Miljenko Jergović: Srđan Keča - Što je meni otac

Objavljeno: 05.03.2013. - 12:00
Na kraju svakoga izgubljenog rata, poslije revolucije i društvenog sloma, pojavi se nekoliko sinova i kćeri – porodičnih i nacionalnih otpadnika i odmetnika – koji krenu svoditi račune s mrtvim očevima i obračunavati se, kolateralno, s domovinama i domovinskim idealima. Riječ je, uvijek, o vrlo privatnom činu koji, međutim, u svakoj kulturi i književnosti ima vrlo snažne javne i kolektivne posljedice.
Veličina slova: a a a

Ništa tako ne uzdrma i ne potrese kao obračun djece s očevima, ništa kao ono pitanje, koje se postavljalo i u mjuziklu “Kosa”, o tome što su očevi radili u Vijetnamu, Auschwitzu, Vukovaru… Makar i da nisu bili tamo, nego su tiho, lojalno i pobožno, podržavali ubojice. Po tome se, u dvadesetom stoljeću, bolje nego po ičemu drugom, prepoznaje zrela i ozbiljna kultura, po djeci koja postavljaju pitanja o očevima.

Srđan Keča (1982.) studirao je teorijsku fiziku, pa se prebacio na film. U vrijeme jugoslavenskih ratova bio je dijete, u vrijeme bombardiranja Srbije – tinejdžer. Dijete rastavljenih roditelja. Otac je otišao od majke i dvojice sinova nakon što se vratio iz rata u Hrvatskoj. Srđan je sve do njegove smrti mislio da je otac bio mobiliziran: on je, međutim, bio srpski dragovoljac. Na tragu tog saznanja je, odmah poslije očeve smrti, počeo snimati film. “Pismo ocu” prikazano je u Beogradu, ali i širom bivše Jugoslavije, gdje god se ratovalo. Na Dokufestu u Prizrenu – valjda najzanimljivijem i najuzbudljivijem filmskom festivalu na ovim prostorima, uz onaj sarajevski – film je nagrađen kao najbolji dokumentarac Balkana. Priča Kečinog “Pisma ocu” očito je svima u virtualnoj Jugoslaviji jasna, kao što je, sigurno, jasna i onima koji su film vidjeli širom zapadne i istočne Europe, po malim i velikim festivalima, ali je pitanje kome je jasan razlog zbog kojega se snima ovakav film i zbog kojeg se priča ovakva priča.

Srđan Keča nastoji razumjeti oca. Isuviše bi mu lako bilo obračunati se s njim, bila bi to jaka politička gesta, čišćenje vlastitoga života od nečega na što nikako nije mogao utjecati, ali ta mu vrsta obračuna ne bi donijela ništa. Osim, možda, zgodnog plakatnog filma, reklame za mir i razumijevanje među ljudima, koja bi se svidjela onima koji žele da ratovi budu što prije zaboravljeni. Obračun s ocem ne bi donosio katarzu, iznevjerio bi razlog zbog kojeg se pišu i snimaju ovakve priče, i bio bi, iz sinovljevske perspektive, posve nepotreban. Između obračuna i pokušaja razumijevanja razlika je u tome što bi u prvom slučaju sin pokazao da ga se, supstancijalno, ne tiče činjenica da mu je otac bio srpski dragovoljac na Vukovaru, dok će, u uzaludnom pokušaju da ga razumije, on zauvijek biti sin srpskoga dragovoljca na Vukovaru, i doživotno će ga određivati vlastita misao o tome. Razlika između obračuna i razumijevanja, ujedno je i razlika između argumenta rata i argumenta umjetnosti. Svaka umjetnost počinje s pokušajem razumijevanja.

“Pismo ocu” veliki je i potresan film. Traje 49 minuta, što je i format dokumentarca, pogodnog za prikazivanje na televiziji. Srđan razgovara o ocu s majkom, ali, pomalo paradoksalno, nije to težišni dio priče. Majka, uglavnom, ne razumije što se dogodilo s ocem. Ili ne zna što se dogodilo, jer ne želi da zna, pošto bi takvo saznanje samo otežalo život, onaj unutarnji, ali i onaj društveni, među drugim ljudima. Majka je, rubno ćemo saznati i to, ustvari Hrvatica. Ali to nikome nikada nije smetalo, nije se oko toga postavljalo pitanje, svi su oduvijek bili tolerantni i snošljivi.

Naročito stric. Vidimo ga kao čovjeka u fazi raspada, neurednog alkoholičara, koji na sebi, slučajno, ima dio vojne maskirne uniforme, poput onih seljaka na traktorima koje pretječemo na lokalnim putevima po Slavoniji, ali ni takav, rastrojen, on ne zaboravlja Srđanu u kameru napomenuti kako nikada u porodici nije predstavljalo problem to što je Srđanova mama – Hrvatica. Naravno, i stric je bio dragovoljac u ratu u Hrvatskoj. Dogodilo se tako, ili je takvo bilo vrijeme, radio je ono što su radili svi, i toga se, naravno, ne srami. A i zašto bi se sramio? – ne prestaje se, stvarno ili retorički, pitati stric.

Tu je i očev prijatelj iz mladosti, koji je ostao bez posla, pa provodi vrijeme u riječnoj plovidbi i na pecanju. Smije se kao blesav, zabavlja ga to što Srđan snima film, rado pripovijeda u kameru kako je to bilo nekad, sedamdesetih i osamdesetih godina, kada je Marinko nosio štafetu mladosti. Njegova priča, u kojoj otpočetka ima nečega iritantnog i prijeteće opasnog, vrlo je vješto presijecana, kao i cijeli film, amaterskim snimkama: otac Marinko je, naime, imao neku kamericu, pa je snimao sinove dok su rasli, topli i dosadni život jedne socijalističke obitelji, rođendane, proslave i sve ono što bi im moglo jednom, u budućnosti, nešto značiti. Otac je, očito, imao strast za dokumentiranjem, kao i strast za filmom. Vjerojatno je imao i filmskoga dara. Moramo pomisliti da je to nešto što je Srđan naslijedio od oca. A na sinu je da misli što je sve drugo naslijedio od njega. Ali to je nešto što se ne da ispričati ni u filmskoj, ni u literarnoj priči. Iz te misli se, međutim, rađa i ona druga, za umjetnost najvažnija: o potrebi da se razumije oca, sve njegove motive i postupke.

Od potrebe za razumijevanjem do razumijevanja se, naravno, nikada ne dođe. Očeve razumiju samo oni sinovi koji su im slični u svemu lošem i naopakom, i koji nikada i nisu osjetili potrebu da ih – razumiju. Ali u toj potrazi za ocem i za njegovim razlozima, Srđan Keča dolazi do nečega dragocjenog, a istovremeno zastrašujućeg: do potpunog odsustva autorefleksije u onih koji su učinili isto što i njegov otac, pa su kao dragovoljci otišli u rat protiv susjedne jugoslavenske republike.

U posljednjih dvadeset godina, zapravo otkako su i počeli naši ratovi, mislio sam o tome kako će palikuće i ubojice ljudi i gradova sebi na kraju objasniti ono što su radili. Kako god objašnjenje glasilo, ono će, vjerovao sam, postojati. Kao što i Tuđmanov ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić vrlo jednostavno pred sudom zna objasniti zašto su ubijani civili po Sisku, zašto je ubijena devetnaestogodišnja Ljubica Solar, i u tom objašnjenju Vekić ima podršku, glasnu ili prešutnu, hrvatskih političkih i kulturnih elita, činilo mi se da će tako i svaki ratni ubojica do kraja života znati da objasni i obrani svoje razloge. U tom objašnjenju i obrani leži, međutim, mogućnost obrata i buduće katarze. Jednom će, nadati se, doći netko tko će obrnuti argumente ministara unutarnjih poslova, i Tuđmanovog Vekića i Pavelićevog Artukovića… Međutim, Kečino “Pismo ocu” pokazuje da i ne mora biti tako. Ni stric, ni očev prijatelj iz mladosti, ribolovac, za kojega se ispostavi da je bio i srpski dragovoljac, i zapovjednik jedinice dragovoljaca, nemaju ama baš nikakvo objašnjenje ili opravdanje. Iako obojica govore da se nemaju zašto pravdati, niti se imaju čega sramiti. Jedino što se pecaroš prestaje smijati kada dođemo do priče o ratu. I Srđana očinski savjetuje da tu priču ne stavlja u svoj film, jer mu to neće dobro ispasti. Čisto s filmske strane, naravno. Jer on se, kao ni stric, kao ni hrvatski ministar Vekić, kao ni bilo tko drugi, zapravo nema čega sramiti. Najviše što je očev prijatelj u stanju reći u obranu svoga naraštaja, i svoje odluke da ide u rat protiv Hrvata, jest to kako, zapravo, ni on, ni svi oni, nisu bili dorasli vremenu, da je sve to skupa, i taj rat, i ti osjećaji, bilo od njih veće… I tako, živi on mirno, i ne trebaju mu nikakva dodatna objašnjenja pred drugima, a vjerojatno ni pred sobom. To je najstrašnija stvar koju pokazuje Keča u “Pismu ocu”.

Njega, naravno, više okupiraju druge stvari, koje su iz sinovljevske, pa i iz filmske perspektive, mnogo zanimljivije. U svakom svođenju računa s ocem, ono što je društveno traumatično, što potrese jednu kulturu ili zbog čega sinovi svrše u unutrašnjem ili stvarnom progonstvu, njima se, iz njihove autorske i životne perspektive, činilo marginalnim. Srđanu Keči je, vjerojatno, bilo važnije pokazati nam kadar drugoga svog filma, kadar koji je snimao u trenutku kada je na mobitel stigla vijest da mu je umro otac: slika pravoslavnog manastira, negdje u unutrašnjosti, negdje dolje, u dubini prizora… Važnije mu je bilo ocrtati privatne konture priče o ocu, snimiti film o njegovom odsustvu, postavljati pitanja na koja više nema tko da odgovori. Drugo se događalo samo po sebi.

Ne postoje dvije iste priče o očevima. Slične mogu biti samo laži. Iznenadna prisnost koju, kao gledatelji, možemo osjetiti sa Srđanom Kečom, a koja uvelike nadilazi našu identifikaciju s nekim filmskim autorom ili piscem, sigurno se ne tiče sličnosti naših očeva. Jer takva sličnost ne postoji, uvijek su različiti. Prisnost je u motivu i unutarnjem razlogu da se o ocu govori, a onda i u osjećaju samoće i mraka, koji će sustići svakoga tko o svome ocu bude morao govoriti. Očevi su nam bili vrlo različiti, ali sinovi u nama jako su slični.

 

Tekst je preuzet sa jergovic.com

 

 

 

 






 

Komentari (0)
Ostavi komentar
Ime:
E-Mail:
Poruka:
 
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu.


Napomena:
BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.