Kultura još nije umrla, a kad će, ne znamo
Foto:Milijana Pavlović

Kultura još nije umrla, a kad će, ne znamo

Piše: Milijana Pavlović

Ona priča „kakva kultura kad narod nema hljeba da jede“ uopšte ne pije vodu, jer narod nema da jede baš zato što su na vlasti i po svim odgovornim pozicijama uglavnom ljudi kojima je kultura u svoj svojoj širini posljednja rupa na svirali...

„Nije bogatstvo ono što donosi kulturu,
nego je kultura ono što donosi i bogatstvo.“

Klaudio Abado

 

 

Pojam kulture je veoma širok i obuhvata ne samo stvaralaštvo, nego čitav niz faktora koji se tiču ljudske svijesti i njenog unapređivanja, pa samim tim predstavlja veoma bitnu stavku u evoluciji čovječanstva. Kod nas se taj pojam u širokim narodnim masama svodi na sve što zahtijeva intelektualni napor, isto se kvalifikuje negativnim predznakom, te je samim tim i nepoželjno i zamijenjeno mnogo lakše „varljivim“ proizvodima. Posljednjih mjeseci priča se uveliko o propasti kulture u ovoj zemlji (u oba njena entiteta). Situacija je strašna, novca je sve manje, kriza je i tako to. Novac se spominje kao ključni element u održavanju ovdašnje kulture na životu, a sav efekat bilo kakvih para uloženih u kulturu u stanju u kojem se ova zemlja nalazi u svim slojevima društva jednak je onom koji proizvodi aparat za vještačko disanje pacijentu koji vegetira u dubokoj komi sa trajno oštećenim moždanim funkcijama.

U cijeloj ovoj priči postoji nekoliko bitnih anomalija. Sama upozorenja na trenutnu situaciju zakasnila su bar dvadeset godina. Bokseru koji je već u nokdaunu sasvim je apsurdno govoriti da pokrije lice. Vapaji za spas kulture samim tim su beskorisni i suvišni – ona je već jednom nogom kod Pokojne Mileve na kafi. Ništa to nije došlo odjednom, pa da sad budemo iznenađeni, nego je rezultat djelimično sistematskog uništavanja jedne zemlje u kojem je rat samo nuspojava (o svemu tome se već naširoko pisalo), poslovičnog balkanskog mentaliteta (posebno pohlepe, sujete i stila „poslije mene potop“), te promjene strukture stanovništva kao rezultata svega navedenog. Ovi faktori su svi međusobno veoma povezani, a ono što je proizašlo iz njihove kombinacije je, nažalost, izuzetno vidljivo i prilično bijedno. O zamjeni sposobnih podobnima i svemu što iza toga stoji ne treba trošiti riječi, ko razumije shvatiće.

Problem nije, niti je ikada bio, u sječenju budžeta – to je isključivo posljedica, nikako i uzrok propasti kulture u jednoj zemlji. Džaba novci ako se ne troše gdje treba. Čak i da se daje deset puta više finansijskih sredstava nego sada, situacija bi i dalje bila ista, jer bi ta sredstva išla u iste džepove ili na jednokratne projekte bez trajne vrijednosti, troši se potpuno neefektivno. Kultura bi dobijala neke ćoškove, tako, da se zakrpi koja rupa i da ne nestane struje na aparatu za vještačko disanje. Kojekakva udruženja koja su predstavljena kao kulturna su paravan za samopromociju i kratkovide poduhvate (svaka sličnost sa konkretnim udruženjima je sasvim namjerna). Svi bi da odjednom dobiju nešto za šta trebaju godine zalaganja, kao i onaj što je izjavio da jedva čeka da se vrati na selo i da drži ovce, ali mu za to treba deset hiljada maraka kako bi imao stado i odmah imao prihod od njega. Svaka čast npr. Stefanu Milenkoviću, ali zar nam sada nije potrebnije deset koncerata mladih ljudi kojima treba afirmacija jer su je radom i zaslužili, nego spiskanje budžeta na jedan koncert koji nema neke trajne posljedice za sredinu u kojoj je odlazak na koncert klasične muzike nešto što rade dosadni ljudi? Gdje su projekti koji su ostavili traga u ovoj zemlji? Šta imamo od predstava i koncerata za koje ulaznice ne mogu da dobiju oni kojima je do tih događaja zaista stalo, jer se dijele među političarima i bizMismenima koji nemaju pojma šta gledaju i vrlo često se uopšte ne pojave, pošto sve to vide kao smaranje? Kakva se ekskluziva stvara? Otkud pravo da se odlučuje ko će da prisustvuje koncertima? Glumi se neka elita, a u Berlinskoj Filharmoniji na primjer, stvarnoj umjetničkoj eliti sa nedodirljivim kvalitetom od čijih smo visina ovdje svjetlosnim godinama daleko, bilo ko, pa i studenti, može otići na kasu i dobiti ulaznicu za događaje koje prenose televizije širom svijeta, a da uopšte nije bitno da li je u rodu sa direktorom Filharmonije, da li je nekome kum ili prosto pripada pravoj stranci. U svijetu ekskluziva ne znači da je teško doći do karte, nego da se radi o događaju vrhunskog kvaliteta. Kultura treba da stvara standarde, a ne da podilazi publici kao što sad radi. Kultura mora da kvalitetom dovede sponzore do toga da se utrkuju da se reklamiraju na nekom događaju, pogledajte samo stranice programa pozorišta i orkestara koji zaista imaju kvalitet. Neće niko potrčati da daje novce neodređenoj grupici koja se zove ovako ili onako, a čija priča zaista ima za cilj samo jednu stvar – izvući pare, koje poslije dijeli uvijek istih par ljudi. Čovjeku koji daje novce mora biti kristalno jasno za šta ih daje, a to ne mogu da objasne ljudi koji i sami imaju nejasne ciljeve ili ih nemaju uopšte. Treba da se dovede do toga da sponzoru, ministru, predsjedniku bude čast što sjede u dvorani i prisustvuju nečem zaista bitnom, a ne obrnuto. Dok god se ne shvate ove stvari, ova zemlja će da ima samo surogate kulturnih institucija, a i oni su pred istrebljenjem.

Najgori i najgluplji izgovor za dokusurivanje cijenjene (skoro) pokojnice je – nema para. Koriste ga svi, od vlasti do nazovi-kulturnih radnika, to je klasična floskula za mazanje očiju, a bogami i umirivanje sopstvene savjesti, jer eto, treba ipak nešto reći u odbranu samih sebe, iako je u pitanju zapravo izgovor za nerad i nedostatak vizije. Činjenica da nema novca je direktna posljedica uništavanja obrazovanja i kulture, a ne obrnuto, kako se godinama uporno tvrdi. Ona priča „kakva kultura kad narod nema hljeba da jede“  uopšte ne pije vodu, jer narod nema da jede baš zato što su na vlasti i po svim odgovornim pozicijama uglavnom ljudi kojima je kultura u svoj svojoj širini posljednja rupa na svirali, pa tako dobijete da Kastel nije javni spomenik nego dekor za privatne žurke, na Balkani se gradi betonsko ruglo, poploča staza oko jezera i doveze podmornica za kič vjenčanja, zatvori se Zemaljski muzej u Sarajevu, omladinski domovi se prodaju da bi bili magacini privatnicima, po umjetničkim akademijama vise ljudi koji svoje komplekse liječe na studentima kojima se smuči poziv koji su odabrali kad vide s kim će da ga dijele, niko ne čita. Studenti dolaze na ispite u papučama, nepristojnim dekolteima i sasvim im je normalno da se čini sve kako bi se ispit položio bez mnogo zalaganja. Umjetnička muzika se pušta na TV samo kad neko bitan umre (i to sa potpunim neznanjem, jer se ista smatra za mrtvačku muziku, pa je svejedno šta pustiš, ionako je za groblje), čak je moguće da i dekan jednog fakulteta na pomen umjetničke muzike izjavi „joj nemoj mene s tim, ja sam Krajišnik“, da vrhunski pijanisti sjede za raštimovanim klavirom dok ih osoblje ubjeđuje da je isti naštimovan, pa ne znaju da li da se smiju ili da plaču. Ljudi se pojavljuju na svečanim prilikama obučeni svakako, bez ikakvog osjećaja za bilo šta. Liječe nas nesposobni, i to samo kad malo „podmažemo“, svako ko ima bilo kakvo zvanje dopušta sebi da se iživljava nad nama, starci umiru od gladi, a nepismeni političari se vozikaju u preskupim limuzinama – narod je ionako potrošna roba. Sve je to dio kulture ili, mnogo preciznije i brutalnije, njenog nedostatka.

Kad se obrnu vrijednosti, naruši etika, istovremeno pate i estetika i opšte dobro jednog društva. Najgore od svega je kad oni koji su na pozicijama i zvanjima koja podrazumijevaju da bi trebalo da te vrijednosti brane, čuvaju i promovišu, zapravo udaraju posljednje čavle u njihov kovčeg. Zbog svoje pohlepe i sujete, trude se da niko ko zna gram više od njih ne dođe do prilike da uradi nešto jer se boje za sopstvenu poziciju. Samo, ne juri svako za pozicijom kao oni, mnogo šira slika je u pitanju (npr. stvaranje nečega što će nadživjeti svaku vlast), a oni je iz svog skučenog svijeta ne vide i smatraju da bi se svako ponašao identično njima. Vlastodršci, naravno, izuzetno poznaju te njihove osobine i obilato ih koriste. Napredak podrazumijeva rješavanje problema, a problemi su ti koji omogućavaju kontrolu i zašto bi vrh dopustio njihovo rješavanje? Da kultura nije u rukama takvih, ne bi ni bilo moguće da vlast tako upravlja i njome i narodom. Nije baš sve pod kontrolom političara i najveća je zabluda vjerovati u suprotno. Politika ne može ništa bez podrške naroda, bilo da je ona otvorena ili prećutna. Jak intelektualni sloj i jaka kultura izražena u svim porama društva, zajedno sa svjesnim građanskim staležom, dovode političare u situaciju da paze šta rade. Svijest se direktno podiže kulturom. U ovom trenutku nivo svijesti naroda je takav da je sasvim normalno da ljudi ne mrze političare što troše milione maraka na vozni park, vile i provode (i sve to na tuđi račun naravno), nego zato što i oni nemaju istu mogućnost. Njihov um ne ide dalje od ovakvih ideja. Do toga se, naravno, došlo kombinacijom ranije pomenutih faktora i takav narod nikad neće izaći na proteste na kojima će se skupiti više od par stotina ljudi i političari to odlično znaju. Poluintelektualci i polusvijet.

Oni koji vjeruju u kulturu imaju daleko veću mogućnost da predvide i osiguraju budućnost od onih koji se bave samo trenutnom korišću. Uopšte nije slučajno da su najbogatije one zemlje u kojima su u nekom trenutku priliku dobili ljudi sa vizijom i u kojima ulaganje u kulturu (u svakom smislu i na svakom nivou) nikada nije dolazilo u pitanje. Razvijanjem svijesti o pravim vrijednostima razvijaju se i mogućnosti da se one održavaju i unapređuju, a time se stvara i način da se generalno poboljša život, što apsolutno uključuje i finansijsku stranu. Nažalost, umjesto da se primjenjuje ovaj logični model, insistira se na sasvim suprotnoj tvrdnji da bez novca nema kulture, jer, zamislite, ona je skupa i samo materijalno bogatstvo omogućava da se ona širi, kao da se radi o nekom luksuzu ili ekskluzivi koji nam eto, sam po sebi treba, pa bi bilo dobro da ga imamo. Ona mora da bude dostupna svima, a ne da se neko ponaša kao njen vlasnik. Teško je narodu objasniti zašto treba kultura, kad u ovoj zemlji ni kulturni radnici (tj. oni koji sebe tako nazivaju, pravi kulturni radnici od ovih ne mogu doći do izražaja) ne shvataju šta je ona zapravo i kako se stvara. Vizija se može izvući i iz smeća, ako postoji volja. Ipak, kod nas je bitnije izvući neki honorar nego stvoriti nešto od neprolazne vrijednosti.

Kultura nije skupa, ona je neprocjenjiva i nalazi se u temelju postojanja i identiteta svakog naroda. Skupi su nerad, izgovori i malverzacije, jer trajno uništavaju perspektivu jedne zemlje, oduzimajući budućnost i onima koji još nisu ni rođeni.


Od iste autorke:  Pošto kilo akademske časti?

                          O uzgoju ovaca i sličnim disciplinama

 

 

 

Komentari na tekst (12)
Objavljeno:
U svim nasim promasajima, greskama, pa i ocitim ludostima, o bilo cemu da je rijec, ocigledno je da ima i nekog ''sistema''. Mislim da bi se taj sistem mogao obiljeziti jednom jedinom rjecju: skorojevicevstvo. Skorojevicstvo je i svo ovo ''srbovanje'', ''hrvatovanje'', ''muslimancenje'' po zemlji Bosni (i Hercegovini). Ono je postalo sveprisutno i zahvatilo je sve pore naseg drustva. Preko njega natura nam se da nismo ono sto jesmo, vec ono sto drugi nam kazu - otud... A mi smo nevjerovatno podlozni tome. Sve sto je ''evropsko'' ili blize nam ''beogradsko'', ''zagrebacko'', a nesto dalje i ''stambolsko'', kod nas nalazi podrsku i kopa se duboko po rodoslovlju, ne bi li se gdje pronaslo da su nam cukunbabe bile rodjene u krajevima koje tamosnji ''vlastodrsci'' smatraju nekoc svojim. Nama je najveca muka sa nama samim, samo je prokletstvo - nase. Otvoreni prema svima, a zatvoreni prema sebi i - sopstvenom. A iz skorojevicevskog osjecanja manje vrijednosti prirodno proizilaze razni oblici razmetljivosti. Kao po onoj: ''Niko kao ja, niko kao mi!'' Jad i cemer. Nije sija nego vrat! Tu bi, zapravo, mogao, lezati zec. Mi smo manijaci promjena: i sebe, a i drugih. Mijenjamo nazive, granice, drustvena uredjenja, mijenjamo historiju/istoriju/povijest, preko noci postajemo vise ''urbani'', ''evropeizirani'', ''bjelosvjetski'', cak nam je i vlastiti jezik i pismo ''zastario'', a kultura ''seljacka'' od koje treba sto hitrije pobjeci! Firme dobijaju nova imena, uglavnom posve anglikanizirana (a nekoc turcizirana, zatim germanizirana - kako koja ''upre'' Sila!...) i sve se to skupa pravda nekom carobnom ''novom formom''. Ustvari, stavljaju se samo ''nove firme'', ili sto bi se reklo: ''isto to, samo malo drukcije''. Moglo bi se pomisliti da sve te promjene dolaze kao posljedica nekog narocito silnog, poput bujice, razvitka, ''tempa'', ''ritma'', ''rasta'', itd. To bi trebalo da ukaze na nova i nezadrziva stremljenja koji razbijaju stare oblike, kanone i zakone. Ali ne smije se shvatiti preusko ona stara rimska poslovica: ''Nomen ist omen''. Imena jesu znak; ali ona ostaju i znak neceg dubljeg, drugog: vremena, trajanja, prethodnih napora i zavjestanja. Postajuci poznata, ona izrastaju do znamena, svjedoceci o mnogo cemu, a ponajvise o kulturi. Ili, kao sto se to kod nas ''udomacilo'' (sasvim obratno): o prekidima, lomovima, jazovima, rupama... Skorojevickoj neumjerenosti prednjaci nasa omladina i to najprije pada u oci. A tu negdje, u blizini je, naravno, i nasa vec matora, kostoboljna tradicija. Neumjerenost i nestalozenost kod nase omladine vuku korijenje iz nase proslosti, ne samo zbog krvi predaka, nego i od nedostatka razvijenih radnih navika, od nestrpljenja i ''preskakanja'', kao i od drugih cinilaca. Kojekako, najcesce ''sasavo'' odjevena nasa omladina, zapocnu na zabavama uz ples i ritmove latino i americkih, a u posljednje vrijeme mediteranskih, azijskih i africkih zvukova i pokreta, a zavrse mentalnim ''otkidanjem'' na najcrnji ''narodnjak''. Tako osvjedocujemo nas (ne samo danasnji) nesmisao, nemar i neodgovornost prema njegovanju tradicije, cuvanju i uspostavljanju kontinuiteta, zaboravljajuci da su ovo dvoje, tradicija i kontinuitet, sinonim kulture. Zato se sve nase zakletve, preko noci gaze nogama, uz halabuku, pucnje i podvriskivanje. Njegovanje tradicije nespojivo je kako sa primitivnim nehajem tako i sa priprostim poklonstvom. Smijemo se Englezima, kada pretjeruju u postovanju tradicije ''sve i svuda'' i posto-poto, a sami smo vjerovatno najizrazitiji ''anti-Englezi''! Ono zahtijeva ''sesto culo'' za ''jucerasnji svijet'' (a i mi smo dio njega!), trazi neizbjezno i razumno odabiranje, i stalne napore za novo pravdanje i osmisljavanje starih imena. I, posebno, uklapanje novih, vec potvrdjenih tekovina, medju one najvise i neosporne. Najgore je upravo ono sto sve i svuda radimo: mijenjamo radi mijenjanja, a bez stvarne potrebe. Skole, ulice, fabrike, istoriju, kulturu, sebe same, a narocito druge. ''Vidjeli smo da vam smeta trn u oku, a nama ni balvan na glavi ne moze nista!'' Skorojevic se otrgao ''ozdo'', nesto je postigao, dakle, ''uspio'', ali je pritom izgubio i mjeru i mjerila. Njegov ''moral'' je moral spoljasnosti i ''uspjeha''. Obozava vaznost i reprezentativnost, sjaj i raskos, proslave, bankete, visoke ''cehove'', visokogradnje, ''uvoznu'' robu i modu, strane rijeci i izraze, a posebno - nerad. Ideal je: ''bez muke do nauke'', tj. imati a ne raditi. Rad, rmbanje je za druge, za skorojevica je - uspjeh! Ponekad izgleda kao da je to i moguce i narocito, da je dopusteno, i da zapravo glavni zahtjev tog skorojevickog ''morala'' jeste da sve mora biti ''upakovano'' u oblande odgovarajucih fraza. Jedan od onih francuskih Lujeva, sto rece: ''Drzava - to sam ja!'', vjerovatno je prvi skorojevic na planeti koji se proslavio ovom vrlo ozbiljnom tvrdnjom. Citavo mnostvo nasih malih ''lujeva'', pocev od seoskih ''pismenih'' po kancelarijama i prodavnicama, doslovno tako misli i - radi. Mnogi, koji su ispisivali sebi narocite zasluge, smatraju da mogu mirne savjesti rasipati i prisvajati. Jer kome bi to ''drzavno'', tj. ''nicije'', do onima koji su i sami ''drzavni''? To je psihologija nastanka, nekoc tako nazvanih ''plavih koverata'' (cini mi se da je Stane Dolanc kumovao ovakvom nazivu!), koje su ''lako, brzo i preko reda'' omogucavale sve: od diploma do zaposlenja. Uzmite price o zelenasima Milovana Glisica, pa procitajte i uvjerite se da se nista nije promijenilo do dana danasnjeg! Ono sto ce najvise cuditi nase potomke, i sto nas najvise odaje, to je nasa nevjerovatna blagonaklonost, skoro pa njeznost, prema svom tom bjesomucnom guranju, laktanju, grabljenju. Bar da se dignemo, pa da onog koji je ''grabio'' udaljimo od svakog novog pokusaja da cini isto. Puni neke cudne ''pristojnosti'', okrecemo glavu, obaramo pogled i cutimo, izbjegavamo da tim pojavama otvoreno pogledamo u oci. Vjerujemo valjda da nam je bolest manja, ako o njoj cutimo i trpimo, a ona se, naprotiv, i time uvecava. Zbog toga se mora razgovarati o krizi morala u nas. Krajnji je trenutak za samoispitivanje, samoposmatranje. Tu ne bi trebalo vise da bude ma kakvog uzmicanja. Kriza morala je ocigledna i manifestira se kroz izvjesnu otupjelost, oguglalost, neodgovornost, malogradjanstinu. Sve ove pojave imaju korijene u jednoj skorojevickoj psihologiji, koja zazire od moralisanja i u drugim oblicima destrukcije ispoljava se na svakom koraku. Sve to nam donekle moze biti razumljivo, ako se u obzir uzme da nasi ljudi dolaze iz patrijarhalnih sredina, sa starinskim moralom. Skorojevic je grub, drzak, neobrazovan, ali ima neku vlast, ima moc, smatra da se mora za nesto pitati. On natura, namece drugima svoje misljenje, iako nastupa ''u ime naroda''. To su strasne zloupotrebe i one se moraju ispravno sagledati. I zaista je potrebno da u ovoj zemlji pocne jedna moralna obnova.Izgleda da smo, zaista, zemlja najsire demokratije na svijetu, zemlja u kojoj je sve moguce. I u dobrom i losem smislu. Ta nekakva ''nova kultura'', kojekako ''moderno'' nazvana, taj neki ''nju primitivs'' izrodio se u velicanje negativaca svih profila, promoviranje mangupa, neradnika, ljencuga, nehljebovica svih vrsta kojom se evo okolina uvelike hvali zato sto su se kao takvi kakvim jesu ''dokazali'' nama, obicnom i radinom narodu, kako se na lak nacin dolazi do ''hljeba bez motike'', do ''slave, moci i uspjeha''. A sve bez truda, znanja i talenta. Mladi narastaj naprotiv, nije prihvatio da je rintanje od jutra do mraka neophodno za uspjeh, jer su postali svjesni da je prosjecnost izgradila civilizaciju. Svijet ne pripada onima koji rade, vec hrabrima i spretnima. U svijetu, danas, iako vlada velika pometnja i posvemasnji nered, sve zastarjeva za sest mjeseci i gura se naprijed, bez zaustavljanja. Ljudi koji najvise rade, zive najlosije i imaju najmanje. Mnogo bolje zive prodavaci magle, izumitelji trica i kucina, pronalazaci sasvim nepotrebnih stvari, kreatori nicega, kriticari mode, umjetnosti, ljepote i popularnosti, kao i agenti propagande kojih su pune novine i elektronski mediji. Najbolje zive oni koje ne rade ama bas nista narocitog i koji nemaju niti jedan zulj na rukama. Bivsi legionari, razni nikogovici i lopovi pisu knjige, svoj nemoral i prekrsaje zakona pretvaraju u skupo prodate memoare, ljepotice se operacijama pretvaraju u lutke sa izloga i takmice se koja ce od njih napraviti veci skandal ili kakav drugi javni incident. Pjevaju danas i oni bez sluha, bez glasa, posve prozukli, plagijatori kradu pjesme i ideje, najbolje se prodaju filmovi koji ne znace ama bas nista! Proizvodi se i vise nego sto svijetu zaista treba, pa otud svako malo pa nahrupi kakva kriza na vrata. Od proizvedenog se veliki pak dio rasipa i dospijeva u ruke neradnika posve mlitavog tijela i duha, hedonista, ljencuga, pokvarenjaka, lopova i totalnih idiota. I sta onda da mladji narastaj (i onaj kojeg nasi stari zovu unucima) tu radi neceg vaznog i da mrci neku hiperprodukciju? U svemu ovom sto se proteklih decenija radi po svijetu oni su vidjeli svoju sansu i vec su je zajahali. Nepismenom i neobrazovanom svjetinjom lakse se upravlja i vlada. Bojim se da je na sceni u BiH posvemasnje i sistematsko zaglupljivanje ''obicnog'' svijeta. Kada se uzmu u obzir svi faktori koji i te kako imaju uticaja na zivot i svijest ljudi (politicki, ekonomski, privredni, socijalni, kulturni, zdravstveni, itd.) i koji trenutno kod nas uvelike pretezu ka losem, rezultat je onda nerad, nemoc, javasluk, hipokrizija, korupcija, nepotizam... Ljudi se olako naviknu na kult bahate sile, kult veze, kult lake zarade, kult zabave, kult novog i ''modernog'', kult ''urbanog'', kult evropskog i ''uvoznog'', kult posjedovanja, kult medja i dioba, kult vlasti, kult ratnika, kult kratkog pamcenja, kult nerada, kult ''studiranja'', kult parada i praznovanja, kult otmjenosti i gospodstva, kult elitizma, kult razmetanja, kult ''suplje price'', kult stranih rijeci, kult presucivanja i zamagljivanja, kult ''snalazenja'', kult sebe samoga, kult uzimanja ''drzavnog'', kult neodgovornosti i nesposobnosti... Medju ovdje pobrojanim malogradjanskim kultovima prirodno nigdje nema rada i reda, proizvodnje, poljoprivrede, kulture, obrazovanja, zastite itd. Kultura se tu javlja tek kao pseudokultura, ''nju primitivs'', ''turbo-folk'', jezik kao kultura govorenja koji je tako daleko od bilo kakvog postovanja jezika, a najmanje lijepog i ''svog'' jezika. Od covjeka danasnjice, marketinski trikovi ne prave misaono, humano bice, vec od njega prave glupana koji od prodavaca ''trica i kucina'' kupuje nemjerljivu masu ''sisa i guzica''! Tako zaglupljenom zivom stvoru lako je onda upravljati pomocu straha. Dostojevski je pisao da je covjek ''bice koje se na sve navikava''. ''Pomocu straha covjek moze postati podao i zao, pomocu straha moze postati i plemenit, cak i dobar'' - pisao je Andric. Nije onda nimalo cudno sto se od propagiranja subkulture, od nametanja sunda publici, preko petparacke literature, pozorisnih i filmskih ''uradaka'' sumnjive kvalitete, sve do zakljucaka ''ucenih glava'', dospjelo u ovaj corsokak koji nas je u blizoj proslosti skupo kostao, a evo i danas nece da nas usmjeri na pravi put. Naprotiv, jos nas jace gura preko ivice... Nasi nekada poznati ''kulturni radnici'', a i filmski stvaraoci, kad govore o ''proslim'' (socijalistickim, tj, kako vise vole da kazu ''komunistickim'' ili ''autoritativnim'') vremenima i uslovima stvaranja, vise nego ocito zamjenjuju teze o cijoj je zaista ''krivici'' rijec. Dok oni svim silama pokusavaju nam predociti da je ondasnji rezim na ovaj ili onaj nacin, sputavao, gusio, zabranjivao, otimao, skrivao itd. to se vise stvara spoznaja da taj sistem nije bio toliko protiv ''njih'', koliko oni protiv ''njega''! To je klasicna, ali ipak veoma profinjena zamjena teza, prevejana u toj mjeri da se tek ''izmedju redova'' moze procitati. Vise je nego ocito da se taj i takav ''sistem'' drustvenog uredjenja u SFRJ maksimalno trudio na opismenjavanju stanovnistva, koji je predano radio na njegovom moralnom i kulturnom samouzdizanju, koji je obicnom covjeku, ondasnjim ''radnim ljudima i gradjanima'' pokusavao obezbjediti skole, besplatne udzbenike, socijalno i zdravstveno zbrinjavanje itd. istovremeno bio u mnogim teskocama, s kadrovima koji mozda bolje i vise nisu znali ni umjeli a ni mogli. Snimali su se filmovi, ne za prodaju, nego se tvrdilo da se snimaju ''iz umjetnickih'' i ''obrazovnih'' poriva, stampale su se knjige, u skolu je nagrnuo svako, studirao nije samo onaj ko stvarno nije to htio i bilo je sve - dzabe! Na zalost, oni koji su znali nesto vise, nisu ni htjeli, a da se potrude - nisu - u tim svojim ''ranim radovima'' su se podsmijevali neznanju, nepismenosti, nekulturi, karikiranom jeziku, politickim, ekonomskim, drustvenim, privrednim, socijalnim i zdravstvenim teskocama ondasnjeg samoupravnog socijalistickog ''sistema'' i ''radnog naroda''. Umjesto da rade na podizanju svijesti i savijesti ''radnih ljudi i gradjana'', na opcoj kulturi zivljenja, umjesto da u svojim radovima uce nase ljude kako treba nesto raditi, misliti i govoriti, a kako ne, oni su se tako predano posvetili ''zaglupljivanju'' tog istog naroda, nudeci mu sund kao ''ustupak''! Rezultate tog njihovog rada, taj nekad nazvan ''crni talas'', a sada slavljeni ''turbo-folk'', ''nju primitivs'' i kojekao jos nazvan, vidimo i spoznajemo danas. Takav ''umjetnicki'' rad uopste se ne trudi da saopsti a kamoli da ubijedi, jos vise da oraspolozi naseg covjeka. Naprotiv, dehumanizuje ga do krajnjih granica i vrijedja ga kao misaono bice! Nista u protekle dvije-tri decenije nije stampano, nije snimljeno i nije prikazano a da ne odise mrznjom i ruganjem prema ''tamo nekom''. Slave se mangupi, svakojake protuhe i lopovi, dok se ljudi koji svojim obrazovanjem i znanjem trebaju biti nosioci kulturnog samouzdizanja naroda, prikazuju kao amoralni tipovi, skloni spidu, javasluku, neradu, korupciji... Ovakvo zaglupljivanje naroda ocito je ''scenario'' jednog nehumanog ''sistema''koji pod pojmom ''umjetnost i kultura'' prodaje ''m?da pod bubrege''. Narod se vec, nazalost, sazivio sa tim zlom, pa zato danas imamo po nasim ulicama kriminal kojeg niko ne progoni, gledamo drska ubistva na javnim mjestima nad kojima jedva jos i da se ko zgraza, citamo i slusamo o milionskim prevarama i pljackama politicara, gledamo i slusamo amoral na nasim radio i tv stanicama... Ko vise puta opsuje, ko se vise kezi i krivi lice, ko ispada vise smjesan, glup... Sundom kao ''ustupkom'' narodu sugerira se tom istom narodu da pljuje, vrijedja i napada sve sto misli, govori i radi drukcije, da prijeti novinarima i onom jos malom broju ljudi koji su odavno shvatili svu ovu ''ujudurmu''' i koji pokusavaju sundom zaglupljenom narodu objasniti i pokazati da je ''car gol''! Nije samo agresija na covjeka, na cio jedan narod ili drzavu, kada zazuje puscane tanadi iznad glava, agresija je i napad na moralno, kulturno i obrazovano, pa i na humano uzdizanje covjeka.
Objavljeno:
Skorojevicevstvo i birokratizam su najvece nevrijednosti u drustvu. A nase drustvo je duboko skorojevicko. Uporedite ono sto su jos daaaavno pisali nasi stari pisci, opisujuci ljude i dogadjaje svog vremena pa uporedite sa ovim danasnjim stanjem: spoznati cete da se u psiholoskom i moralnom modelu, kod nasih ljudi nista mijenjalo nije! Mijenjale su se drzave, nacije, vjere, opredjeljenja, ali ne - sebe! To nam moze biti donekle razumljivo uocavajuci da nasi ljudi jos uvijek dolaze iz sredina sa visevjekovno ukorjenjenom, seljackom, patrijarhalnom civilizacijom - ona, koja interese pojedinca podredjuje interesu zajednice, vjere, nacije, drzave. Uz katunski nacin misljenja i nahijsko poimanje svijeta i vijeka. Kroz mnostvo skorojevickih kultova tako lako uocljivih, u nasem drustvu se ustolicio ''sistem'' koji nigdje i niko ne spominje ZVANICNO, ali za njega svako zna - prakticno! Za taj i takav sistem ''lijek'' nije imao ni onaj ''stari'': burzoaski, ni potonji - socijalisticki, a ni ovaj - demokratski sistem. To je sistem koji ''zdere'' svaki sistem. On se sulja, provlaci, tih je i neosjetan, a trazi pukotine, tek malko pritvorena vrata, sporedne ulaze, poznaje zaobilaznice, sporedne puteve, sve staze i precice koje omogucavaju sve ono sto zovemo nepotizam i korupcija. Nezaustavljiv je: hrani ga i podrzava obijesno razmetanje cijele jedne galerije pojedinaca koji o trosku drustva i te kako dobro - zive. Razmetanje ponizenog koji je zadobio neko pravo, razmetanje siromaha koji se neceg docepao, razmetanje neukog koji je lazirao diplomu, da bi - sefovao, direktovao, vladao! Nase je drustvo puno bijesa! Lijepo je to oznacio Tito: ''Narod koji zivi u nekulturi, to je razbojnicka druzina!''
Objavljeno:
Bravo Milijana! Jedan od svetskih mislilaca, socijalista po ubedjenju, je nacin vrednovanja na ovim prostorima nazvao "sistemom proizvoljne evaluacije vrednosti" (prevedeno: politicke evaluacije), sto vuce korene iz 1950. godine i Zakona o Socijalistickom samoupravljanju. To danas konzumiraju lazni socijalisti, mutirana podvrsta socijalista, koji su postali placena burzoazija i koji se jedino plase da ce izgubiti svoj povlasceni ekonomski polozaj. Upravo oni vode laznu bitku za umetnost i to je ta revolucija mediokriteta, Njima je jedino bitno da potvrde svoj socijalni i drustveni status konzumirajuci ostatke jednog zastarelog sistema. Naravno da u ovim okolnostima nema ni reci o mladosti i buducnosti. I to je najveci problem. Ne moze buducnost koja se nije ni dogodila da nam bude kriva za sadasnjost. Moze samo proslost. Ove socio-ekonomske okolnosti su nas i dovele do situacije o kojoj pise Milijana. I ako nista drugo, dobro je da se razmislja, analizira i pise, jer je veoma vazno da postoji i da se ne izgubi suprotstavljena misao.
oki
Objavljeno:
Autorica teksta je preslikala fenomenalno stanje drustva i njegove kulture u vremenu kojeg zivimo. Ima puni respekt od mene , i ovo sto cu napisati je samo dopuna njenom clanku. Komentari su svaki ponaoseb zahvalni, imaju u sebi veliku dozu istinitosti. Ja bi o kulturi pisao malo sa stanovista ljudske neodvojivosti i potrebe. Kao sto covjek ima potrebu za zadovoljenjem svojih fizickih, materialnih potreba tako ima potrebu i za duhovom , intelektualnom nadgradnjm. Moze li se tu praviti razlika? Ne moze, sa aspekta potrebe, i jedno i drugo je potrebno covjeku da bi bio kompletan, ali moze u zivotu . Pred covjekom se postavlja i namjece dilema sta mu je prece uraditi. Da li je bolje kad mu ” svira” stomak ili becka filharmonija? Da li je bolje imati pune dzepove ili praznu dusu. Uvek je dilema, posebno u kriznim vremenima. Ljudi nisu isti – razni ljudi, razne cudi!! Neko voli muziku, neko dobru klopu. Neko trci za parama a neko za pjevaljkama( seosko kulturno uzdizanje) i na tome zadovljava svoju potrebu. I sada se vi cudite sto je Dodik vise pod satrom a ne u pozoristu ”Bosanske krajine / Rs”, ili sta ce Zlaji Zemaljski muzej u Sarajevu, kad on moze otici u Dobrovnik i slusati ”Dubrovacke trubadure”. Kad vlast ima takav odnos prema kulturi – njenim institucijama, sto bi gradansto uopste razbijalo glavu o kulturi. Zna se sta je prece , prvo ekonomska pa onda kulturna nadgradnja, zar nije Marks vec o tome pisao. Ako nema para nema ni muzike(kulture), rekao bi narod. Jasno ko dan. Vlast mila – vlast bila, obicno razmislja da u teskim vremenima treba pricekati sa kulturom i kulturnjacima,(valjda misli i mi smo vam dovoljno , gledate nas po cijo dan , ko vas bolje zabavlja od nas). NIsta ne fali!! Rezonuje se valjda u stilu, ako sada izdvojimo sredsva za te namjenje nece biti za vozni park, za reprezentacije i sta sve ne drugo, ali kad dodu bolja vrenmena onda nema problema...., napravice oni pozoriste, na primjer, ali za odabrane i polu prazno , tek da se vidi. Svijest naroda je u direktnoj vezi sa njihovim pozicijama. Valja ih sacuvati ali nece moci sa obrazovanim i kultivisanim ,a jos k tome i pametnim. Pitanje je sada dali postoji interes. Dakle, i kad se radi I o boljim vremenima , o kulturi se razmislja ponajmanje. Ja hocu da kazem sto i autorica clanka, nisu problem pare za tu namjenu, nije u pitanju ni nerad, kriza i sl. vec manjak interesa za kulturnim obogacivanjem i zadovaoljavanjem jedne ljudske potrebe. Pametnijom preraspodjelom resursa nadu se i pare za to…Jeftinije je biti pod SATROM , tu se moze i zapjevati(kao Mile…) i zamjezit , popit, uz to. Jeftinije i blize narodu i socijalnom statusu. Rijec kultura dolazi od latinske rijevi COLERE, sto znaci uzgajati, nastaniti , postovati, mada je njeno znacenje i definicija mnogo sira , pa zato je mozemo koristi i upotrebljavati zavisno od toga o cemu raspljavljamo i govorimo….. imamo raznih kultura - kultura ponasanja , kultura odgoja, kultura dijaloga(vec sam pisao o njoj), monokulturama – multikulturama i td. Jednom rijecu kultura je dio covjeka. Kako ici kroz zivot bez kulture. Ona je tu svude oko nas, po njoj se prepoznajemo, i po njoj se razlikujemo od zivotinje. Ne kaze narod dzaba: ”KONJU JEDAN”, kad ispadnes iz kulturnog kolekseka, pokusavajuci ci da ti kaze da si na nivo KONJA, sto se tice kulture , pa cak i nize jer i konj se oglasi kad mu udes u stalu – mahne repom. Kad govorimo o hrani mozemo govoriti isto o kulturi –kulture zitarica isl. …ups, dosta je, ode ja malo predaleko…pozd…
Objavljeno:
"Jak intelektualni sloj i jaka kultura izražena u svim porama društva, zajedno sa svjesnim građanskim staležom, dovode političare u situaciju da paze šta rade. Svijest se direktno podiže kulturom. U ovom trenutku nivo svijesti naroda je takav da je sasvim normalno da ljudi ne mrze političare što troše milione maraka na vozni park, vile i provode (i sve to na tuđi račun naravno), nego zato što i oni nemaju istu mogućnost. Njihov um ne ide dalje od ovakvih ideja" Kako surovo boli ova istina.Koga okriviti, ljude na pozicijama koji te iste pozicije koriste da bi se bespravno obogatili ili one koji ispod stola vraćaju pinku tim istima, da bi dobili kakav-takav novac i napravili kakve- takve projekte.Svaka čast za tekst.
Objavljeno:
Možda je kultura i način da istaknemo ono najbolje o sebi kao društo, kao narod ili njegov dio, međutim kad govorimo o kulturi, da li govorimo i o istorijskom nasljeđu kao esenciji onog što ističemo kao kulturni kliše. Ako je tako šta je stvarna prepoznatljivost našeg etnosa, da li je to nasljeđe iz socijalisičkog perioda( ujedno i najači period opšteg stvaranja na teritoriji BiH ), da li je to period Vrbaske banovine i bana Tise ( korisno je pročitati njegova zapažanja o narodu kojim je vladao 30-tih god. XX vijeka, o primitivnom životu i ruralnom mentalitetu tadašnje Banjaluke), da li to period Austrije i vrijeme prve prave pismenosti i agrarne reforme, da li je to period dahijskog terora i islamizacije naših prostora, i tako dalje... Da zaključim kultura jeste pečat društva u vremenu i prostoru o kome je postojalo, istorija ovih prostora u pravilu je istorija ropstva, sakaćenja i naroda i nametanja tuđih kulturnih identiteta, sa rijetkim izuzetkom nekoliko decenija scijalističkog preioda koga odbacujemo. Ako je alternativa RTRS-ova tendencija ,(a i sama je na nivou prosječne studentske televizije na čijim kadrovima je bazirana), da sofistificiranim sadržajima masmediologije poželjnih naciona, crkveno-kanonskih sadržaja o biću naroda, onda vi pokušajte da pronađete sebe u tome i uživajte. Republika Srpska sem Banjaluke i još par gradova je ruralna zemlja, u kojoj seljaci žive kako žive, a politički sistem im se dodvori onako kako to vidimo, to je daleko od Mocarta, Mokranjca, a blizu Cece, Ace Lukasa itd... Zna Mile ko su njegovi glasači, ajmo u šator, daj amo mikrofon ojhaaaa!!!
Objavljeno:
Slažem se u najvećem dijelu. Ipak, ne treba zaboraviti da uvijek i svuda gdje postoji borba za golu egzistenciju malo ko ima vremena za obrazovanje, kulturno i duhovno uzdizanje, razmišljanje uopšte. Nismo mi jedini slučaj. Samo spadamo u red siromašnijih zemalja, u kojima je ovakva kulturna situacija potpuno normalna stvar. Slučaj Berlinske filharmonije nije slučajno u Njemačkoj. Jednostavno, sa povećanjem životnog standarda dolazi do rasterećenja i povećanja slobodnog vremena. Pa onda ljudi imaju vremena i volje da čitaju, odlaze u galeriju, kurseve, itd. Naravno, nizak životni standard nije jedini problem. Kao što si rekla, problemi su promjena strukture stanovništva, odliv mozgova, itd. Pa smo u organima uprave dobili takve koji u državi većih vrijednosti nikada ne bi mogli ni da primirišu takvim pozicijama. Problem je takođe u tome što će ovaj tekst pročitati nas par koji stvari vide na isti način, i par nekih koji ne razumiju ništa od ovoga, pa će da nam objašnjavaju kako ne vidimo "gromadnu sedimentsku kulturu". Mislim da nas ka cilju poboljšanja ove situacije mnogo brže vodi sopstveni rad i djelo kao primjer drugima, nego tekstovi i polemisanje. Uprkos tome, pohvale autoru na trudu.
Objavljeno:
Okvirno se slažem sa autorom, ali bih istakao kako se Milijana bavi posljedicama, dok je uzroke malčice zaboravila. Još Marks je jasno razjasnio ekonomiju kao temelj (bazu) i kulturu kao nadrgradnju, a onaj ko i nakon oko 150 godina nakon Marksa ima "vizuju" da je u siromašnim društvima moguće graditi kulturu - bojim se da ima preusku percepciju. Mogao bih još na desetine stranica nastaviti ovaj tekst i da u krajnosti ne kažem ništa, tako da bi to bilo prilično obesmišljeno djelovanje. Uostalom i kroz nauku se u pravilu proučavaju uzroci, a nikada posljedice (posljedice se uobziruju, ali nisu predmet istraživanja). Znači, da zaokružim, izgradimo mi ekonomiju, a kultura će naći "svoj prostor" iz jednostvanog razloga jer se kulturom najčešće bave visoko intelektualni i obrazovani ljudi koji će iznaći načina da dođu do sredstava za svoje ideje - samo ako takvih sredstava ima "na vidiku". Kada naš običan čovjek bude u prilici da zaradi dovoljno da određeni iznos odvoji za sopstvenu kulturnu nadgradnju (odnosno kada i fizički nađe vrijeme za to, jer najčešće radi po 10-12 sati dnevno), biće to najjača pretpostavka za razvoj umjetnosti i kulture uopšte. Sve te priče o "državnom intervencionizmu" u oblast kulture su slabog osnova.
Objavljeno:
(Не)култуарн, сам (мало)грађанин, па јавно питам: Шта је лоше у Божићном бдењу, косидби на Мањачи, изградњи историјског Андрићграда !? Духовно појање, исконска љепота природно-традиционалних манифестација, величање Иве Андрића, својеврсна материјализација дјела над дјелима "На Дрини ћуприја". За мене је то вредније од концептуалне умјетности и електронске музике, поп културе - без дилеме. Јесам ли малограђанин ? То је, дакако, реточичко питање, јер ме ваше снобовске дефиниције уистину не интересују. Нажалост, толико је тога примитивног у нашој култури ( и пуцање из оружја и шатре и злоупотреба величина, итд. ) Није ваљда да због тих прљавих наслага не видите громадну седиментну културу испод, тачније изнад тога !? Како кад бих ја Елвиса Прислија омаловажавао и називао смрдљивком јер се није купао на општеприхваћен начин. Као кад бих његове поштоваоце називао смрдљивима. Зато: треба служати српску духовну музику, одлазити на етноманифестације, обавезно прочитати сва дјела Иве Андрића и отићи у Андрићград којим руководи градоначелник философ Емир Кустурица. Наравно, обавезно читати Крлежу, Сидрана, Игоа... слушати Вивалдија, предивне севдалинке, Цунета Гојковића... Шта хоћу да кажем: ако овом слично чините: малограђанин ће бити онај који вас урбано-снајперским жигосањем нишани, ма колико волио концепуалну умјетност или се гнушао косидбе или прела или градитеља-умјетника и философа Кустурицу називао боксером, пљачкашем и проданом душом. СНОБОВСКИ ПОСЕЉАЧИ БРАТЕ ! п.с. Мало сте котрадикторни. Мала издвајања за културу, а превелика за Андрићград !? Како да то разумијем ?
Objavljeno:
Naravno govoreći o kulturi znamo da je to specifična empatija jedne društvene i socijalne grupe u civilizacijskom vremenu i prostoru, ali ono što hoću da potenciram jeste njena društvena angažovanost. Ne mogu se oteti utisku da režimi u ex-yu državicamaaa imaju svoju angažovanu kulturu, počev od miloševićevog režima okićenog u turbofolku,angažovane crkve na revitalizaciji nacionalnog bića, uspavanih književnika koji su pripremili tihu reviziju nove istorije, pa sve do dodikovog SRPSKOG PROLJEĆA ukrašenog šatorskim guslarima,urancima na tradicionalnom košenju trava po manjači, gradnji srpskog andrićgrada u sred otomanske imperije, rtrs-ovih emisija koje nas uče da smo svi seljaci, samo to neki još ne priznaju, badnjačkih bdenja i molebana da inflacija bude manja,plata veća, odmor u bratskoj Grčkoj itd. ... I šta je u stvari kultura u našim uslovima kome ona treba, političkim elitama koje su to postale kroz ratne donacije i postratne kupljene diplome, silnim narodnim masama koje su humanim preseljenjem postale dio gradskog asfalta, mladim ljudima koji žive svoju internet vituelnu mladost, stvarno neznam kome još.Ja sam odavno iza barikada u svom srednjovjekovnom utvrđenju, neću i ne želim da znam šta se dešava napolju... Ulaznica za elitu je jednostavna: dođi u grad, prođi kroz grad, ali grad ne smije proć kroz tebe, POSELJAČI BRATE!!!!
Objavljeno:
Jedna strana procesa de-kulture je definitivno lagana depresija i na budžetskom planu i u okvirima obrazovnih programa, svih nivoa, od osnovnog, do visokog... No, ne zanemarimo kancerogeni elitizam... RE-Formulacija kulture jednog naroda, bez konekcije sa tradicionalnim korjenima, na bazi dekadentnsti zapadnog društva. Danas je prevelika "kulturološka" razlika na nivou 3 generacija, čak na nivou samo dvije generacija, da je nemoguće pronaći "kompatibilan za sve" mehanizam za "isporuku kulturnih sadržaja"... Sveli smo se ili na jeftini Facebook šund ili na elitistički prenapuhan apstract bullshit. Drago mi je da ima medija i novinara/ki kojima je ova tema još uvijek interesantna, mada... jasno nam je svima da smo spremni i za kulturološki i za tehnološki "reset", ako planiramo da nam potomci imaju iole njuha za umjetnost i kulturu.
Objavljeno:
Samo cu reci BRAVO Milijana!
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.