“U taj mah ugledaše trideset ili četrdeset vjetrenjača koje su se nalazile na tom polju, i čim ih Don kihot vidje, reče svom štitonoši: Sreća upravlja našim stvarima bolje nego što bismo to mogli poželjeti; jer tamo, vidiš prijatelju moj Sančo, ukazuje se trideset ili nešto više ogromnih divova s kojim namjeravam da zametnem bitku i sve ih lišim života, a plijen koji ostane iza njih biće početak našeg bogatstva, jer to je valjan rat i velika usluga Bogu tamaniti s lica zemlje tako opaki soj.
- Kakvi divovi? – reče Sančo Pansa
- Oni koje tamo vidiš – odgovori mu gospodar – s dugim rukama koje ponekad imaju gotovo dvije milje.
- Pazite vaša milosti – odgovori Sančo – jer ono što se tamo vidi nisu divovi nego vjetrenjače, a ono što na njima liči na ruke, to su krila koja okreće vjetar, a ona pokreću mlinski kamen.
- Lijepo se vidi – odgovori Don Kihot - da nisi upoznat sa pustolovinama: ono su divovi; a ako se bojiš, ukloni se odatle i s razdaljine se moli, jer ući ću u strašnu i nejednaku bitku sa njima.
I govoreći tako, obode konja Rosinanta, ne obazirući se na viku svog štitonošte Sanča, koji ga je upozoravao da su ono što će napasti bez ikakve sumnje vjetrenjače, a ne divovi. Ali on je tako bio uvjeren da su to divovi da nije ni čuo viku svog štitonoše Sanča, niti je primijetio, iako im je već bio podosta blizu, šta je to. Naprotiv, vikao je na sav glas:
- Ne bježite, kukavička i zlobna stvorenja, jer napada vas jedan jedini vitez!
U tom trenutku vjetar poče malo jače da duva, pa se velika krila počeše okretati, a kad Don Kihot to vidje, reče:
- Čak i da se razmahujete sa više ruku nego div Brijarej, platićete mi.
I rekavši to iz sveg srca se preporuči svojoj gospodarici Dulsineji od Toboza, moleći je da mu u tom teškom času pomogne; dobro se zakloni štitom, koplje zakači o kariku na prsnom oklopu, pa se u punom Rosinantovom galopu baci i nasrnu na prvu vjetrenjaču koja je bila pred njim; i kad kopljem udari u krilo, vjetar svom žestinom pokrenu krilo da mu koplje smrska na komade i zbaci konjanika i konja koji se otkotrljaše po ledini u vrlo jadnom stanju. Požuri mu Sančo Pansa u pomoć, koliko god mu je magarac mogao kasati, a kad stiže, shvati da se gospodar ne može ni pomaći. Toliko se bio ugruvao sa Rosinantom.
- Bože, pomozi! – reče Sančo. – Zar nisam rekao vašoj milosti da pazi šta radi, jer su to vjetrenjače, da to može prenebregnuti samo onaj ko ima iste takve u glavi.
- Ćuti, prijatelju Sančo – odgovori Don Kihot – jer ratne stvari su više nego druge, podložne neprestanim promjenama; štaviše, kako ja mislim, a tako i jeste, onaj mudrac Freston koji mi je ukrao sobu i knjige, pretvorio je ove divove u vjetrenjače samo da bi me lišio slave da sam ih pobijedio: toliki mi je on neprijatelj…”
