„Ne bih kupila ništa slovensko sve i da umirem od gladi. Žalim što imam i frižider Gorenje!“ – dodaje u Večernjakovoj anketi „Hoćete li bojkotirati slovenske proizvode?“ umirovljenica iz Zagreba. „Volim Laško pivo, ali nemam ga namjeru više kupovati“ - kaže povjesničar iz Slavonskog Broda. „Volim Fructalove sokove, ali posljednji događaji bacaju sjenu na moje navike“ - slaže se njegov sugrađanin, školski nastavnik. „Vojni rok služio sam u Sloveniji i od tada nemam o njima visoko mišljenje“ - zaključuje osječki elektromonter - „Potvrđuje se moje iskustvo da oni jedino o sebi misle dobro.“
U bojkot, u bojkot, za narod svoj! Na apstinenciju od Fructala, Palome i Thommy majoneze Hrvate se mobilizira SMS-ovima i Internetom, antislovenska histerija dosegla je vrhunac, i Hrvatska danas izgleda kao Srbija godine 1989., kad je nekako baš ovih, decembarskih dana, Politika Ekspres objavljivala navlas iste rečenice temeljito nacionalno-ekonomsko osviještenih poljoprivrednika, penzionera i učitelja iz Svrljiga, Vladičinog Hana i Malog Mokrog Luga.
U bojkot, u bojkot, za narod svoj!, skandiraju Hrvati u novinskim i televizijskim anketama, zbijeni u redove pred kasama hrvatskih trgovina, spremno vadeći hrvatske lisnice iz hrvatskog džepa i ubacujući hrvatske kune u hrvatski državni proračun, cereći se bahatim i samodovoljnim Slovencima. „Treba im pokazati zube“ - kaže jedan od anketiranih - „a najviše će ih boljeti kad ne budemo kupovali njihove prozvode!“
Slovenija za to vrijeme drhti od straha, vraća im se u sjećanje strašna Nova 1990., godina gladi i bijede, kad su im srpski potrošači okrenuli leđa i pokazali im zube, jer „najviše će da ih boli kad ne budemo kupovali njihove proizvode“, „propašće Fruktal bez srpskih jabuka i šljiva“, „ko će sad da im kupuje frižidere, televizore i skije“, „šta će bečki konjušari bez našeg tržišta“ - jedva se nezavisna Slovenija oporavila od tog udara, morala je na kraju u Europsku Uniju da ne umre od gladi.
„Inače ne kupujem slovenske proizvode“ - prepričava dvadeset godina kasnije u Večernjakovoj anketi svoje strašno iskustvo odvjetnik iz Zadra - „ali neki dan sam slučajno kupio nešto Palomino, i onda sam promislio nakon ove situacije.“ Iako je na fotografiji samo odvjetnikovo lice, jasno se vidi cijela slika, hrvatski patriot na zahodskoj dasci olakšan se hvata za „slučajno kupljeno nešto Palomino“, ali ponesen snažnim domoljubljem kratko „promišlja nakon ove situacije“, pa prezirno odbacuje rolu slovenskog papira i spremno skače na noge, jer Hrvat više ni pred kim neće spuštati hlače.
Gotovo je amblematski taj prizor iz zahoda zadarske odvjetničke kancelarije. Niti minutu kasnije sjedi naš junak za stolom od orahovine, pred njim hrvatska zastavica, na zidu zahvalnica Hrvatske gospodarske komore, a klijent preko puta točno osjeća kako ured ispunjava snažan, oštar zadah gordog domoljublja.
„Neki dan sam slučajno kupio nešto Palomino, i onda sam promislio nakon ove situacije“ - objašnjava advokat držeći rupčić na nosu. - „Promislio ja, pa ovako domislio: znate što Slovenci mogu sa svojim WC-papirom?“ „Ne“ - odgovara zbunjeni klijent dok mu nacionalni ponos štipa oči, pa se hvata za džep, vadi Palomine papirnate maramice i, pogađate, promišlja nakon ove situacije - „nemam pojma, što?“ „Mogu njime obrisati dupe!“ - zadovoljno zaključuje zadarski odvjetnik.
Tako stoji ponosni Hrvat na braniku domovine, dok mu oči suze od silnog domoljubnog naboja pomiješanog sa mirisom iz stana one zagrebačke umirovljenice koja je zažalila što je ikad kupila Gorenje hladnjak, pa ga je – prije nego će umrijeti od gladi - u napadu patriotske ognjice isključila.
To su trenuci kad razuman čovjek ozbiljno posumnja u modernu demokraciju, duboko uzdrmana povjerenja u koncept koji odlučivanje o sudbini države i nacije na izborima povjerava ljudima što najozbiljnije misle da će slovenska ekonomija propasti, a posrnula Slovenija na koljenima izvjesiti bijelu zastavu i revidirati svoj tvrdi stav prema Hrvatskoj – sasvim je vjerojatno i da će Pahorova vlada pasti – samo ako se pred policom u kvartovskoj samoposluzi Hrvati složno iskeze u lice onoj slovenskoj divokozi na konzervi Laškog piva, i pred očima joj uzmu plastičnu dvolitrenku domaćeg, hrvatskog piva.
Hrvati su, eto, nepogrešivim narodnim nek-susjedu-crkne-moja-krava refleksom, od svih modela političke borbe kao provjereno najefikasniji izabrali oprobani model Miloševićeve Srbije, kojemu je temeljni postulat i zlatno ekonomsko pravilo ona stara narodna - rešio pop da se osveti selu, pa odseko sebi kurac.
Prevedeno na hrvatski: Slovenci, ko vas jebe - mi sigurno ne.
