U istoriji nije poznato mnogo slučajeva gdje su novinari pravno gonjeni zbog ratnog izvještavanja. Najpoznatija su dva. Prvi se tiče nirnberških suđenja, kada je osuđen Julius Streicher, urednik novina Der Strümer, koje su otvoreno pozivale na antisemitizam. Streicherov slučaj je bitan, jer je prvi put osuđena osoba koja nije direktno učestvovala u zločinima. U obrazloženju suda je rečeno da je njegov zločin u tome što je podsticanjem omogućio druge zločine. U drugom slučaju osuđena su tri novinara iz Ruande. U pitanju su bili Ferdinand Nahimana, Jean-Bosco Barayagwiza i Hassan Ngeze, od kojih su dvojica osuđeni na doživotnu robiju, dok je jedan dobio vremenski određenu kaznu.
Kada je u pitanju rat u bivšoj Jugoslaviji postavlja se pitanje kolika je odgovornost novinara i da li se one može dovesti na isti nivo kao i kod onih ljudi koji su direktno učestvovali u zločinima?
Huškačko novinarstvo nije lako dokazivo. Najveći problem je u tome što je potrebno direktno povezati izvještavanje novinara i konkretan zločin. Kako ističe Vesna Budimir tužiteljica Posebnog odjela za ratne zločine Tužiteljstva BiH „za kazneni progon osoba koje su izravno i javno poticale na zločin potrebno je utvrditi odnos te osobe prema konkretnom zločinu, te njen status u vojno-političkoj strukturi koja je kontrolirala određeni medij, odnosno potrebno je prvo utvrditi status pojedinog medija - da li je bio i ako jeste pod čijom kontrolom u trenutku kada je govorom mržnje putem tog medija poticano nasilje, progon ili izvršenje određenog kaznenog djela, kao i status osobe (novinara) koja je govorom mržnje putem medija poticala na izvršenje kaznenog djela ratnog zločina, odnosno kaznenog djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom”.
U slučaju novinara iz Ruande je to bilo lakše, jer su oni objavljivali spiskove imena Tutsi stanovništva sa trenutnim prebivalištem, otvoreno pozivajući na zločine, od kojih su neki i izvršeni. U većini drugih slučajeva novinari mogu da trpe samo moralnu kritiku zbog nepoštovanja profesije.
Kada se 18. novembra ove godine u Hrvatskoj obilježavala godišnjica napada na Vukovar Srbija je ćutala. Nijedna od većih medijskih kuća se nije ni oglasila povodom ovog događaja. Sada i nakon 18 godina Srbija ne može da se suoči sa činjenicama o sravnjavanju Vukovara, koje je, kako se naknadno pokazalo, bilo sasvim nepotrebno i predstavljalo je puko iživljavanje tadašnje JNA vojske.
Međutim, isti ovi mediji koji danas ne pišu ništa obavještavali su građane Srbije o zločinima koji su se dešavali srpskom stanovništvu na području Vukovara. Kasnije se ispostavilo da su ovi zločini su bili izmišljeni, a sve u cilju pripremanja ljudi da sravnjavanje Vukovara dočekaju kao neizbježnu i potrebnu stvar. Tako su tenkovi koji su išli da „oslobode“ grad ispraćani cvijećem, baš kao što su Nijemci 1941. dočekani u NDH.
Novinari devedesetih postali su druga vojska, ne samo zato što su izvještavali jednostrano, već i zato što su svojim govorom mržnje budili strah u ljudima i podsticali ih na zločine, samim predstavljanjem druge strane kao gotovo nečovječne.
Jedan od novinara iz Vukovara bio je Nino Brajović, koji je između ostalog izvještavao o masovnoj grobnici iza vukovarske bolnice, priči koja se naknadno pokazala kao lažna. Brajović je o ovom izvještavanju izjavio sljedeće: „To treba pogledati iz temelja i pogledati naravno u kontekstu vremena u kojem se živelo. Danas gledati svaki rat je strašno i užasno. U svakom slučaju, ja sam tada shvatao značaj problema prosto vodeći računa o tome da profesionalno radim svoj posao“. Brajović je kasnije postao predsjednik Udruženja novinara Srbije.
Među novinarima koji se smatraju kao ratni huškači devedesetih takođe se ubrajaju i Vjekoslav Radović, autor isto tako lažne priče o 40 zaklane srpske djece, kao i Milijana Baletić, novinarka RTV, koja je otpuštena 2003. godine, da bi zatim bila vraćena na posao. U emisiji “Medijski rat” Milijana Baletić je po pitanje svog ratnog izvještavanja naglasila kako je “patriotizam iskonsko, zdravo i normalno osećanje svakog normalnog i zravog čovjeka” i kako “na prvom mjestu morate voljeti sebe ako ste normalni”.
U Udruženju nezavisnih novinara Srbije smatraju, a prenosi list Danas, da je devedesetih godina „medijsko manipulisanje u širenju nacionalne i verske mržnje preraslo je u otvoreno podsticanje diskriminacije i neprijateljstva, čime su stvorene psihološke pretpostavke za najbrutalnije ratno nasilje i zločine“. Ovo udruženje je u junu ove godine pokrenulo tužbu protiv Milijane Baletić i Vjekoslava Radovića, kao i protiv književnika Brane Crnčevića, Dobrice Ćosića i direktora lista Politika i RTV Vojvodina, Živorada Minovića i Dušana Mitevića. Tužba se odnosi na širenje lažnih informacija tokom ratnih događaja devedesetih godina.
Kako su građani Srbije polako i detaljno pripremani na napad na Vukovar, tako je medijska manipulacija bila prisutna i u drugim segmentima rata devedesetih, na svim zaraćenim stranama. Nisu se štedjeli opisi brutalnosti protivnika prema nevinom stanovništu, niti hrabrosti domaćih vojnika u odbrani države. Novinari su koristili izraze kao što su agresori, četnici, ustaše, srbokomunisti, mudžahedini, crnokošuljaši, srpski kanibali, ustašoidne horde i sl. Druga strana je opisivana kao zvjerske horde, pijane i drogirane, koje jedva čekaju da ubijaju. Tako su izmišljani stravični zločini o ljudima koje neprijatelji peku na ražnju, ubijanju djece, bacanju njihovih tijela lavovima, i sl. Jedni su izmišljali, drugi negirali, i tako u krug.
Gordana Đerić u tekstu „Semantika ćutanja, nasilje i društveno pamćenje“ navodi dominantne teme u hrvatskoj štampi prije akcije Oluja. Navedeni su tekstovi Večernjeg lista o napadu šireg područje Gospića, gdje su od strane Srba gađani civilni ciljevi i teškoj situaciji u Bihaću prouzrokovanu nastavkom napada hrvatskih i bosanskih Srba, kao i Abdićevih snaga.
Kada su se 2004. godine pojavili tzv. Brijunski transkripti, snimci sastanka Franje Tuđmana sa vojnim i državnim vrhom, postalo je jasno da su napadi o kojima su izvještavali hrvatski mediji predstavljali samo pripremanje stanovništva i pokriće za Oluju. Ovi transkripti bilježe direktna Tuđmanova upustva kako mediji treba da izvještavaju o događajima u Bihaću i Gospiću.
Isto tako, novinarka HRT-a, Dijana Čuljak Šelebaj, sumnjiči se da je prilogom o 13 zarobljenih vojnika Armije BiH u Mostaru podstakla njihovo ubistvo. Čuljak Šelebaj smatra da su optužbe protiv nje politički motivisane. Ona je izjavila, kako prenosi portal index.hr, da „svatko tko je počinio ratni zločin treba za njega odgovarati i zbog toga je i osnovan Haški sud u koji ja, bez obzira na neke propuste, duboko vjerujem. Haški je sud nadležan da kazni one koji su odgovorni”. Poznata je i izjava, kolumnistkinje Globusa, Tanje Torbarine: "Prigovaraju mi da sam rasist. No, to ni slučajno ne može biti istina. Ja, naime, više volim crnce nego Srbe”.
Ove priče danas mogu izgledati smiješno, ali u tadašnjem društvenom i političkom kontekstu, preplašeni ljudi koji su prolazili kroz ratne užase su ove priče doživljavali i te kako ozbiljno. U svakoj od bivših jugoslovenskih republika postojale su određene dogme, plasirane kroz medijsku indoktrinaciju. „Naši“ su uvijek karakterisani kao dobri, dok su „njihovi“ bili loši momci. Ta opšta zaslijepljenost u devedesetim se nije preispitivala, jer je svaka država radila na jačanju nacionalnog identiteta. Ljudi su bez problema svoje dugogodišnje komšije i prijatelje počeli nazivati neprijateljima, iako im je ta ideja pažljivom indoktrinacijom poturena od strane vlasti.
Danilo Kiš je još 1973. godine pisao: „Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. (...) Mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. (...) Treba biti bolji samo od svog brata ili polubrata, ostalo me se ne tiče. (...) Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče.“ I zaista, posmatrajući situaciju devedesetih godina, pa i kasnije, izgleda kao da su se Kišove riječi doživjele kao usmjerenje, a ne upozorenje. Tako su ljudi počeli da se kriju iza kolektivnog identiteta, ponašajući se kao da se bore za neki viši cilj, pri tom gazeći sve ono što se ne uklapa u taj cilj.
I danas, u drugoj deceniji završetka rata, činjenicama se i dalje manipuliše. Priča se o Vukovaru, Srebrenici, Markalama, Bleiburgu, Jasenovcu, itd. Broj žrtava se smanjuje i raste onako kako odgovara pojedincima i manjim grupama. Na ovaj način samo se pokazuje stepen poštovanja prema žrtvama i njihovim porodicama. Pri tome se upire prstom samo u tuđe dvorište, jer je tuđe greške lako isticati, dok se sopstvene guraju pod tepih i negiraju.
U Bosni i Hercegovini analiza djelovanja ratnih huškača nije zaživjela i ozbiljnija istraživanja na ovu temu nisu urađena. Jedan od pokušaja je serijal emisija Antipropaganda, produkcijske kuće XY. Međutim, ovaj pokušaj je tek polovično uspješan iz razloga što se većina novinara koji su izvještavali tokom devedesetih nije odazvala pozivu za učestovanje u emisiji. Većina njih još uvijek se aktivno bavi novinarstvom.
Treba uzeti u obzir činjenicu da je jezik mržnje u medijima još uvijek prisutan, iako ne u istoj formi kao što je to bio slučaj devedesetih godina. Bosna i Hercegovina je podijeljena država u kojoj i dalje postoje kategorije „oni“ i „mi“. U ovom slučaju „oni“ nisu u drugoj državi, već u drugom gradu. Svaka strana je napravila mit, sopstvenu verziju istine od koje očigledno ne želi da odustane. Isto tako, ostalo je još mnogo nerazjašnjenih ratnih zločina prema svakom od naroda, tako da se čini da nikome ne pada na pamet da se bavi novinarima. Izgleda da će osude ovakve vrste ostati nekim sljedećim generacijama, koje će moći sa dovoljne distance sagledati šta se sve u Bosni i Hercegovini dešavalo i preduzeti potrebne korake da se takve stvari razjasne.
