bi pod zemlju ili negdje gdje nikad nisu bili, da započnu novi život. Odvođeni su i ubijani uglavnom preventivno. Da ne bi, slučajno, oni druge odveli. Pisao sam o nekim momcima koji su ubijani prije prvog grijeha, preventivno, kako su i mene i moje knjige mogli ubiti „bolji“ od mene-papka. Preventivno. Očakivao sam da će se bosanskomisleća javnost buniti... Jeste, ali slabo. Ali hajde, od koga je-dosta je. Kakva javnost, takva i reakcija.

Selefije, da vas nije


Braću Selafije slabo znam. Mislim, Vehabije, tako ih vi zovete. Kao čitatelje, uglavnom. Vole na sajmu diskutirati sa mnom o mojim knjigama. Uvijek znaju što sam htio reči. Neke sam ukrao Ibri Spahiću i poklonio im, slagao da su moje, jer je krađa „haram“, ne bi uzeli. Znam da će svaku pročitati 50 do 100 ljudi, uglavno je to sirotinja u materijalnom smislu. Sevap im dati, makar haram bio prije sevapa. Nekad bih kupio ponešto od njih, neku ručno rađenu džindžuvu. Nikad me nijedan nije „zalampao“, rekao za tursku stvar da je ovdje urađena. Neće ljudi „haram“ da učine ćelavu ćafiru. Što se za druge baš i ne bi moglo kazati...
Boje ih se ljudi. Boje se da će nekome nametati svoj način života i vjerovanja. Meni, eto, nisu. Da jesu, imali bi problem sa mnom, ili ja s njima. Ali, eto, nisu. Čuo sam da nekome negdje nameću svoj način života, svoju kulturu, vjerovanje, način odjevanja žena i odnos prema ženskom rodu. Svašta sam čuo.

Ne znam zašto bih

Nećete mi vjerovati, nikad mi nije palo na pamet da bi ih trebalo preventivno ubijati. Ako neki od njih nekoga kinje, čak i vlastitu ženu i djecu, za to postoji policija, SIPA, redarstvenici, ministarstvo sigurnosti... Postoje zatvori, zabrane prilaska, robija. Dakle, ima netko da se pobrine za napasnika.
Neki dan je netko, čini se preventivno, ubio Magdyja Dizdarevićam zbog kratkih pantalona i poduže brade. Toliko je knjiga koje neće moći pročitati, a mogao bi da ga nisu ubili, čini se, preventivno. U vražju mater, mora biti da bi među njima bila i poneka moja...