<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Virtualne demonstracije

<p>Nekakav demonski entuzijazam spopadne naše medijske urednike svaki put kada Izrael krene masakrirati muslimane. Ovo je tek početak, kočopere se naslovi, slijedi kopnena akcija, oduševljavaju se priučeni vojni stratezi, a krv poteče novinskim stranicama i televizijskim ekranima, baš kao da i nije ljudska, nego je svinjska. No, u tom oduševljenju, ipak, nema rasizma i šovinizma.</p>

25. decembar 2009, 12:00

Riječ je tek o običnoj, sirovoj ljudskoj gluposti, a ove godine osobito - i o hrvatsko-katoličkoj bešćutnosti u dane Božića. Osim toga, stara je stvar da ovdašnji desni radikali i fašisti iz romantičarskih razloga, koji - barem kada je riječ o bliskoistočnim pitanjima i "sukobu civilizacija" - predstavljaju važan kotačić u medijskom mainstreamu, uživaju u čvrstoći i snazi države Izrael, baš kao da imaju problema s erektivnom disfunkcijom uzrokovanom mlohavošću i neaktivnošću vlastite im države, ili kao da pretjeranim ljubljenjem Izraela, pogotovu kad isti ubija po dvjestotinjak muslimana na dan, popravljaju dojam zbog svoga podsvjesnog ili prikrivenog antisemitizma.

Hrvatski obožavatelji izraelskog militarizma u pravilu dobivaju napade bjesnila kad im se spomene hrvatska uloga u holokaustu ili - ne daj Bože - uloga Katoličke crkve u toj stvari.

Više od 90 posto anonimnih postova u virtualnoj sferi djelo je gamadi svih vrsta
No, naša medijska bešćutnost i senzacionalističko i dabljubušovsko tehniciranje u prolijevanju arapske i muslimanske krvi ima i svoje mračno i - recimo to vrlo precizno - neonacističko naličje u komentarima ispod novinskih tekstova na webu, koji su sami po sebi kontinuirani skandal i svinjarija hrvatskoga javnog prostora.

Pa kako u komentiranju tekstova u pravilu sudjeluje kojekakvo ljudsko smeće, a više od devedeset posto anonimnih postova u virtualnoj sferi djelo su gamadi svih vrsta, tako su i komentari ispod tih hladnih, bešćutnih i retorikom proizraelskih tekstova gotovo odreda, ili u zastrašujućoj većini, primjeri najsurovijega antisemitizma viđenog u Hrvatskoj od 1945.

Kako administratori u ovo božićno vrijeme katoličkoga i kršćanskog metafizičkog tronuća, molitve i prežderavanja puretinom, krmetinom te ponešto i ljudetinom (putem novina i televizijskih ekrana) ne rade revno svoj posao, tako se takva neonacistička i ustaška divljanja po službenim stranicama naših novina znaju zadržati i duže od dvadeset četiri sata. U svakom slučaju, na Dan nevine dječice i obljetnicu smrti Ante Pavelića bilo ih je obilato.

Tako je, recimo, jedan ispod članka iz naših novina napisao: "Židovski divljaci! Kao Hrvat ponosim se što su moji djedovi tamanili židove kao stoku tokom 2. svjetskog rata, jer napravili su veliku uslugu civiliziranom svijetu!" Ovakve i slične riječi, uz ponešto bajatih katoličkih crkvenih formula iz pretkoncilskoga doba i iz repertoara "Katoličkog tjednika" vrhbosanskoga nadbiskupa Ivana Evanđelista Šarića, čine pretežit korpus komentara. Osim što je kroz njih oslobođen neviđen potencijal mržnje, njihov sadržaj, simbolika, retorika i referencijalnost ukazuju kako baš i nije riječ o polupismenoj i nepismenoj bagri, nego o ljudima koji prilično dobro znaju i što govore i o čemu govore.

Neshvatljivo je, međutim, to zašto novine u Hrvatskoj otvaraju javni prostor za takve virtualne neonacističke demonstracije s neutvrdivim brojem sudionika. Zbog interakcije i iz marketinških razloga? Higijenski ulošci, mobiteli i luksuzni automobili bolje će se prodavati ako se neonacistima omogući interakcija s medijima?

Priča o antisemitizmu koji ostaje skriven anonimnošću elektronskih prišivaka i nadimaka i priča o hladnoći s kojom naši mediji pišu i govore o prolivenoj arapskoj i muslimanskoj krvi u pojasu Gaze zapravo su jedna te ista priča. Razlika je samo u društvenoj prihvatljivosti određenog tipa bešćutnosti ili krvoločnosti, te u povijesnome trenutku u kojem govorimo o nekim dalekim ljudima, čije nas se sudbine uopće ne tiču. Istina, razdaljine su u toj stvari relativne: prije šezdeset i pet godina daleki su nam bili naši prvi susjedi židovskoga vjerozakona, pa ni danas ne govorimo rado o svojoj ljudskoj odgovornosti za tu vrstu distanciranja. Ali no, riječ je, razumijemo se dobro, o jednakoj ravnodušnosti i prema židovskim i prema muslimanskim stradanjima. Uostalom, semiti su i Židovi i Arapi. A radi se i o istoj vrsti oduševljavanja čvrstim i snažnim državama, danas i prije 65 godina. Dan nakon što je počelo masakriranje muslimana u Gazi, a točno na dan antisemitskih divljanja po virtualnim stranicama naših novina, objavljena je vijest o smrti jednoga od ideologa i apologeta ovih zločina, Samuela Huntingtona. Neke vijesti zakasne godinama i desetljećima.

Preuzeto sa www.jutarnji.hr