Iako je Friedrich Nietzsche svojim djelima prikazao duhovnu krizu građanstva 19. stoljeća u današnje vrijeme ta je kriza produbiljena. Nietzscheova aktualnost potvrđuje ga kao proroka i svoga i našeg vremena. Upravo je današnje vrijeme osobito istaknulo nietzscheansku opreku masovne, povodljive kulture, odnosno svih oblika društvene omamljenosti i stvaralačkoga genija koji je potisnut u svojoj osamljenosti. Nietzsche bi svoju tezu o prevrednovanju svih vrijednosti danas možda pretvorio u imperativ, jer se sve ono što je uočio kao dekadenciju svog doba i koju je nastojao umanjiti, danas još više istaknuto. Industrijski kapitalizam prerastao je u svjetski, odnosno globalni, likovi bezličnih znanstvenika, odnosno stručnjaka, zamijenjeni su čak i gorim — informacijskim i bankarskim, dok je pomodna kultura prerasla, pod utjecajem medija, u nemilosrdnu tržišnu kulturu, dok je tržišni imperijalizam prerastao u planetarnu pojavu pod imenom globalizacije.
Bi li Nietzsche danas upao u još veći nihilistički procijep, između bezumne mase i kulta duhovnoga čovjeka koji cjelinu svijeta i opstanka treba oblikovati po svojoj mjeri, a ne biti samo rob totaliteta? Nietzsche se zaista pokazao prorokom nihilizma i stoga njegova djela, kao poziv na reformaciju života, imaju danas možda i veću vrijednost
Središte Nietzscheova svijeta je oda individualizmu, ali i žestoka kritika institucionalne kulture i države, te nije niti neobično što je Nietzsche veliko nadahnuće i umjetnicima i filozofima, Manna, Strindberga, Camusa, Lawrenca, Hessea i Gjalskog. Nietzscheova filozofija je odraz i njegove težnje za filozofijom života koja treba zahvatiti živu sliku svijeta i opstanka, sliku u kojoj i pojedinac traži svoju pustolovinu samoostvarenja. I njegov prijezir prema suvremenom društvu koje ostvaruje lažne, nametnute imperative za srećom, a ne one unutarnje, dobilo je mnoge nastavljače.
Iako Schopenhauerov sljedbenik, Nietzsche je pesimističku viziju svijeta prevladao likom snažna, osebujna genija, koji žudnjom stalno pokreće život, esksperimentira s njim, uživajući u vlastitoj umjetnosti življenja. Ali, zajednički im je ekstremni individualizam, shvaćanje filozofije kao oslobađanja unutarnjega života, a ne kao nekog nepersonalnoga uspostavljivanja znanja.
Pojedinac je taj koji mora pružiti otpor ne samo vanjskom nasilju, indoktrinaciji i manipulaciji, nego i savladavanju nekulture u sebi. De(kon)strukciјa indentiteta se preko dominantnog diskursa i najčešće sprovođenja vladavine nad jezikom ali i simbolima želi postići drugačiji nikada do kraja asimiliziran smisao govora, stvarajući realnost koja treba pripadati nekom Drugom. A šta je sa najneposrednijim izrazom bića i njemu svojstvene volje za životom, sa individualizmom? Svaki vid dekonstrukcije identiteta društva u cjelini, iako kroz model moderniziranog građanskog društva vodi gubitku vlastitosti izraženom kroz princip negativne volje za moć i kao simptom nesposobnosti pripadanja Drugom, a koja se odvija kroz višestoljetno propadanje čovjeka i odumiranje života. Posljedica antropološkog imperijalizma zato i vodi pojavi psihologizma. Upravo se ovdje nalazi porijeklo pesimizma, događanje negacije svijeta života, smrti Boga, a time onog istinski individualnog u čovjeku, njegove slobode, njega samog.
A samoprevazilaženju, tom velikom Nietzschevom pojmu, inherentna je jedna normativna i holistička koncepcija individue koji se zalaže da je neophodno od sebe stvoriti cjelovitu ličnost. Kao primjer takve osobe Nietzsche vidi Goethea jer je on htio totalnost te disciplinirajući se cjelovito, stvorio sebe. Nietzsche nas uči da je potrebno gledati unaprijed te nadom oblikovati u sebi sliku kojoj budućnost treba odgovarati, zaboravljajući praznovjericu da smo epigoni.
Nietzsche nas potiče da ne uzimamo stvari zdravo za gotovo i da ne podliježemo pretpostavkama i da otklonimo naša ukorjenjena uvjerenja. Ne voli znanstvenike, prezire državne službenike, sve one koji kulturu podređuju institucijama, mrzi sebičnost poduzetnika i egoizam države. Uzdiže do krajnosti renesansne slobodarske ideale. Pravoga filozofa vidi kao kreativca i heroja, a filozofiju kao jedini azil u koji ne može doprijeti tiranija. Voli samo osebujne pojedince, one izdvojene i drugačije, natčovjeka, često nažalost pogrešno interpretiran jer je to čovjek koji se uzdigao iz suviše ljudskog u sebi i prevladao samog sebe, ostvario svoju slobodu.
Nietzscheu su suprotstavljeni masa i pojedinac, usko povezani sa utjecajem morala i kršćanstva jer poistovjećuje ljude i podvrgava ih zajedničkoj ideji. Tu je razlika između dionizijskoga stvaraoca, neoblikovane, izvorne strasti i apolinijskoga stvaraoca koji teži harmoniji, vanjskoj formi, a ne vidi unutarnje biće. Nietzsche ukazuje na razliku između filozofije kao teorije i filozofije života, nesumjerene i iracionalne, koja obuzima duh, predstavljajući život u kretanju i raznovrsnosti. On vjeruje u novu prosvijećenu kulturu koju će stvarati samo kreativni filozofi i umjetnici, koji će time dovršavati prirodu, pretvarati njezine klice u krošnje, a ne potkopavati je, u ime društva. Takav zadatak, koji će kulturu konačno pretpostaviti civilizaciji, imaju samo izabrani te na kraju Nietzsche priznaje samo jakoga pojedinca, odnosno inidividualni sustav vrijednosti.
Nije li danas zaista Nietzsche ponovo aktualan? Ako su danas stvaralački geniji proizvođači robe za koju postajemo nerazdvojivo vezani, ako su danas odgajatelji kompjuteri, a ne više neki zaneseni istinoljubivci pojedinci, ako se danas kojekakve zvijezde nazivaju preporoditeljima kulture, nije li onda Nietzshe zaista bio prorok krize stvaralaštva? To su tolike krajnosti da nam se Nietzsche među njima čini još težim, još strastvenijim, izazovnijim. Ipak nije li ovo konfekcijsko vrijeme još više kultiviralo pojedinca, još više uzburkalo nagon za stvaralaštvom? Gdje je nestao život sam, koji Nietzsche jednom riječju zove rast, odnosno imati i htjeti više? Postoji pobjeda, no nema priznanja jer ono što nije u medijima kao da se nije ni dogodilo.
Modernitet je samo kozmopolitizam književnosti, novina, oblika, ukusa te nastupa neka vrsta prilagodbe tim dojmovima, zaboravlja se agitirati, slabi se spontanost, slabljenje snage, volje, htjenja, svrhe i sredstava. Nietzsche je još u 19. stoljeću pisao da je u demokratskoj Evropi narasla podložnost ljudi dresuri, ljudi koji lako uče, koji se lako pokoravaju te postaju stadne životinje. Tko može zapovijedati nalazi one koji moraju slušati.
Život je jedna od ključnih tema Nietzscheove filozofije jer živjeti ustvari znači preživjeti ili preciznije: nadživjeti druge jer on život sam on promatra kao instinkt za rast, za trajanje, za prikupljanje snaga, za moć jer tamo gdje nema volje za moć, propada se. One forme života, koje su najjače, imaju veću šansu da opstanu od onih slabijih.
Volja za životom, razotkriva se kao volja ka moći, a ispoljava se u snazi, rastu, razvoju, ekspanziji. Ako se umjesto toga završi u slabosti, manjku moći ili čak nemoći, onda dolazi do njegove degeneracije Kako se ratuje protiv muških strasti i ocjena vrijednosti? Ne postoje fizička nasilna sredstva već se rat vodi samo pomoću lukavstva, opsjenarstva, laži, ukratko‚ duha. Jedno od sredstava, kojima se služi izopačeni život, koji uništava čovjeka za Nietzschea je moral jer on smatra da ako verujemo u moral, osuđujemo život jer se moralom „plebejske“ osobine proglašavaju vrlinama, a „aristokratske“ vrline s druge strane anatemiziraju kao nedemokratske i elitarne.
Nietzscheova osuda morala je žestoka, a ono što traži od filozofije je prevazilaženje slabe odnosno afirmacija jake volje jer je moralan čovjek niža životinjska vrsta od nemoralnog, i slabija, samo kopija, dobra kopija u najboljem slučaju – ali mjera njegove vrijednosti se nalazi izvan njega. Čovjeka treba cijeniti po kvantumu moći i obilju njegove volje.
Aktivni nihilizam se definira na temelju snage da možemo priznati nužnost laži dok je pasivni nihilizam čista i prosta konstatacija činjenice da najviše vrijednosti gube svoju vrijednost i koja se očituju kroz potpunu neodržljivost života.
Nihilizam, kao misao „trajanja bez cilja i smjera“, u kojem „smo obmanuti i u isto vrijeme nemamo snage da ne budemo obmanuti“, jeste misao koja najviše paralizira. Umorni smo jer smo izgubili svaki poticaj jer smo u cjelokupnom događanju tražili smisao koji nije u njemu, rasipali snagu, posramili se pred samim sobom i na kraju izgubili hrabrost. Takav život bez smjera i cilja se neizbježno vraća, bez kraja ni u čemu kroz vječito vraćanje kao najekstremniji oblik nihilizma: večito (besmisleno) ništa u svojoj najdubljoj unutrašnjosti čovjek više ne zna kuda jer je i u njemu samom i van njega samo praznina sa pogledom u kojem se zrcali ništa. Ovaj konflikt ne osjećaju mediokriteti te se cijela „kutlura“ i oblikuje prema njima koji sebe vide kao cilj i smisao kao beskorisnosti modernog društva. Cijeli sistem je usmjeren ka slabljenju volje za moć, za osjećaj ponosa kao individue i usmjeren ka poniznosti kao nijekanju života ili potenciranju instikata stada, zbojenih ništica, gdje je biti ništica vrlina.
Nietzsche je upozoravao da je nihilizam psihološko stanje koje će nastati kada će pojedinci postati žedni divljenja i uživati u skupnoj predodžbi o nekoj najvišem obliku gospodstva i vladavine u kojem čovjek osjeća duboki osjećaj povezanosti i ovisnosti o njemu beskrajno nadmoćnoj cjelini. To se želji i postići ne samo u Makedoniji nego i cijeloj zapadnoj civilizaciji. Program Skopje 2014 je dio ili oblik političke propagande pod izlikom (pre)oblikovanja identiteta u spoju antike i renesanse koju makedonsko društvo nije imalo kao dio svog socio-kulturnog razvoja Cijeli svijet pravog bivanja postaje obmana jer se kao onaj „pravi“, „istinski“ svijet u kome je čovjek izgubio samog sebe, izgubio je na svojoj časti. Iako je Balkan kolijevka evropske civilizacije, projekat Skopje 2014 nalik je adaptaciji zapadnog modela koji nikada nije postojao na ovom prostoru, te je u neku ruku nalik današnjim implementacijama pravnih stečevinama EU u svaku zemlju koja teži postati budućom članicom, iako je pozadina prikrivena politička propaganda unifikacije i nametanje nepostojećeg kolektiviteta. Ipak Nietzsche se ismijava, ruga i prezire „zajednički duh“, domovinu ili današnjim jezikom rečeno kolektivni identitet jer je sve to usmjerno na gaženje individualnosti.
Makedonija nije zemlja parlamentarne demokracije zasnovana na građanskim principima jer ona ne počiva na pravima i slobodama građana, već pravima etničkih zajednica. Najteži problemi su unutar same zemlje, a pri tom se misli na ispunjenje obaveza iz Ohridskog sporazuma. Optimisti smatraju da se država primiče konačnoj primjeni ovog dokumenata, a da li je to i kraj procesa od “Ohridske Makedonije” do “evropske Makedonije”, pokazat će vrijeme. Makedonija je i dalje slaba država, koja nije u stanju pokazati stvarne rezultate ni u jednoj sferi, sa slabim i neefikasnim institucijama, a vlast se zasniva na dogovoru elita dviju najistaknutijih etničkih zajednica. Zajednički interes svih elita su privilegije vlasti, uključujući mogućnosti za brzo bogaćenje. Jedan od takvih aspekata očituje se u činjenici da se mnogi Makedonci ne protive često ilegalno sagrađenim džamijama održavajući na taj način krhku društvenu harmoniju. I upravo zato ih ljuti kad se želi prikazati kao veliki incident pokušaj izgradnje neke vrste crkve. Albanci vide projekat „Skopje 2014“ i slične projekte izgradnji crkava i muzeja kao pokušaje kojima bi se pokazala „makedonizacija“ te ih doživljavaju kao svoja poniženja, ističući još više krizu kolektiviteta cijelog društva.
Pitanje identiteta same države nije riješeno, a teorijsko rješenje kojim je međunarodna zajednica nastojala rješiti međuetnički sukob uvodeći u primarna dobra etničko određenje kao oblik implementacije svih etničkih manjina u makedonsko društvo, u praksi nije ostvarila svoj potpuni cilj. Svakim danom otkriva se delikatni balans između dvije najizraženije zajednice u Makedoniji u kojoj su religija, identitet, zemlja i vlast duboko isprepleteni. Još u svom stoljeću Nietzsche je ukazivao da se tradicija poima kao fatalnost koja se proučava i koja se priznaje kao baština, a danas je u novonastalnim balkanskim državama tradicija podignuta na kult kome svi teže.
Koliko je danas Nietzsche aktualan svjedoči i njegovo davno ukazivanje da se demokracija temelji na samoobmani mnoštva jer se teži umanjivanju i podloživosti ljudi.
Vlada opravdava projekat Skopje 2014 sa drugim evropskim gradovima koji imaju crkve i spomenike u svom centru, namjerno ignorirajući činjenicu da su oni stvarani stoljećima i bili odraz kulture i društva koje se oblikovalo slojevito dugim nizom godina. Nakon svih objašnjenja projekat je samo odraz političke dominacije VMRO-DPMNE, i koalicije sa DUI koji neće biti simbol integracije i zbližavanja ljudi, već nezrele i nekreativne kulturne politike bez diplomatske i političke vizije. Nužan duh kompromisa ne postiže se naglim i nametnutim odlukama te kratkoročnim dogovorima iza zatvorenih vrata vladinih agencija.
Potrebno je stvarati društvo koje će biti utemeljno na kulturnim vrijednostima i idejama slobode oslikavajući emocionani karakter društva, skulpturama koje će reflektirati evoluciju makedonskog identiteta objedinjavajući i reflektirajući društvo pod različitim ideologijam i sistemima, sa jednakim ponosom. Projekat se također vidi i kao pokušaj odvajanja pažnje ljudi od realnih problema nezaposlenosti, siromaštva, zapuštenosti infrasrtukture i zastoja ka članstvu EU i NATO. A gdje je tu pojedinac sam? Izgubljen u samom sebi, izgubljen ili utopljen u kolektivitet u kome uzaludno pokušava naći svoje mjesto i samog sebe ne shvaćajući da iza obmana ne postoji ništa, a sve zbog toga, rečeno Nietzscheovim riječima jer su pojedinci spremni zaobići volju, htjenje nekog cilja ili rizik sam, da sami sebi zadaju neki cilj, bježeći od svake vrste odgovornosti.
