DIO FELJTONA

Ovde je dosadno…

Objavljeno: 03.03.2013. - 19:00
Ova skica je samo esejistički prijedlog za uvod u fenomen jugoslavenskog rocka, poziv na kopanje po statistikama, na promišljanje mehanizama koji su omogućili i tako plodnu scenu i pohvale kultur-politici koja se, na kraju, ipak mjeri po rezultatima. A rezultati su takvi da je stvoreno puno evergreena, narodne urbane glazbe koja je još izvor i zanosa i nadahnuća i čuđenja, da nove pjesme nekih novih klinaca nikako da dospiju do kulta i masovnosti koju su stari majstori s lakoćom dosezali, da je danas, nekada formativna po mlade, domaća rock/pop kultura u dubokoj depresiji (činjenica je da ni u malenom gradu poput Daruvara, okruženom selima, tada nisam poznavao nikoga tko je slušao narodnjake).
Autor: Kruno Lokotar
Veličina slova: a a a

Zanimljivo je da je i poetski slobodan Milan Mladenović pjevao kako je, ni manje ni više nego rođen u getu, geto je opisivao kao prostor s neoklasicističkim zgradama (Vidi kakva predivna zgrada / balkon, zid sa divljim ružama / Atlas nosi kuglu iznad glave / Grci, mit i legenda), u čisto proleterskom ambijentu: Gar se crni svuda po snegu / plava bluza i kifla pred čas. Kult proletera u socijalizmu očito je bio sirenski, i jak kao tvornička sirena, i državni, svakako i među djecom vojnih lica popularniji od kulta vojne klase. Vjerojatno je omogućavao i lakše stapanje s okolinom, ukidanje distance između povlaštene djece vojnih lica i djece radnika i seljaka.

Oni su nas nečim zadužili

Formativne godine pobrojane ekipe bile su druga polovica pedesetih i šezdesete, kako kome, koje su očito usisane i u važnom, rebelijanskom podržane. Premda o neaktualiziranim šezdesetosmašima Johnny pjeva ironično u pjesmi “’68″ (Mladenović rođen 1958. u Zagrebu i Bajaga rođen 1960. malko kasne s dolaskom na svijet, ali žure s razvojem), i rane sedamdesete još su godine u kojima je rock bio – posebno u socijalizmu, pa bio to i socijalizam otvorenog tipa – provokacija koju je društvo toleriralo. Premda je, za razliku od drugih socijalističkih zemalja, Jugoslavija tolerirala trivijalne žanrove i bila ukupno neusporedivo otvorenija i sve skupa ozbiljan povijesni eksperiment, socijalistički konzervativizam i strah od kapitalizma 1960-ih sažimao se u idiotske slogane: duga kosa – kratka pamet, mini-suknja – mini-moral. Hm, doduše na osporavanju drugog slogana sa suknjama pobrojani dečki nisu baš radili, transvestizam u YU rocku nije zaživio 1970-ih, rokeri nisu navlačili suknje niti su se šminkali, za to je bilo potrebno dočekati Rundeka i Gileta, ali zato se na dugoj kosi itekako radilo.

Rock se doživljavao kao aktivan otpor malograđanštini, kao umjetnički pokušaj poboljšanja svijeta (Promeniću svet do kraja pesme – EKV), autentična mladalačka kultura i kontrakultura (to je najvažnija riječ u ovom sletu riječi), kontrakultura i kritičnost prema socijalističkoj i patrijarhalnoj kulturi njihovih očeva, ali i šire, čuvara morala i poretka koji naprosto već odavno nisu na razini aktualiteta, kompromisno zaogrnuta u artificijelnost – sjećamo se truda rock publicista da se rock predstavi kao suvremena umjetnost i društveni korektiv, a ne samo zabava, jer u ozbiljnom socijalizmu puka zabava je bila subverzija i nedovoljan argument za postojanje i poštovanje. Čisti slogan “pokreta otpora patrijarhatu i svrhovitosti” zapisan je 1976. godine, u doba kada je rock već izgubio dobar dio subverzivnosti, a punk se tek rađao, slogan koji se ispružio kao most između klasičnog rebelijanskog i društveno-progresivnog koketiranja rocka prema punku, koji je između ostalog tražio pravo na individualnost, izravnost i neutilitarnost, Bregovićevim stihovima: Pusti, pusti o, pusti me / hoću bar jednom / eto, baš hoću / da budem blesav…

Patrijarhalno društvo i očinski autoritet, u urbanom okviru koji je djeci vojnih lica naprosto bio prirodan, gurali su sinove na drugu stranu, u kontrakulturu, u permisivni i skaredni rock, u zabavu i hedonizam (Mladenović: Ovde je dosadno / Svi su pobegli na neko zabavnije mesto / Daleko je, daleko je Amerika – pri čemu je važno da je baš Amerika metafora za cilj “unutrašnjeg puta”, zemlje odbjeglih skrojene po mjerama utanačenim još na brodovima), na Zapad, gdje sunce zalazi a luda noć počinje i potisnuto probija, prema individualizmu i slobodi, mimo Partije i kolektiva, mimo dosadnih priča, ali i mimo konzumerizma, s jasnim internacionalizmom, anacionalizmom (stariji Bora Đorđević kvari prosjek) i, sasvim jasno i očekivano, antimilitarizmom (Oni su ordenje zaslužili / životnu školu izučili / oni su nas nečim zadužili / i zbog toga su zaključili / Slušaj sine, obriši sline, pjevao je mladi Đorđević).

Neželjeni nusproizvod


Tako su djeca povlaštene vojne klase i čuvara socijalističkog poretka iz čiste emancipacije od roditeljskog autoriteta, s jakim osjećajem slobode i mogućnosti, uz dotok informacija i utjecaja sa Zapada i uz nešto ugodniji ekonomski status, a opet s dosta jasnom i rezolutnom socijalno-kritičkom sviješću, de facto stvorila i omasovila jugoslavenski rock’n'roll kao čisti neželjeni nusproizvod društva koje je imalo dovoljno samopouzdanja da im to tolerira, jer su temeljno bila na strani jugoslavenske inačice socijalizma, koja im je omogućila ugodan i bogat i umjetnički plodan život, premda ih je svako malo maltretiralo glupostima, zabranama i protestima SUBNOR-a zbog skretanja sa svijetlih staza revolucije, a koje su im u konačnici – zabrane a ne staze – išle u marketinški prilog.

Ova skica je samo esejistički prijedlog za uvod u fenomen jugoslavenskog rocka, poziv na kopanje po statistikama, na promišljanje mehanizama koji su omogućili i tako plodnu scenu i pohvale kultur-politici koja se, na kraju, ipak mjeri po rezultatima. A rezultati su takvi da je stvoreno puno evergreena, narodne urbane glazbe koja je još izvor i zanosa i nadahnuća i čuđenja, da nove pjesme nekih novih klinaca nikako da dospiju do kulta i masovnosti koju su stari majstori s lakoćom dosezali, da je danas, nekada formativna po mlade, domaća rock/pop kultura u dubokoj depresiji (činjenica je da ni u malenom gradu poput Daruvara, okruženom selima, tada nisam poznavao nikoga tko je slušao narodnjake).

Naravno, nije samo društveno i klasno preslojavanje i pretumbavanje uzrok trenutnom, čini se dosta poraznom stanju na cijeloj glazbenoj sceni, sigurno su ga velikim dijelom generirali i nova tehnologija i novonastali odnosi, od neoliberalno-kapitalističkih do tehnoloških diktata, ali možda se dio mogućih odgovora krije upravo u iskustvima i orijentacijama onoga što u smislu glazbene proizvodnje i odgoja lako možemo nazvati boljom prošlosti.

Ako crkvi treba reći hvala za sve rafinirane vrste alkohola koje je kroz povijest usavršila, u priči o YU rocku možemo reći, čak raportirati: “Drugovi oficiri, dozvolite da vam se obratimo. Služili ste narodu tako što ste nehotice, čak mimo svoje volje, bitno zaslužni za rock’n'roll u Jugoslaviji i zbog toga vam, kao zbog malo čega drugoga, vječna hvala i slava!”

 

Tekst je preuzet iz Novossti

 

 

 

 

 






 

Komentari (1)
mad
Objavljeno:
Promenicu jezik, pokret, telo
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.