Jednom dijelu tih građana pobijene su i cijele obitelji na Križnom putu, i to velikoj većini bez ikakvog suđenja i bez ikakve krivice. Njegovo uvjetovanje posjete stratišta neprisustvovanjem na tim mjestima ljudi u ustaškim uniformama shvatio sam kao traženje izgovora za izbjegavanje tog čina isprike i odavanja počasti žrtvama jedne nepravedno provedene politike, koju su ideološki podržavali njegovi roditelji. To sam nazvao taocem roditeljskog nasljeđa, što ne može pomoći prevladavanju podjela unutar hrvatskoga puka. Na moju veliku radost, a užasavanje ekstremne ljevice, kao i djela srpskog stanovništva u Hrvatskoj, a pogotovo u Srbiji, Ivo Josipović je izašao iz obiteljskih „okova“ i odao zasluženu ispriku i počast žrtvama, prvi iz redova ljevice, nakon 65 godina.
Predsjedniku Srbije Borisu Tadiću, otac Ljubomir se ideološki spojio sa članovima SANU-a, i to onima koji su tvorci poznatog memoranduma koji je bio intelektualna osnova za Miloševićevu ratnu i nacionalistički retoriku. Tadićev djed je ubijen u Jasenovcu. Njegovo odgađanje posjeta Vukovaru isto nisam predvidio i mislio sam da će ga trajno izbjegavati i ostati u „okovima“ svoje obitelji opravdavajući to nekim irelevantnim razlozima. Opet sam bio, na sreću, u krivu jer bi sutrašnji njegov posjet Vukovaru trebao biti jedan osobni i politički hrabar potez kojim se priznaje zločin jednoga dijela srpskoga naroda, kao i Miloševićeve politike. Taj potez je i veoma opasan i rizičan na njegovom domaćem političkom terenu, gdje je ekstremna desnica puno jača nego kod nas i ona ga već dugo optužuje za izdaju srpstva i predaju i prodaju srpske zemlje, prije svega Kosova. Ta ista nacionalistička desnica koristi sličnu političku demagogiju koju je koristila naša fašistička ljevica prilikom posjeta Ive Josipovića Mariboru i Bleiburgu, a to je da se radilo o pogubljenju ratnih zločinaca kojima i nije potrebno nikakvo suđenje. Naša desnica zaboravlja koliko je bila oduševljena isprikom Ive Josipovića i velik broj njih sada veoma licemjerno napada Tadićev posjet Vukovaru i njegovu ispriku koja bi trebala uslijediti. Pritom zaboravljaju da su Tadić i njegova stranka predvođena pokojnim Zoranom Đinđićem uz pokret „Otpora“ godinama bili jedina prava opozicija Miloševićevoj politici, da su ga oni skinuli sa vlasti i poslali u Haag, da je predsjednik njihove stranke platio glavom zbog pokušaja čišćenja Srbije od ratnih aveti i mafijaša koji su plesali u istom kolu kao i nacionalistička desnica i njezin vođa Šešelj, kojeg su također transferirali u Haag. Nitko ne može reći za Borisa Tadića da je svoje ruke uprljao krvlju, već, naprotiv, samo suprotno. Napisao sam nedavno da je Willy Brandt dobio Nobelovu nagradu za mir kada se 25 godina poslije zločina ispričao za genocid koji je izvršio dio njegovog naroda. Svijet je to, iako je prošlo i previše godina, smatrao iznimno hrabrom i plemenitom gestom. Nemam sigurno namjeru sugerirati kako bi Tadić za sutrašnju posjetu trebao dobiti još i neku nagradu, ali osudu - to sigurno ne.
Znam da postoje opravdani zahtjevi žrtava i njihovih najbližih da se sutra izgovore puno snažnije riječi i obećanja iz usta Borisa Tadića, predsjednika Srbije, i da će dobar dio njih biti razočaran i neće prihvatiti njegove riječi. Apsolutno je to njihovo pravo, kao i obitelji žrtava Jasenovca, Križnoga puta ili bilo koga stratišta gdje nije bilo pravde, već samo čistoga zla. Ako mogu shvatiti kako se na ovim našim terenima isprike za tako jezive zločine skoro nikada ne događaju i da će ovaj čin srpskoga predsjednika sigurno pomoći u budućem traženju tijela svoje rodbine, kako će to pomoći istjerivanju pravde onima koji su zatočeni i mućeni u zatvorima u Srbiji i kako ova gesta može spriječiti buduće žrtve, to bi bilo jako puno od njih. Pravda nije bila na strani žrtava za njihovog života, hajdemo se bar potruditi da bude barem na njihovim grobovima. Kod nas ostalih poštovanje prema žrtvama trebalo bi zaustaviti, barem u ovom trenutku, bavljenje politikanstvom. To pogotovo očekujem prilikom posjete Tadića i Josipovića Paulin Dvoru, gdje su neki zločinci, nošeni mišlju da to rade i u moje ime i u ime hrvatskoga naroda, počinili zločin nad nevinim srpskim življem. Zločin je zločin, a pravda – pravda, bilo da se to odnosi na nevine žrtve u Jasenovcu, Križnom putu, Ovčari ili, u manjem broju ali ne manje i važnih, u Paulin Dvoru. Licitiranje brojevima mrtvih, argumentiranje pripadanjem drugoj političkoj ideji ili nacionalnoj pripadnosti, samo je ucrtavanje staza zločina u budućnosti. Zov osvete i ulaženje u njezin začarani krug. Ovaj ljudski i hrabar potez dvojice predsjednika je iskorak u potpuno drugom smjer. Nisam vjerovao da će to učiniti i sa radošću se ispričavam što sam ih bio podcijenio. Ovim potezom možda pomognu i mnogima od nas da izađemo iz zatočeništva prevladanih i pogrešnih ideja svojih roditelja.
Preuzeto sa bloga politika.com
