Moje, sada već dugo školovanje, bijaše obilježeno stalnim osjećajem natjecanja, konkurencije, višeg-boljeg-jačeg, kao sredstva za postizanje vrijednosti pred samim sobom ali i pred obitelji i roditeljima koji su to zahtijevali. Da bih sačuvao svoj status, morao sam konstantno, prvo njima, a onda i sebi dokazivati da sam dovoljno vrijedan, kroz ocijene i odličan uspjeh u školi. Morao sam se boriti, ne samo sa sobom već i s drugima, što je u meni stvaralo osjećaj zavisti, konkurencije i nadmetanja, ali i manje vrijednost, opsesije i samokažnjavanja u slučaju neuspjeha te na kraju ogroman strah od odbacivanja od strane svojih najbližih ukoliko ne zadovoljim sve ciljeve i kriterije.
Bože kako li je ovo sve bilo pogrešno...
Penjao sam se tim ljestvama brzo i munjevito, bojeći se visine i vjetra, bojeći se svega. Penjao sam na ljestve, koje su čitavo ovo vrijeme naslonjene na krivi zid!
Sada, cijeli svoj život gledam kao jednu veliku borbu, kao ogromno natjecanje - olimpijadu. Sada sam ogorčen i ljut na život, na Boga, roditelje i na samog sebe što mi se to dogodilo. Sada sve krivim, i ostajem zarobljen u tom čarobnom krugu krivnje iz kojega se izvući ne uspjevam. Okrivljujući sebe i druge, tražeći univerzalnog krivca i moleći Boga da se ne dogodi ono što će me povući do dna krivnje i samosažaljenja kopam si raku u kojoj se nalazim sve dublje i dublje. Toliko duboko da mi je već nemoguće bez nečije se pomoći izvući van. Sapleten u mreži očaja, krivih emocija i strahova, dodirnuo sam točku u kojoj mi samo Bog može pomoći, čovjek više ne može.
Riječi više na mene ne djeluju, više gotovo ni sam na sebe ne djelujem, kao da je riječ preuzeo jedan drugi dio mene, neki revolucionar u meni koji kao da kaže: ok, do sada smo radili po tvom i pogledaj do čega smo došli, od sada ćemo po mom.
Prvo ćemo kažnjavati sve redom, mučiti i biti bijesni. Iz ljutnje i bijesa ćemo uništiti sve ono dobro što je bilo kako bismo pokazali da smo jaki, a onda ćemo vidjeti kako dalje. Bitno je samo što više toga uništiti.
Taj isti dio mene, konstantno me uvjerava da živim krivo, da se postavljam krivo, da nisam zaslužio sve što mi se događa i da pod hitno nešto mijenjam. Taj je dio mene ljut na cijeli univerzum što ne živi život kako bi želio živjeti, kakav misli da njegovoj sebičnosti jedino pripada.
Što sada ? Kako se oduprijeti revolucionaru? Kako se riješiti tih osjećaja miješanog karaktera, zavisti i ljubomore u kombinaciji s bijesom i samosažaljenjem s dodatkom osjećaja manje vrijednosti i nesposobnosti za nastavak borbe, na završnicu olimpijade?
Kako vidjeti drveća od šume, kako se promijeniti, kako spoznati što činiti - što je u redu a što nije, kako postići unutarnji mir i zadovoljstvo, kako odbaciti bijes, nesreću, zavist i osjećaj manje vrijednost? Kako sve to prebroditi, kako se dokopati obale u ovom mrklo mračnom nemirnom moru, kada me brod ne sluša, kada ne vidim ništa pred sobom i kada ne znam kamo dalje?
Ne mogu uživati u ovakvom životu koji mi daje sve ono što smatram da nisam zaslužio svojim zalaganjem i spremnošću pomoći drugima. Ne pouzdajem se u Vrhovni plan našeg stvoritelja i ne mogu shvatiti da je sve to možda dio plana kojeg treba ispuniti. Želio bih se prepustiti Bogu, predati mu kormilo svog života u ruke i zamoliti ga da preuzme, da ja više nemam snage nastaviti. Želio bih to učiniti ali sam previše bijesan na njega i nemam povjerenja ... Ljut sam, ali i svjestan svega. Želm se osloboditi svega ovoga, izvući van i promatrati cijeli svoj život sa distance, s koje ću uvidjeti što ne valja, ali ne mogu...
U jednom takvom razmišljanju, shvatio sam da pokušavam brod sa slomljenim jedrima, u oluji i mraku dovesti do obale sam. Dok se tako mučim i patim, moleći gospodina da mi pomogne i preuzme kontrolu, misao mi sine odgovora njegovog. Ostavi taj brod. Njega više ne možeš spasiti, zapravo nikada nisi ni mogao. Ostavi ga i hodaj. Hodaj do svog cilja, do sigurne luke. Imaj vjeru i hrabrosti sići s broda u olujno more i hodati.
Tada shvatih da opet uzalud pokušavam promijeniti svoj život, da ga uzalud usmjeravam, mučim se ravnati kormilo, popraviti jedro, pozvati pomoć... Trudim se svim silama ostati na tom brodu jer kakav je da je, ipak je sigurniji od neizvjesnosti olujnog mora... Velik je čovjek koji može biti toliko odvažan u vjeri i poslušati gospodina. Bože daj mi milost spoznati to duboko otajstvo vjere da dobijem snagu zakoračiti u to more. Daj mi spoznaju ljubavi da obasipam ovaj svijet ljubavlju i darujem se svima. Daj mi snage da živim za druge, da volim svoj život i da tu ljubav prenesem na druge.
Moj život i moj svijet. Moja prošlost, sadašnjost i budućnost. Moja sudbina. Neka sve moje patnje nađu put do gospodina. Neka se izgube u njegovoj veličini. Neka se izgube u neodređenosti života, njegovoj neshvatljivosti i nedodirljivosti. Neka se utope u tom beskrajnom moru sudbina, ljudi, duša i snova i u tom moru beskraja, neka pronađu svoj mir i sigurnost.
