Četrdesetšestogodišnji Portorikanac Benisio Monserate Rafael del Toro Sančez, slavna holivudska zvijezda Benisio del Toro (rođen 1967. u porodici portorikanskih advokata), glumac, producent, pa i reditelj u nastanku (kratki film u okviru omnibusa „7 dana u Havani”), višestruki je povratnik na Kanski festival, koji ga je ovdje prigrlio kao glumca u filmovima Ejbela Ferare, Stivena Soderberga, Terija Gilijama…
Ove kanske sezone gledamo ga u kompleksnom i sjajno odigranom liku Indijanca Džimija Pikarda, pripadnika plemena Crna Noga, povratnika iz Drugog svjetskog rata, koji se zbog užasnih glavobolja i gubitka vida podvrgava psihoanalizi slavnog antropologa i psihoanalitičara Žorža Deveroa (Matje Amalrik) u američkom filmu „Džimi P. – Psihoterapija ravničarskog Indijanca” francuskog reditelja Arnoa Deplešena.
U penthausu francuske kompanije UGC na samoj Kroazeti, Benisio del Toro u ekskluzivnom razgovoru za „Politiku” pozdravlja „kompanjera” Emira Kusturicu, konstatuje kako je ovo prvi film u kojem nema nijednog stereotipa o Indijancima i zasluge za to pripisuje Deplešenu, prisjeća se svog glumačkog debija u Madoninom spotu „La Isla Bonita” 1987, a na pitanje kako komentariše činjenicu da ga je časopis „Pipl” proglasio jednim od najljepših muškaraca na filmu svih vremena, odmahuje rukom i kaže kako ne vjeruje u ono šta se o njemu piše, pa tako neće vjerovati „ni u ono što vi budete napisali o meni!”
Lakše je razumjeti filmski lik nego stvarno ljudsko biće?
O, da! Lik je samo jedan trenutak, ljudsko biće je čitav život. Film „Džimi P.” je zasnovan na knjizi, ali ne na cijeloj, već na njenih stotinak stranica, na jednoj od studija objavljenih u knjizi. Sto stranica knjige, dva sata filma, a ne čitav život. Razumjeti lik koji igram je teško, ali je svakako mnogo lakše nego razumjeti stvarnu osobu, njenu bol ili sreću, i čitav njen život.
Kada govorimo o bolu, dali je teža fizička ili psihološka bol?
Teško je kada opečeš ruku dok praviš roštilj, a teška je i psihička bol. Najteže je kada boli duša.
Koja je bila najteža bol u vašem životu?
Izgubio sam majku! Imao sam samo devet godina. Ta vrsta boli nikada ne prestaje. Kada je japanski reditelj Kanatuši sa 96 godina snimio film o gubitku majke, pitao sam ga da li je poslije toga prestalo da boli. I znate šta mi je odgovorio? Odgovorio je: „Ne, taj bol je vječnost”.
Da li ste i vi poput Džimija Pikarda nekada imali osećaj da su svi oko vas, a osim vas, pomalo ludi?
O, da! U zavisnosti od toga u kom sam baru i u koje doba noći! Šalu na stranu, mislim da se svako od nas ponekada tako oseća posmatrajući život oko sebe okrenut naglavačke.
Deplešen je ogroman filmski teret svalio na Amarlikova i vaša leđa? Ovo nije samo film o psihoanalizi već i o suštinskom prijateljstvu između dva čovjeka?
Ima i drugih glumaca oko nas, ali znam na šta mislite. Morali smo da radimo brzo i teško. U scenariju je bilo naznaka spontanog rađanja povjerenja i prijateljstva. Bilo je naznačeno da se Devero drži svih obećanja datih Džimiju, ali smo Matje i ja posebno insistirali na tome da je Devero jedini koji je u Džimijevom životu poštovao datu riječ, što je od izuzetne važnosti u kulturi Indijanaca, čije je generacijsko iskustvo puno neostvarenih obećanja i iznevjerenog povjerenja. Zbog ispunjenih obećanja, gradi se povjerenje između dva lika, a iz povjerenja se rađa prijateljstvo.
Kako vi lično provodite vrijeme sa prijateljima?
Idemo i jedemo zajedno. Dijelim hranu sa svojim prijateljima. Za istim stolom.
Da li ste se u pripremi za ulogu možda podvrgli psihoanalizi?
Ha, ne! Ali, glumci su htjeli –ne htjeli u poziciji da budu pomalo i psihoanalitičari, jer za razumijevanje svog lika i likova oko sebe, moraju da otkrivaju i razumiju različite psihološke sklopove ličnosti i energiju koja se emituje i razmjenjuje u određenim filmskim situacijama i odnosima. Glumac mora da zna zašto njegov lik radi to što radi, njegove motive, impulse, reakcije.
Pripadate dvjema različitim kulturama i tradicijama, da li je to prednost u vašem radu?
Jeste, ali treba biti senzitivan i razumjeti život, treba imati empatiju. Ne kažem da razumijem stvari bolje od vas, ali imam uskladišteno različito iskustvo. Imam ogromno skladište koje mi pomaže da bolje razumijem ljude.
Još uvijek imate osjećaj empatije za ljude oko sebe?
Da, ali ne baš za sve ljude.
Na koji način održavate kontakt sa realnošću?
Gledam pravo u oči svom psu, pažljivo pratim šta radi moja ćerka, gledam sport.
Koji?
Košarku! Volim dinamiku. Sport pomaže da se držite čvršće na tlu.
Gledate li filmove u kojima igrate?
Rijetko. Gotovo nikad. Posljednje što sam slučajno na TV uhvatio bio je film o Džemsu Bondu u kojem sam igrao i rekao sam sebi : „Bože, što sam bio mršav i mlad!” („Dozvola za ubistvo”, Del Toro je tada imao 21 godinu i bio najmlađi negativac u serijalu o agentu 007, prim. aut.)
Vaš život je film?
Nažalost, ali tačno je tako. Živim od filma do filma. Bilježim godine po tome šta sam radio, koji sam film snimio.
Žalite li zbog toga?
Žalio ne žalio, to je tako. Bio sam forsiran da budem ovo što jesam, da uđem u krug iz kojeg se lako ne izlazi. Ne želim da se to desi i mojoj ćerki i zato je ne stavljam u kalup, već se trudim da joj otvorim prostor da izraste u ispravnu osobu i da bude ono što hoće.
Već vidim da ćete biti ljubomoran otac?
Hm… O, pa znate. Ha!
Nastavićete sa režijom? Imate li za to uopšte vremena?
Da, sigurno. Naći ću vremena. Ali, režiraću tek onda kada budem imao cio film u glavi, i unaprijed i unazad, a ne da na snimanju tražim stranice po scenariju. Razumijete šta mislim? Najbolji reditelji sa kojima sam radio bili su oni koji su u svakom trenutku znali svoj film napamet, još prije početka snimanja.