Platon u alegoriji ,,Pećina“ plastično, blještavo ,slijepo objašnjava kao nedostatak svijesti o Prvoj realnosti. Ja ću ovako:
Elem, dječak, uzrasta pokojnog Boška Buhe, samo je unio bombu. Za aktivaciju, pretpostaviti je da bi dobio ukor pred isključenje.
Dva bivša drugara, sjede na zidiću preko puta mog stana, nervozno titrajući nogicama, kažu kako je najbolje bilo odmah poslije rata, svi slali pare, a znalo se izaći, muvati ribe i piti, nije bilo dopa, kažu.Sad su najbliži jedan drugom ,samo su bivši, mislim drugari. Žao mi zidića.
Redovno uzimaju metadonske terapije, jedan se skida sa nikotina, drugi je u Svetosavskoj zajednici, viđaju se...na metadonima.
Baba neće ostaviti stan nikome - pleonazam. Sama je sredila sitnoj djeci pasoše, a sad se ista bahate po gastarbajterskim sijelima, koje je ona prezirala. Godilo joj je dok su je zvali oficiruša, a djeca joj se takmičila ko će biti pulen ETF-a u čaršiji. Sad je , kao što rekoh u kontejnerskom redu.
Ima toga još, uz blagdane, hobi polusvijeta je štrajk glađu. Dok se nešto ne desi.Smetaju poslanicima prilikom ulaska u Parlamenet. Ljudi bi da rade, da ubiju dnevnicu, a moraju gledati kampersko naselje, sa primjesama ,,Survivor-a“. Glupo je. I onda, mi se sve kaže samo jednostavno, ali istinito.
U Oboru je dostojanstvenije umrijeti nego biti živ.U Oboru je tradicija od Korduna do Srebrenice, da majke traže lobanje svoje djece (po mogućstvu muške).U Oboru je jedini moralni čin, biti mrtav a, ako baš ne možete ispuniti tu minimalnu normu, i suicid nije loš.Ko je u Oboru živ, ili se priroda Tanatosa našalila sa njim, ili je nesposbno žgepče.U Oboru egzistiraju živi mrtavaci, poznatiji kao zombiji.
I baba i džankiji i nesrećnici koji kampuju. Zombiji. Dakle, deklarativno imamo, da prostite, masu od 85% zombija. Oni ćute, snebivaju se nad sobom i sudbinom hudom. Svejedno im je. Toliko svejedno da je to nadrealno. Toliko svejedno, da im nije problem uništiti sebe i svoje bližnje za par portreta. Idololopoklonstva radi, šta li?
Ubijediće njih mali od vinogorja Župskog (trebalo bi malo pojasniti, ali ne), kako je jako dobro biti socijaldemokrata stranke koju niko, ama, baš niko ne priznaje, kao takvu.
Džordž Romero im je u svom klasiku dao samo noć. Tad se pojavljuju, izvitopereni i dijabolični. Obor im je dao sve vrijeme iskrivljenog svijeta. Poimanje svijeta i svijesti u polusnu, košmara, koji živimo, neograničeno je.
Jednom je veliki Kami rekao, kako je usud Sizofov upravo u tome, što je svjestan ništavila i beskraja lelujanja kamena.
Učili su nas kako je patnja Kovačićeve ,,Jame“ u zastrašujućem predmortalnom šoku. Loše su nas naučili. Ivan-Goran je upravo govorio kako je najveće prokletstvo biti živ u jami, koja ti ne pripada, po zvanju ,po dodjeli, po biologiji, ako hoćete.
Tako danas, imamo, živimo, jesmo ŽIVI MRTVACI. Tako je sve jasno. Spašeni su oni koji su umrli, koji ne žive, makar im se za znamenje ne znalo. A i koga je briga. Nežive? Pa, njima je samo do poluživota.
Nego, da se vratim na početak. Šta raditi u svijetu između ,,Silent hill“-a i buljookih prikaza, koje neko mudro nazva sugrađanima?
Živog mrtvaca ne možeš ubiti, sve i da hoćeš. Uzaludna je to igra. Živi mrtvaci organizuju autobusku liniju 2010 na relaciji Chris Rea-Road to Hell-Laktaši-Besmisao...Svi iz Obora su dobro došli u svojoj privatnoj indolenciji.
Ali ima rješenje! Ponekad može pomoći i mala nesreća.
Vidite, rođaci, kad se nađete u ovakvoj situaciji, malo izmještnoj, najvjerovatnije je da sanjate. Ma, imali ste vi i gore košmare od ovog.
Sad svi na buđenje! Teško je, naporno, zaslijepljujuće,ali mora se ustajati zloduhe odagnati, umiti se.Operite zubiće i hrabro u drugu deceniju 21.vijeka!
