<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ernesto Sabato: Tunel

ODLOMAK

Očajan, izašao sam da je tražim na sve strane, to jest na mestima gde smo se obično sastajali i šetali: Rekoleta, Avenida Sentenario, Trg Francuska, Nova luka. Nisam je nigde video; shvatio sam da je bilo najverovatnije da sada šeta bilo kuda, samo ne na mestima koja su je podsećala na naše najlepše časove. Opet sam odjurio do njene kuće, ali je već bilo vrlo kasno i verovatno se već vratila. Ponovo sam telefonirao: bila se zaista vratila; ali su mi rekli da je legla i da joj je nemoguće da dođe na telefon. A ipak sam dao svoje ime.

05. mart 2013, 12:00

Bilo je logično pomisliti da je nekad morala nešto osećati za Aljendea, kad se već venčala s njim. Moram reći da je taj problem, koji bismo mogli nazvati 'problem Aljende', bio jedan od onih koji su me najviše opsedali. Bilo je raznih zagonetki koje sam hteo razjasniti, a naročito ove dve: da li ga je nekad volela? Voli li ga još uvek? Ova dva pitanja se nisu mogla uzeti odvojeno; bila su vezana sa drugim pitanjima: ako nije volela Aljendea, koga je volela? Mene? Huntera? Neku od onih tajanstvenih osoba s telefona? Ili je, pak, bilo moguće da voli razne osobe na razne načine, kao što se događa izvesnim ljudima? Ali isto tako je bilo moguće da ne voli nikoga i da svakom od nas, ubogih đavola, dečaka, govori da smo jedini, a da su ostali obične senke, bića sa kojima je održavala površnu ili prividnu vezu.
Jednog dana sam odlučio da razjasnim problem Aljende. Počeo sam s pitanjem zašto se udala za njega.

- Volela sam ga - odgovorila je.
- Znači, sada ga ne voliš.
- Nisam rekla da sam ga prestala voleti - odgovorila je.
- Rekla si: 'volela sam ga'. Nisi rekla: 'volim ga'.
- Uvek se hvataš za reči i sve izvrćeš do neverovatnog - protestovala je Marija. - Kad sam rekla da sam se udala jer sam ga volela, nisam htela da kažem da ga sad ne volim.
- Ah, onda voliš njega - kazao sam brzo, kao da želim da je uhvatim u grešci u vezi sa izjavama datim pri ranijim ispitivanjima.
Ćutala je. Izgledala je utučena.
- Zašto ne odgovaraš? - upitao sam.
- Jer mi se čini da nema svrhe. Ovaj razgovor smo često vodili na skoro isti način.
- Ne, ovaj nije kao oni prethodni. Pitao sam te da li sada voliš Aljendea, i rekla si mi: da. Čini mi se da se sećam da si mi drugom prilikom, u Luci, rekla da sam ja prva osoba koju si volela.
Marija je opet ćutala. Ljutilo me je ne samo to što je bila protivrečna nego i to što je trebalo muke da joj izvučeš bilo kakvu izjavu.
- Šta kažeš na to? - opet sam upitao.
- Ima mnogo načina da se voli i ljubi - odgovorila je umorno. - Valjda shvataš da sada ne mogu voleti Aljendea na isti način kao pre toliko godina, kada smo se uzeli.
- Na kakav način?
- Kako, na kakav način? Znaš šta hoću da kažem.
- Ništa ne znam.
- Često sam ti to govorila.
- Govorila si, ali nikad nisi objasnila.
- Objasnila! - uzviknula je ogorčeno. - Ti si hiljadu puta govorio da ima mnogo stvari koje ne dozvoljavaju objašnjenje, a sad mi kažeš da objasnim nešto toliko složeno. Hiljadu puta sam ti rekla da je Aljende moj veliki drug, da ga volim kao brata, da ga čuvam, da osećam mnogo nežnosti prema njemu, veliko divljenje prema ozbiljnosti njegovog duha, da mi se čini superiornijim od mene u svakom pogledu, da se pored njega osećam kao bedno i grešno biće. Kako, dakle, možeš pretpostaviti da ga ne volim?
- Nisam ja taj koji je rekao da ga ne voliš. Ti si mi sama rekla da sada nije isto kao kad si se udala. Možda je trebalo da zaključim da si ga volela kad si se udala, kao što kažeš da sada voliš mene. S druge strane, pre nekoliko dana u Luci rekla si mi da sam ja prva osoba koju si stvarno zavolela.
Pogledala me je tužno.
- Dobro, pustimo kraju tu protivrečnost - nastavio sam. - Ali vratimo se Aljendeu. Kažeš da ga voliš kao brata. Sada želim da mi odgovoriš samo na jedno pitanje: imaš li telesnih odnosa sa njim?
Marija me je još tužnije pogledala. Ćutala je jedan trenutak i na kraju me je upitala vrlo bolnim glasom:
- Je li potrebno i na to da odgovorim?
- Da, apsolutno je potrebno - kazao sam suvo.
- Izgleda mi strašno da me na taj način ispituješ.
- To je vrlo jednostavno: treba da kažeš 'da' ili 'ne'.
- Odgovor nije tako jednostavan: može se imati i ne imati.
- Vrlo dobro - zaključio sam hladno. - To znači: da.
- E pa, dobro: da.
- To znači da ga želiš.
Ovo sam izjavio gledajući je pažljivo u oči; to sam učinio zlonamerno, bio je to najbolji put da izvučem niz zaključaka. Nisam verovao da ga zaista želi (mada je i to bilo moguće s obzirom na Marijin temperament), nego sam hteo da je nateram da razjasni ono 'volim ga kao brata'. Marija je, kao što sam i očekivao, oklevala da odgovori. Sigurno je smišljala reči. Najzad je kazala:
- Rekla sam da sa njim imam odnose, ne da ga želim.
- Ah! - uzviknuo sam pobedonosno. - To znači da imaš odnose iako ne želiš, ali da ga držiš u uverenju da ga želiš.
Marija se skamenila. Niz njeno lice su tiho potekle suze. Pogled joj je ličio na razbijeno staklo.
- Nisam to rekla - polako je promrmljala.
- Zbog toga što je to očigledno - nastavio sam neumoljivo - jer da si pokazala da ništa ne osećaš, da ga ne želiš, da si pokazala da je telesno sjedinjavanje žrtva koju prinosiš u čast tvog divljenja njegovom uzvišenom duhu i tako dalje, Aljende ne bi nikad više legao s tobom. Drugim rečima: činjenica da to i dalje činiš pokazuje da si ti u stanju da ga prevariš ne samo u pogledu svojih osećanja nego čak i u pogledu svoje čulnosti. I da si sposobna da savršeno glumiš uživanje.
Marija je gledala u zemlju tiho plačući.
- Neverovatno si svirep - konačno je mogla da kaže.
- Pustimo na stranu razmatranje forme: mene interesuje suština. Osnovno je to da si ti u stanju da godinama varaš svog muža ne samo u pogledu svojih osećanja nego i u pogledu svoje čulnosti. Zaključak bi i đak mogao izvući: zašto ne bi varala i mene? Sada ćeš razumeti zašto sam često ispitivao istinitost tvoje čulnosti. Uvek se sećam kako je Dezdemonin otac upozorio Otela da bi jedna žena koja je prevarila oca mogla prevariti i drugog čoveka. A meni ništa nije moglo izbiti iz glave činjenicu da si stalno varala Aljendea, godinama.
Za trenutak sam osetio želju da budem svirep do krajnosti, pa sam dodao, mada sam bio svestan da je to bilo vulgarno i grubo:
- Varati jednog slepca!

I pre no što sam izgovorio tu rečenicu, već sam se bio malo pokajao. U meni - koji sam hteo da je izgovorim i doživim perverzno zadovoljstvo - neko čistije i nežnije biće bilo je spremno da preuzme inicijativu ukoliko svirepost rečenice učini svoj efekat, i već je prećutno na izvestan način stalo na Marijinu stranu pre no što su izgovorene te glupe i beskorisne reči (šta sam, u stvari, njima mogao postići). Tako da ih je to biće iznutra slušalo sa užasom čim su počele da silaze sa mojih usana, kao da, uprkos svemu, nije ozbiljno verovalo da je moguće da ih drugo biće izgovori. I kako su reči silazile, počelo je da upravlja mojom savešću i mojom voljom, i skoro je na vreme stigla njegova odluka da spreči da rečenica siđe kompletna. Tek što sam je izgovorio (jer sam, uprkos svemu, dovršio rečenicu), potpuno je zagospodarilo sa mnom i zahtevalo da tražim izvinjenje, da se ponizim pred Marijom, da priznam svoju glupost i svirepost. Koliko je puta ta prokleta deljivost moje savesti bila vinovnik strašnih događaja! Dok me je jedna strana navodila da učinim divno delo, druga me je optuživala za prevaru, licemerstvo i lažno dobročinstvo; dok me je jedna navodila da vređam neko ljudsko biće, druga ga je sažaljevala i optuživala me za ono za šta ja optužujem druge; dok mi je jedna omogućavala da vidim kako je svet divan, druga mi je ukazivala koliko je on ružan i koliko je smešno svako osećanje sreće. Pa eto, bilo je, u svakom slučaju, već kasno da se na Marijinoj duši zaceli otvorena rana (a to mi je gluvo potvrđivalo, kao iz daljine, zadovoljeno zlovoljom moje drugo ja, koje je bilo zaronilo tamo u nekakvu smrdljivu jazbinu), da, bilo je već suviše kasno. Marija se, krajnje umorna, ćutke uspravila, dok je njen pogled (kako sam ga poznavao!) dizao pokretni most koji je pokatkad spuštala među naše duše: bio je to tvrd pogled neprobojnih očiju. Odjednom me je obuzela misao da se taj most digao zauvek, i u iznenadnom naletu očajanja nisam se dvoumio da se podvrgnem najvećim poniženjima: na primer, da joj ljubim noge. Pošlo mi je za rukom da me samo sažaljivo pogleda i da joj se pogled za trenutak omekša. Ali iz sažaljenja, samo iz sažaljenja.

Dok je izlazila iz ateljea, još jednom me je pokušala uveriti da se ne ljuti na mene, i ja sam zaronio u potpuno odsustvo volje. Nisam znao šta da radim, stajao sam nasred ateljea i kao budala gledao u jednu tačku. Dok odjednom nisam shvatio da je trebalo da učinim masu stvari.

Istrčao sam na ulicu, ali Marije već nije nigde bilo. Pojurio sam taksijem ka njenoj kući, jer sam pretpostavljao da ona neće ići pravo kući, pa sam očekivao da ću je sresti prilikom njenog dolaska. Uzalud sam čekao više od jednog sata. Pozvao sam je telefonom iz jedne kafane: kazali su mi da nije kod kuće i da se nije vraćala još od četiri sata (upravo od kada je pošla u moj atelje). Čekao sam još nekoliko sati. Zatim sam opet zvao telefonom: kazali su mi da Marija neće dolaziti kući do noći.

Očajan, izašao sam da je tražim na sve strane, to jest na mestima gde smo se obično sastajali i šetali: Rekoleta, Avenida Sentenario, Trg Francuska, Nova luka. Nisam je nigde video; shvatio sam da je bilo najverovatnije da sada šeta bilo kuda, samo ne na mestima koja su je podsećala na naše najlepše časove. Opet sam odjurio do njene kuće, ali je već bilo vrlo kasno i verovatno se već vratila. Ponovo sam telefonirao: bila se zaista vratila; ali su mi rekli da je legla i da joj je nemoguće da dođe na telefon. A ipak sam dao svoje ime.

Nešto se među nama slomilo.