Razgovor s talijanskim filozofom o značenju duga i kontrole u suvremenim društvima.
Postoji li neka društvena skupina koja bi mogla igrati ulogu revolucionarnog subjekta u dužničkoj ekonomiji, s obzirom na to da je, kako tvrdite, dug univerzalan i transverzalan?
Upravo zato ne mislim da bi mogla postojati specifična društvena skupina. Dakle, jedna od karakteristika duga je njegova transverzalnost. Svi su zaduženi, neovisno o tome jeste li u radnom odnosu ili ste nezaposleni, jeste li u mirovini ili bilo što drugo: svi su obavezni platiti dug. Dug je transverzalan u društvu. Stoga ne vjerujem da postoji neka posebna društvena skupina koja bi mogla povesti otpor. Potrebno je pronaći istu transverzalnost kakvu ima dug u društvu. Jer dug pogađa sve, on je društveni dispozitiv, dispozitiv kontrole nad društvom. Trebalo bi pronaći politički mehanizam egzistencije koji ima istu takvu transverzalnost u društvu. No u SAD-u postoji društvena skupina koja je više podvrgnuta dugu nego ostali. To su studenti. Oni se zadužuju kako bi se mogli školovati. No ne mislim da bi se sami oni mogli suprotstaviti svemu što dug nosi sa sobom. Dakle, ne mislim da postoji specifična grupa koja bi se dugu mogla suprotstaviti. Treba pronaći istu tu transverzalnost, strukturu, raspored koji na jednak način pogađa i podrazumijeva sve ljude, na način na koji to čini dug. U Italiji, Španjolskoj i ostalim zemljama juga, svi plaćaju dug kroz poreze. Svi trpe rezove u školstvu, zdravstvenom sustavu i svim drugim službama. Treba pronaći oblik organizacije koji bi na jednak način bio transverzalan.
Occupy Wall Street nedavno je pokrenuo kampanju "Štrajk duga".
Ali nije baš dobro prošla. O tome se i radi. Komplicirano je, jer dug, a naročito govorimo li o ovom studentskom, ima moć individualizacije. Dakle ako imamo studenta koji potpiše ugovor za kredit i tako se zaduži, a sve kako bi mogao upisati studij... Jedna od karakteristika ove vrste duga jest ta da on vrši jedan novi tip kontrole. To je kontrola koja prolazi kroz pojedinca. Takva je kontrola zamijenila izvanjsku kontrolu i zapovijedanje kakvi su postojali u disciplinarnim institucijama, u poduzećima, bolnicama i svemu tome, dakle kontrolu u nekom zatvorenom prostoru u kojoj nam jedna osoba govori da činimo ovo ili ono. Ovdje, nasuprot tomu, imamo otvoren prostor, a u njemu upravo ti sam zapovijedaš samom sebi. Upravo si ti odgovoran za otplatu svog duga. To je sustav kontrole pojedinca nad samim sobom. To je nova vrsta kontrole, kontrola koja se provodi u suvremenim društvima. To je definicija društva kontrole – kontrola ponašanja prolazi kroz samu individuu. Pojedinac tako postaje vlastitim šefom. Dakle nije bjelodano i jednostavno naći način oduprijeti se tomu. Valja pronaći nove oblike socijalizacije. OWS je pokrenuo tu kampanju, ali iz razloga koje sam naveo i prema onom što sam vidio i čuo, kampanja nije baš uspjela. Mislim da je teško ostvariti uspjeh iz sljedećih razloga. Recimo, ako potpišeš kreditni ugovor na dvije godine, nužno je da poštuješ dogovor. Jer ako produljiš studij za još jednu godinu, morat ćeš platiti više. A nakon toga, morat ćeš organizirati cijeli svoj život u funkciji otplate duga. Situacija sa studentima je zanimljiva jer se zadužuju i prije nego što izađu na tržište rada. I prije nego što počeneš raditi, zadužen si. Radiš samo kako bi otplatio dug.
Što je sa solidarnošću okviru dužničke ekonomije? Postoje li neki primjeri?
Potrebno je izraditi nove oblike solidarnosti. Postoje primjeri. Kriza financija i dužnička kriza počeli su istodobno s neoliberalizmom. To nije prva takva kriza. Imali ste krizu u Aziji, u Argentini također. Argentina je pretrpjela duboku financijsku krizu. Društvo je na neki način implodiralo. No ondje su izgradili nove oblike solidarnosti, izgradili su različite oblike organiziranja, a sve kako bi uopće mogli preživjeti i postojati kao kolektiv. To se postiglo jer su izumili nove oblike udruživanja. Socijalna država (welfare state) je predstavljala oblik solidarnosti i udruživanja koji je organizirala država: prije je postojalo iskustvo radničkog pokreta i kooperativa, a potom ju je preuzela država i prihvatila ovaj oblik udruživanja. No taj oblik udruživanja je neoliberalizam sasvim uništio. A u međuvremenu nije pronađen drugi način socijalizacije onoga što je prije bilo socijalizirano.
Što je sa sindikatima? Koliko i u kojem smislu je taj oblik udruživanja zastario?
Sindikati su bili učinkoviti u industrijskom kapitalizmu, tada su znali kako djelovati, kako blokirati proizvodnju, kako organizirati određeni odnos moći s kapitalom u kojem su mogli pregovarati, u kojem su mogli osvajati više plaće i slično. No u financijkom kapitalizmu stvari su puno složenije za sindikate. Jer sindikati predstavljaju tek jednu specifičnu društvenu grupu, zaposlene ili radnike, ali ne i ostatak društva. To nije društveni sindikat. Potrebna je nova forma organizacije, jedna šire društvena forma. Sindikati su navikli imati neprijatelja koji je poslodavac. Danas neprijatelj nije poslodavac, nego »spread«. »Spread« je već godinu i pol najraširenija riječ u Italiji. »Spread« je diferencijal između stope otplate duga Njemačke i drugih zemalja. Ako je »spread« jako visok, znači da zemlja plaća više. Njemačka čak ima negativan »spread«. »Spread« odlučuje koliko će kamatna stopa otplate duga biti. Ako poraste, treba platiti više, dakle smanjiti socijalne izdatke i nametnuti nove poreze. Primjerice, kada Berlusconi nije želio otići, »spread« je porastao u nebesa. Dakle u današnjoj situaciji, rival sindikata nisu poslodavci, nego taj apstraktni mehanizam koji raste i opada. I odlučuje o svemu. Taj je mehanizam praktično suspendirao demokraciju u Europi, naročito u zemljama Južne Europe. Primjerice, praktički su zabranili referendum u Grčkoj. Oni koji danas glasaju su »spread« i financije. Oni neprestano glasaju: ako »spread« poraste, znači da se ne slažu s ekonomskom politikom primjerice Italije ili Španjolske.
Tekst je preuzet sa www.subversivefestival
Razgovor vodila: Milena Ostojić
