Sve je bilo isto kao kad sam dvadeset pet godina ranije na proputovanju za vojnu poštu Gornji Milanovac stigao na željezničku stanicu Beograd. Isti miris jeftinog duhana, bijelog luka i prepečene šljivovice plivao je pod stropom velike dvorane u oblaku duhanskog dima, isti su domaćini pod šajkačama i zbunjene babe u crnom bili natisnuti pred šalterima za domaći saobraćaj, isti su se studenti sa ruksacima na leđima objašnjavali s brkom na šalteru za međunarodni saobraćaj, isti su provincijalci, regruti, pijanci i Cigančići s ispruženim rukama zujali stanicom, ista su dva policajca već dvadeset i pet godina nezainteresirano cevčila ono isto pivo.
Uske crne višejezične plastične table još su stajale na šalterima, ista su imena stajala džepnim noževima urezana u drvene okvire, zakleo bih se da sam u kolodvorskoj špelunci vidio i onu nervoznu konobaricu s punđom poput Jovankine. Samo su plazma ekrani s reklamama za neke sokove bili novi. I grbovi na uniformama onih policajaca.
Sve je bilo isto kao u jesen 1983. godine, samo je gužva bila neusporedivo manja nego onda. Eh da, i plakati: činilo se da nitko osim mene nije primijetio kako su stupovi i zidovi oblijepljeni fotokopiranim tekstom iz nekog tabloida, koji masnim naslovom i nizom crno-bijelih portreta javlja senzacionalnu vijest iz nekog zabačenog južnog okruga, gdje su vanzemaljci oteli desetak Srba. Otišli ljudi valjda ujutro na posao, na njivu ili u lokalnu kladionicu, i otada ih više nitko nije vidio. U dnu svake fotokopirane stranice, crnim je flomasterom bilo rukom dopisano nešto poput: ako vidite nekoga s ovih fotografija, javite na telefon taj-i-taj.
Takav sam prizor na željezničkom kolodvoru zatekao prije dvije i pol godine, kad sam stigao u Beograd. Ne sjećam se više iz kojih je novina bio senzacionalni tekst, niti gdje se dogodila ta masovna otmica i tajanstveni nestanak srpskih seljaka. Nisam, naravno, ozbiljno shvatio cijelu stvar. Naročito je nisam ozbiljno dovodio u vezu s upadljivo manjom gužvom na beogradskom kolodvoru. I nisam bio jedini.
Ovih dana, međutim, gužva je na željezničkoj stanici Beograd i u cijeloj Srbiji tako dramatično prorijeđena da su problem konačno prepoznali znanstvenici, država i mediji.
„U Srbiji je 2008. godine rođeno trideset hiljada dece manje nego što je potrebno za prirodnu reprodukcijsku zamenu stanovništva, a po stopi nataliteta na poslednjem smo mestu u Evropi“, objavio je prije nekoliko dana beogradski dnevnik Večernje novosti, iznoseći alarmantni podatak da je u posljednjih sedamnaest godina Srbija bez Kosova izgubila pola milijuna stanovnika - stručnjaci Republičkog zavoda za statistiku podsjećaju da je po popisu iz 1991. u zemlji bilo nešto više od 7,8 milijuna stanovnika, dok ih je danas tek malo iznad 7,3 milijuna - te zloslutne prognoze stručnjakinje za pitanja nataliteta prof. Ljiljane Spasić, autorice knjige „Zašto nestaju Srbi“, koja upozorava da će, nastavi li se tako, Srbi za pet stotina godina biološki izumrijeti.
Isto pitanje – zašto nestaju Srbi? – u novom broju pita se i beogradski tabloid Press, koji analizira popise stanovništva u Hrvatskoj. „Ako je suditi po rezultatima popisa stanovništva u Hrvatskoj, počev od prvog, održanog 1948. godine, pa sve do poslednjeg, 2001. godine, može se zaključiti da se Srbi u ovoj bivšoj jugoslovenskoj republici nisu ni rađali??! Štaviše, za nešto više od pola veka, ukupan broj Srba je sveden na trećinu, dok se broj Hrvata, istovremeno, uvećao za čitav milion!“, piše beogradski tabloid. „Još zanimljivija je činjenica da Hrvatska tokom krvavog građanskog rata s početka devedesetih, sudeći po rezultatima popisa iz 2001. godine, nije zabeležila gubitak nijednog jedinog Hrvata! S druge strane, iz spiska su nestala čak 380.032 Srbina ili, bolje rečeno, dve trećine u odnosu na popis obavljen deset godina ranije!“
Nekako istovremeno nevladina organizacija Napredni klub objavila je svoj izvještaj o položaju Srba izvan Srbije, s naglaskom na „zemlje u regionu“. Izvještaj je u posljednjem broju NIN-a komentirao jedan od autora, povjesničar Čedomir Antić, iznoseći nevjerojatan podatak: u državama nastalim raspadom Jugoslavije broj Srba se od rata do danas smanjio za više od trećine, dok je istovremeno broj Srba u Srbiji povećan samo 0,5 posto!
Srbi tako i dalje nestaju, i – da parafraziramo stručnjake iz Republičkog zavoda za statistiku - nastavi li se taj trend ovom progresijom, za petsto godina jednotomni Srpski rečnik Matice srpske iz Novog Sada i Instituta za srpski jezik SANU dobit će NIN-ovu nagradu za najbolji roman godine.
Gdje su, dakle i dovraga, nestali svi ti Srbi?
U fenomen sam se uvjerio i osobno, pozvavši u kolumnu gospodina Čedomira Antića, koji je svjedočio misterioznim nestancima Srba u regionu. Čitatelje slabijih živaca upozoravam da u razgovoru koji slijedi ima uznemirujućih elemenata.
Ako vidite ovog čoveka, javite se Naprednom klubu: Čedomir Antić
- Gospodine Antiću, koliko Srba, prema podacima kojima raspolaže vaš Napredni klub, živi u regiji?
- Prema našim podacima, u državama Balkana, van granica Srbije, živi oko dva miliona Srba.
- To je značajno manje nego prije rata?
- Da, u bivšim jugoslovenskim republikama, ne računajući Bosnu i Hercegovinu, živela su 729.292 Srbina. Danas ih je tamo oko 478.425, dakle dvesta pedeset hiljada, odnosno 34.4 odsto manje.
- Istovremeno, broj Srba u Srbiji je ostao gotovo isti?
- Tačno. Broj Srba u Srbiji za to vreme je porastao samo 0,5 odsto.
- Dolazimo do ključnog pitanja: gdje su, prema vašim informacijama, nestali svi ti Srbi?
- Mi u Naprednom klubu analizirali smo podatke i došli do neverovatnog otkrića.
- Da, izvolite. Recite.
-
- Gospodine Antiću?
-
- Gospodine Antiću, gdje ste nestali sad?!?
Nestanak Čedomira Antića prijavio sam policiji i Naprednom klubu, gdje su ga rezignirano upisali u golemi spisak nestalih. Srbija je tako ostala bez vodećeg eksperta za paranormalne pojave, a ja bez odgovora na pitanje: gdje nestaju Srbi?
Postoji mnogo teorija koje objašnjavaju ovaj fenomen. Prema jednoj od njih, masovni nestanci Srba zapravo su samo krajnja konzekvenca političke strategije s kraja osamdesetih, kada je intelektualna krema Srbije osmislila projekt „svi Srbi u jednoj državi“. Projekt je bio brižno i pažljivo pripremljen, sudjelovale su u njemu najumnije srpske glave, i do danas je potpuno nejasno kako je došlo do te sitne, glupave, ali kobne greške: u svih gotovo hiljadu i pol godina pamćene historije Srba samo tada, u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, svi su balkanski Srbi zaista živjeli u jednoj državi.
Kako su i zašto srpski intelektualci baš tada odlučili da je vrijeme da svi Srbi žive u jednoj državi, možda nikad nećemo saznati. Jedna Država tako se raspala, i „Srbija je 2006. godine ponovo stekla nezavisnost“ – tom doslovno citiranom rečenicom počinje famozni Izvještaj Naprednog kluba - ali rezultat je bio porazan. Režimi u državama nastalim njenim raspadom uspješno su – malo u dogovoru sa srpskim inženjerima seoba, deoba i humanih preseoba, malo na svoju ruku - etnički očistili svoja dvorišta: jedan dio Srba u strahu se odrekao nacije i vjere – po popisu iz 2001. u Splitu je, primjerice, živjelo ukupno 9 (slovima: devet) građana pravoslavne vjere - a drugi je izbjegao u Srbiju. Tamo, međutim, nikad nije stigao: broj Srba u Srbiji nakon svega, podsjećam, narastao je jedva pola postotka.
Stoga se ekspertima iz Naprednog kluba mnogo logičnijom i razumnijom čini teza po kojoj Srbe otimaju pripadnici vanzemaljske, nesrpske inteligencije. Samo što je danas, dvije i pol godine kasnije, umjesto na prljavim zidovima željezničke stanice Beograd, objavljena u godišnjem izvještaju Naprednog kluba.
Ako ste, dakle, vidjeli nekog od dvjesto pedeset hiljada nestalih Srba, javite na telefon nula-šest-nešto, koji li već. Ili na e-mail adresu [email protected].
Tekst preuzet sa www.e-novine.com
