<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Mrzim, dakle navijam

<p>To je bilo sve u današnjim vijestima. Prije vremenske prognoze, pogledajmo najnovije vijesti iz sporta.</p>

25. decembar 2009, 12:00

Na Svjetskom rukometnom prvenstvu u Hrvatskoj – nevolje sa zastavama. Najprije su srpski navijači u Poreču prije nekoliko dana zapalili hrvatsku zastavu, da bi potom grupi hrvatskih navijača u splitskoj Spalladium Areni policija oduzela zastavu takozvane Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Danas pak stižu vijesti da je u Poreču na spomeniku narodnom heroju Joakimu Rakovcu policija otkrila obješenu srpsku zastavu, dok su na Narodnom trgu u Zadru sinoć nestale zastave – svih sudionica prvenstva.

Gradonačelnik Živko Kolega izjavio je danas kako je osobno naredio njihovo uklanjanje, zasut žalbama građana i navijača zbog srpske zastave u centru Zadra. „Sagledavši sve činjenice, a imajući na umu ove posebne dane u kojima su građani senzibilizirani sjećanjem na vrijeme ratnih stradanja i odavanjem pijeteta žrtvama akcije 'Maslenica', donio sam odluku da se sve zastave s trga skinu“, objasnio je zadarski gradonačelnik.

Svjetsko rukometno prvenstvo ulazi tako u drugi krug, a tenzije rastu kako se približava prva utakmica reprezentacije Srbije, koja natjecanje nastavlja upravo u Zadru. U dvorani koja u subotu očekuje srpske rukometaše, ali i navijače, proteklih su dana bijes domaćina osjetili i nogometaši zagrebačkog Dinama na dvoranskom nogometnom prvenstvu Hrvatske, i košarkaši Partizana, koji su prije nekoliko dana zasuti upaljačima, kovanicama i ustaškim pozdravima.

Pripadnicima zadarske navijačke skupine Tornado, koji su javno poručili srpskim navijačima da „u Zadru nisu dobrodošli“, odgovorio je reprezentativac Srbije Mladen Bojinović, kojega zbog naročitog proslavljanja golova Zadrani dočekuju s posebnim motivom. „Naravno da ću i u Zadru navijače pozdravljati s tri prsta“, izjavio je srpski rukometaš.

U subotu, međutim, neće biti vrelo samo u Zadru. U beogradskoj hali Pionir istoga dana igra se utakmica 19. kola regionalne NLB-lige između Crvene zvezde i Cibone. Iako iz uprave beogradskog kluba stižu uvjeravanja da „nema potrebe za proglašavanjem izvanrednog stanja“, meč ipak nosi oznaku „visokog rizika“. Podsjetimo, prije nekoliko dana, na gostovanju u Splitu, dvadesetak pripadnika Torcide je na aerodromu kamenjem, bocama i kantama za smeće napalo košarkaše Crvene zvezde, pa se s nestrpljenjem iščekuje subotnja rekacija beogradskih navijača.

S domaćih terena selimo na svjetske sportske pozornice. Na prvom grand-slamu sezone, Australian Openu, u reprizi lanjskih obračuna australskim Hrvatima i Srbima pridružili su se i – Bosanci. Poslije susreta trećeg kola između Novaka Đokovića i bosanskog Amerikanca Amera Delića došlo je do krvavih nereda srpskih i bosanskih navijača, u kojima je ozlijeđena jedna djevojka. Nakon sukoba hrvatskih i srpskih huligana u meču drugog kola između Marina Čilića i Janka Tipsarevića, sad se s nestrpljenjem očekuje eventualno četvrtfinale između Đokovića i Čilića, koje bi moglo rezultirati neredima još gorim od onih prošlogodišnjih, kada je u uhapšeno 150 hrvatskih i srpskih navijača.

Tako otprilike ovih dana izgledaju sportski izvještaji u hrvatskim i srpskim medijima. Zapaljene zastave, podignute desnice, tri prsta, ustaške koračnice, četnički marševi, upaljači, kovanice, kamenje, boce, stolice, kante za smeće, kaos, neredi, tučnjave, policija, pendreci, krv. Sport? Koga zapravo uopće zanima sport?

Jednog dana, i to neće biti u tako dalekoj budućnosti, sport – ili barem ono što danas smatramo sportom – tiho će nestati iz dvorana i stadiona i jedva da će to itko primijetiti. Mlatit će se u suvremeno uređenim arenama golomozgi balavci bejzbol palicama, policija će bacati suzavac i okupljati se u kordone od pleksiglasa, letjet će stolice, kamenje, bengalke, krv će teći potocima, a stariji i upućeniji pričat će unucima kako taj živopisni običaj vuče porijeklo od takozvanih „sportskih natjecanja“, kada su se dvije momčadi ili dva pojedinca nadmetali u vještini baratanja loptom, što je nekoć bilo povodom za navijačko nasilje. „Zar im je trebao povod?“, iščuđavat će se sutra klinci iskrenošću kakvom se mi danas čudimo ljudima što čitaju knjige.

Zaista – bi li itko primijetio da sutra, recimo, na polufinalnoj utakmici Svjetskog prvenstva u rukometu reprezentacije Hrvatske i Srbije uopće ne izađu iz svlačionica? Sve da bude kako te stvari inače idu, kulturno-umjetnički program, polugole plesačice, zagrijavanje publike iz razglasa, državne himne, sve dakle po protokolu, samo da igrači uopće ne izađu na teren. Bi li itko primijetio?

Svejedno bi, naime, novine sutra pisale o veličanstvenoj atmosferi na tribinama ili o neshvatljivim izljevima ničim neizazvane mržnje, izvjestitelji bi se razilazili oko toga jesu li počeli srpski navijači paljenjem hrvatske zastave ili pak hrvatski navijači paljenjem srpske, predsjednik Rukometnog saveza Srbije oštro bi osudio nasilje optužujući organizatore, predsjednik Rukometnog saveza Hvatske oštro bi osudio nasilje optužujući gostujuće navijače, reporteri iz centra grada izvještavali bi o uličnim borbama, navijači krvavih usta potresno bi u kamere svjedočili o brutalnosti policije, ministar unutarnjih poslova zbrajao bi mrtve i ranjene, a građevinski stručnjaci ekskluzivno za novine otkrivali kako je moderna zagrebačka Arena projektirana da izdrži čak i najteži potres, te da se nije srušila zbog divljanja navijača, već zbog uštede na materijalu.

Premijer će proglasiti izvanredno stanje, vojska preuzeti kontrolu nad gradom, ulice će do ranog jutra opustjeti, danima i tjednima još na internetskim će forumima trajati rat navijača uz međusobna optuživanja i vrijeđanja, cijela će javnost sa strepnjom pratiti četveromjesečnu borbu za život dvogodišnjeg dječaka koji je u neredima teško ozlijeđen pao u komu, još pet-šest mjeseci trajat će mučan sudski proces vođama huligana i projektantima Arene i tek negdje na godišnjicu tužnog događaja, na komemoraciji nad spomen-kosturnicom stradalim navijačima, kad predsjednici Hrvatske i Srbije u da-se-ne-ponovi govoru spomenu „utakmicu koja se od sportske svečanosti pretvorila u nezapamćenu tragediju“, netko će se lupiti po čelu i reći: „Jebote, tako je – utakmica!“

Sve je počelo onom sportsko-komentatorskom besmislicom da se nogomet/ košarka/ rukomet/ štogod „igra zbog navijača“. Otkad je sam smisao igre pomaknut na publiku koja je gleda, od trenutka dakle kad navijači više nisu išli na stadion zbog igre, već igrači zbog njih – od tog povijesnog trenutka kad je prvi nogometaš rekao ženi da mora požuriti jer će zakasniti na navijanje – bilo je pitanje vremena kad će sama igra postati besmislena. Mladići u kopačkama i šarenim dresovima od tada su tu samo i isključivo zbog navijača, na potpuno jednak način na koji su tu „zbog navijača“ i prodavači ćevapčića, i proizvođači piva, i novinari, i kamermani, i policajci, i ekipe Hitne pomoći, i dežurni spiker, i vozači tramvaja, i slučajni prolaznici, i televizijski gledatelji, i – najzad – protivnički navijači.

Ako se, naime, jednom tjedno dvadesetak ljudi okuplja na nekoj ledini ili u dvorani „zbog navijača“, ako su dakle navijači smisao cijelog rituala, nije bilo pametno očekivati da će navijače zauvijek zanimati nabacivanje kožnom mješinom po travi ili parketu. Njih bi, možda, u tom trenutku više zanimalo na terenu vidjeti, na primjer, južnokorejsku cirkusku trupu. Ili dvadesetak golih žena ogromnih grudi. Ili hiljadu janjaca na ražnju. Ili im je naprosto svejedno. Jer sve je to „zbog navijača“, a oni se mogu i sami zabaviti.

Zato sve češće u televizijskim prijenosima gledamo „veličanstvene navijačke dekoracije“, transparente, goleme dresove i zastave, bakljade, valove i – jasno – tučnjave, nerede i zapaljene tribine. Domalo, prijenosi nogometnih utakmica nalikovat će na prijenose sletova sa sjevernokorejskih stadiona, komentatori će opisivati odličnu taktiku gostujućih navijača koji su preko krila opkolili grupicu domaćih na istočnoj tribini i pokazali izvanrednu realizaciju napada ili pak sjajnu akciju domaćih navijača koji su svojim obojenim tijelima na tribini formirali sliku Otona Ivekovića „Dolazak Hrvata na more“ i tek po komešanju u publici zaključiti kako se „izgleda nešto događa dolje na terenu“.

A „dolje na terenu“ nesretni će takozvani „igrači“ igrati još samo zato što će ugovorom biti vezani za sportske kladionice.

Takozvani „sport“, kako vidimo, tek je relikt prošlosti. Zbog toga, recimo, u velikom Nogometnom leksikonu, kojega je prije koju godinu izdao zagrebački Leksikogafski zavod Miroslav Krleža navijačke skupine Torcida i Bad Blue Boys zauzimaju dvostruko više prostora od klubova za koje „navijaju“ i tri puta više od najvećih zvijezda u povijesti tih klubova. Zbog toga – jer ste i vi, koje još uvijek zanima gledati kako se odrasli ljudi igraju loptom, relikti iste prošlosti – može izgledati besmislena budućnost u kojoj će se nedjeljom na posebno uređenim stadionima u svojoj ligi natjecati golobrade barabe i mlatiti se na tribinama bejzbol palicama, bosti noževima i gađati minobacačima, sve paleći zastave, mašući bakljama i pjevajući imbecilne nacističke pjesmice.

A Politikin zabavnik u rubrici „Jeste li znali da...?“ objašnjavati klincima otkud zanimljiv drevni običaj da navijačke utakmice sude dvadeset i dva suca.

Tekst preuzet sa www.e-novine.com