<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Saša Ilić: Kultura je u opasnosti!

Modeli poslovanja se ovde nikada ne menjaju, samo tzv. kultura ostaje uporno površna, banalna i partijska. Sa povećajem stepena njene partijnosti, raste joj i cena ali ne i vrednost. Za sve ostale koji bi da nešto rade u kulturi, ostaje Grosov nauk da najpre moraju osvestiti “svoje mesto u armiji potlačenih koji se bore za svoj deo sveta, za smislenu društvenu organizaciju života”. Možda objavljeni revizorski dokument ponudi neku pomoć u tom mukotrpnom procesu.

02. mart 2013, 12:00

Neko bi mogao pomisliti da se radi o parafrazi jednog dadaističkog upozorenja iz dvadesetih godina. Zaista, kakve bi to veze moglo da ima sa kulturom u Srbiji danas. Evo kako su stanje u društvu i umetnosti opisali Georg Gros i Viland Hercfeld 1925. godine: “Sve se svodi na isto, bilo da neko brblja gluposti ili veliča sonete Petrarke, Šekspira, Rilkea, bilo da delje đonove ili rezbari bogorodice: ubijanje se nastavlja, profitiranje se nastavlja, glad se nastavlja, laž se nastavlja: čemu onda umetnost?” Čemu onda kultura u Srbiji danas kada se sve ove stvari takođe nastavljaju? Međutim, upozorenje koje je ovih dana izrečeno na Skupštini Srpskog PEN centra, poslato je iz sasvim drugih razloga nego što su to činili dadaisti pre devedesetak godina. Oni su razlikovali tendencioznu umetnost koja se mora suprotstaviti “čistoj umetnosti”. Predsednica Srpskog PEN centra Vida Ognjenović uputila je svoj vapaj braneći upravo “čistu kulturu” koja je danas, kako je rekla, “napadnuta od estrade i površne elektronske informacije”. Takođe, dodala je tom prilikom predsednica Srpskog a potpredsednica Internacionalnog PEN-a, “kultura je danas ostavljena izvan javnosti i bez državne podrške, dok se obnavlja politički intervencionizam”. Kako razumeti ovaj tribinski poklič osim kao upozorenje iskreno zabrinute borkinje za slobodu umetnika i umetnosti, koja podrazumeva neprestanu (novčanu) pažnju države i privrženost medija. Potom su nastupili i ostali ugledni članovi Srpskog PEN-a, ponavljajući i elaborirajući ključne parole iz govora Vide Ognjenović. Naposletku se ispostavilo da je Sprski PEN centar u opasnosti jer sve je manje sredstava za izvođenje programskih aktivnosti (ne može se na konferencije u Seulu, Ohridu, Bledu, Rejkjaviku). A proleće 2012. je delovalo obećavajuće. Srpski PEN centar je tada, nakon uspešne odbrane ljudskih prava jednog svog člana, proglašen za reprezentativno umetničko udruženje, što znači zalog za sigurnu nacionalu penziju svih uvaženih članova. Međutim, varljiva 2012. donela je nešto sasvim drugo.

Politički intervencionizam

Urednica Politikinog Kulturnog dodatka predano je izveštavala o svakom koraku koji su predstavnici Srpskog PEN centra napravili u svetu. Uredno je objavljivala feljtone iz novoobjavljenih knjiga izdavačke kuće Arhipelag, koja se samo tako zove, ali stanuje na adresi Srpskog PEN-a, objavljuje dela njegovih članova i ponaša se kao glavni nosilac svih međunarodnih projekata ove organizacije. Sasvim slučajno, urednica Vesna Roganović je na poslednjoj Skupštini PEN-a postala njegova članica, kao jedna od troje ljudi verziranih za medijsku borbu protiv “površne elektronske informacije” koja danas više nego bilo šta drugo ugrožava “čistu kulturu” u Srbiji. Tzv. kultura Srbije je u opasnosti! Da u novembru 2012. nije objavljen jedan dokument možda bismo zauvek bili zakinuti za realne dimenzije opasnosti o kojoj ovde jedino može biti reči. Radi se o “Izveštaju o reviziji godišnjeg finansijskog izveštaja Ministarstva kulture za 2011. godinu” – br. 400-240/2012-01, koju je obavila Državna revizorska institucija (u daljem tekstu DRI). Zahvaljujući ovom dokumentu, moguće je razumeti šta znači termin “politički intervencionizam” u raspodeli državnog budžeta. Naime, Vida Ognjenović koja je za ambasadora Srbije u Kraljevini Danskoj imenovana 2008, nikada nije prestala da radi poslove na domaćem terenu i to u svim sferama svog delokruga: od organizacije konferencija, državnog nastupa na međunarodnim sajmovima, režije i promocije sve do partijskog rada u GO Demokratske stranke. Tako je za jedan kvartal svojih aktivnosti u jesen 2011, prema nalazu DRI, Ognjenović iz državnog budžeta dobila skoro 40 miliona dinara, od čega je 10 otišlo na aktivnosti Srpskog PEN-a dok je ostatak usmeren na obeležavanje 150 godina Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, što je podrazumevalo sledeće: premijeru Seoba Miloša Crnjanskog (režija i dramatizacija V. O.), premijeru opere Mileva Ajnštajn (libreto V. O.) kao i baleta Mileva Ajnštajn (takođe prema motivima dela V. O.). Na ime svih ovih poslova, autorski honorari same Vide Ognjenović, prema nalazu DRI, iznosili su preko tri miliona dinara. Zaista se retko događa da jedan čovek, za svoje kvartalne aktivnosti, pored svog redovnog i odgovornog posla kakav je posao ambasadora, dobije 40 miliona iz državnog budžeta. Primera radi, ta suma predstavlja sedminu godišnjeg budžeta institucije kakva je Narodna biblioteka Srbije u kojoj radi preko 250 zaposlenih. Tako nešto je moguće samo uz pomoć partijskog intervencionizma. Zauzvrat, mi od ovakvih umetnika i profesionalaca možemo dobiti samo površnu kulturnu informaciju ili takozvanu kulturu visokih vrednosti za koju se zalaže Srpski PEN centar.

Mileva i Konstantin


Šest dana nakon Skupštine PEN-a, predsednik Tomislav Nikolić je opozvao troje ambasadora, među njima i Vidu Ognjenović, koja je jedina, zahvaljujući poslednjoj poluzi koja će još neko vreme ostati u njenim rukama (PEN), upozorila javnost da se sprema nešto loše u kulturi, tj. njena smena. Međutim, ono što je realno loše, zapravo nas vraća na citat iz Grosovog i Hercfeldovog teksta, a to je uporno nastavljanje devastacije, krađe, laži i besomučne partijske propagande, koju su ovih dana sproveli predsednik Nikolić i njegovi savetnici, promovišući projekat Milanski edikt 313-2013. Srbija za koji je iz budžeta Srbije izdvojeno oko četiri miliona eura. Možda bi pisac Dejan Stojiljković, koji je za predsednika Nikolića napisao komad Konstantin, mogao da se pripremi za novu dužnost ambasadora u Kraljevini Danskoj. Modeli poslovanja se ovde nikada ne menjaju, samo tzv. kultura ostaje uporno površna, banalna i partijska. Sa povećajem stepena njene partijnosti, raste joj i cena ali ne i vrednost. Za sve ostale koji bi da nešto rade u kulturi, ostaje Grosov nauk da najpre moraju osvestiti “svoje mesto u armiji potlačenih koji se bore za svoj deo sveta, za smislenu društvenu organizaciju života”. Možda objavljeni revizorski dokument ponudi neku pomoć u tom mukotrpnom procesu.

Tekst je preuzet sa prijateljskog Peščanika